FONTOVA: Razotkrivanje pravog Che Guevare 2. dio

Uvod iz knjige kubansko-američkog autora Humberta Fontove “Razotkrivanje pravog Che Guevare: I korisnih idiota koji ga idoliziraju”.

A što je s Cheom kao vojnim strategom? Dan prije svoje smrti u Boliviji, Che Guevara se — po prvi put u svom životu — konačno suočio s nečim što se ispravno može opisati kao borba. Naredio je svojoj gerili juriš bez milosti, borbu do posljednjeg daha i metka. Nekoliko sati kasnije, nakon što su njegovi ljudi učinili upravo to, lakše se ranjeni Che odšuljao od vatrene stihije i predao s punim spremnikom u svom pištolju, cmizdreći pred svojim zarobljivačima: “Nemojte pucati! Ja sam Che, ja vam više vrijedim živ nego mrtav!”

Svejedno, povrh “uvjerljive” tvrdnje Christophera Hitchensa da Che “nije bio licemjer”, dolazi opaska Benicia Del Tora da je “Che bio jedan od onih likova koji su svoje riječi provodili u djela. Postoji nešto jednostavno cool kod takvih ljudi. Što više znam o Cheu, više ga poštujem.” Del Torovo poštovanje zasigurno će se jasno ispoljiti u njegovom portretiranju svog idola na velikom zaslonu. Poznato tajnoviti glumac zasnovao je te komentare (i svoju izvedbu) na scenariju temeljenom na Cheovim dnevnicima, koji su uređeni i objavljeni na Kubi, što znači od ministarstva propagande najdugotrajnijeg totalitarnog diktatora u modernoj povijesti. Redatelj Benicia Del Tora, Steven Soderbergh — slavljen kao neizmjerno oštrouman i prepreden zbog prikazivanja izdaje i prijevare industrijalaca u filmu Erin Brockovich, koji je režirao, uz apsolutno zlo Joea McCarthyja u Laku noć i sretno, koji je koproducirao — temeljio je svoj film o Guevari uglavnom na knjigama koje je uredio Fidel Castro.

Nazivanje ovoga “teatrom apsurda” nekako ne uspijeva dočarati Cheov fenomen.

Pisac New Yorkera Jon Lee Anderson napisao je 814 stranica dugu biografiju Chea pod nazivom Che: Revolucionarni život. Anderson tvrdi da, usprkos njegovom iscrpnom istraživanju, “nisam našao niti jedan jedini vjerodostojni izvor koji upućuje na slučaj u kojem je Che pogubio nevinog”. A opet, stotine očevidaca Cheovih izvansudskih ubojstava udaljeni su od Andersona samo vožnju taksijem u New York Cityju. Guevara se osobno hvalio da je “fabricirao dokaze” i otvoreno izjavio: “Nije mi potreban dokaz za pogubiti čovjeka — samo mi je potreban dokaz da ga je nužno pogubiti.” Time je podrazumijevao da je ubijeni čovjek mogao predstavljati prepreku njegovoj staljinizaciji Kube. Kao što je sam Staljin rekao: “Smrt rješava sve probleme: nema čovjeka, nema problema.” Zanimljivo, Che Guevara je besramno potpisivao neku svoju ranu korespondenciju sa “Staljin II”.

“Naravno da pogubljujemo”, hvalio se Che, tijekom obraćanja Generalnoj skupštini UN-a u prosincu 1964. godine. “I nastavit ćemo pogubljivati tako dugo dok to bude potrebno.” Prema Crnoj knjizi komunizma — koja nije djelo ogorčenih prognanika u Miamiju, već rad francuskih učenjaka koje je objavio Harvard University Press — streljački vodovi revolucije pogubili su do početka 1970-ih godina četrnaest tisuća ljudi. S obzirom na tadašnju kubansku populaciju, taj pokolj bio je ekvivalentan više od tri milijuna egzekucija u Sjedinjenim Državama. Unatoč ovom izvansudskom krvoproliću, Jesse Jackson je tijekom svog posjeta Havani 1984. godine bio toliko očaran svojim domaćinom i dugotrajnom uspomenom na njegovog pokojnog kompanjona da se nije mogao suzdržati. “Živio Fidel!”, derao se Jackson ispred zatočene gomile na Sveučilištu u Havani. “Živio naš krik slobode! — ŽIVIO CHE!”

To je isti onaj Jesse Jackson koji je napisao 224-stranica dugu knjigu protiv smrtne kazne. Još bolje, Che, daleko od toga da je dijelio Jacksonove osjećaje naklonosti, smatrao je crnce “indolentnima i neozbiljnima, koji svoj novac troše na raskalašenost ili piće”. Che je napisao ovaj odlomak u svojim sad već poznatim Dnevnicima motocikla — jedan od onih koji su Robert Redford i Walter Salles nekako izostavili. Crni reper Jay-Z mogao bi to imati na umu prije nego navuče super-kričavu Che majicu za svoj sljedeći MTV Unplugged nastup na kojem repa: “Ja sam poput Che Guevare s nakitom!” Mike Tyson bi možda trebao razmisliti o laserskom uklanjaju svoje tetovaže, kako ga ne bi smatrali “indolentnim i neozbiljnim”.

A što je s Cheom intelektualcem? “Za Ernesta Guevaru sve je započinjalo s književnošću”, piše Jon Lee Anderson. A opet, prvi Cheov službeni čin nakon ulaska u Havanu (između egzekucija) bilo je masovno spaljivanje knjiga. Po izravnim naređenjima Ernesta “Che” Guevare, više od tri tisuće knjiga ukradeno je iz privatne biblioteke i zapaljeno na prometnoj ulici u Havani. Otprilike u isto vrijeme, Che je potpisivao smrtne naloge za autore, a njegova tajna policija ih je na ulicama progonila poput bijesnih životinja. Čut ćemo čitavu priču izravno od obitelji tih autora.

U isto vrijeme kad je Sartre u ljeto 1960. godine hvalio Cheov visoki intelekt, časopis Time ga je prvi put stavio na svoju naslovnicu. Popratna priča pripisala je Guevari, koji je nedavno bio promaknut u kubanskog ministra ekonomije nakon što je pokazao određenu sposobnost u vezi brojeva kao glavni kubanski egzekutor, “ogromnu kompetenciju i inteligenciju”.

Unutar godinu dana od njegova imenovanja, nacija koja je prethodno imala veći dohodak po glavi stanovnika od Austrije i Japana, veliki priljev migranata i treću najveću potrošnju proteina na hemisferi, racionirala je hranu, zatvarala tvornice i gubila na stotine tisuće svojih najproduktivnijih radnika iz svakog sektora svoga društva.

Che je na neočekivanu ekonomsku krizu odgovorio na klasičan način. Otvorio je kamp za prisilan rad u Guanahacabibesu — kubanskoj verziji Sibira, ali obilježenoj vrućinom, a ne hladnoćom — i dupkom ga ispunio naguravši u njega kubanske neposlušne radnike pod prijetnjom bajuneta i mitraljeza.

Ekonomska kriza koju je potaknuo Che prisilila je Sovjete na upumpavanje ekvivalentno osam Marshallovih planova u Kubu. Izvornih 9 milijardi dolara Marshallovog plana, koje su Sjedinjene Države primijenile na kontinentu od 300 milijuna ljudi uništenim ratom, brzo je podiglo njegovu ekonomiju. Sve to bogatstvo koje su Sovjeti uložili u naciju od 6,4 milijuna — čiji su stanovnici prethodno zarađivali više od naroda Tajvana, Japana i Španjolske — rezultiralo je životnim standardom koje odbija osiromašene Haićane više od četrdeset godina kasnije.

1. dio
3. dio