FONTOVA: Razotkrivanje pravog Che Guevare 3. dio

Uvod iz knjige kubansko-američkog autora Humberta Fontove “Razotkrivanje pravog Che Guevare: I korisnih idiota koji ga idoliziraju”.

Cheova nesposobnost prkosi ne samo zakonima ekonomije, već naizgled i samim zakonima fizike.

Što se tiče Cheovih vojnih podviga, liberalni mediji ga veličaju nesmanjenom žestinom. “Tisuću ljudi ubijeno u 5 dana žestokih uličnih borbi”, treštalo je s naslovnice New York Timesa 4. siječnja 1959. godine, opisujući posljednju “bitku” u pobuni protiv Batiste u kubanskom gradu Santa Clari. “Zapovjednik Che Guevara preokrenuo je tijek ove bitke i potukao Batistine snage koje su brojile 3.000 ljudi”, nastavlja ovaj članak na naslovnici najcjenjenijih svjetskih novina tog vremena. U stvari, ova je pobjeda pobunjenika u Santa Clari, kao što ćete vidjeti na sljedećim stranicama, kojom je Che stekao svoju vječnu slavu — kao i sve ostale u kojima se “borio” — ostvarena podmićivanjem Batistinih zapovjednika. Ukupne žrtve s obje strane nisu premašile pet osoba. Che je tri dana invazije na Zaljev svinja proveo tri stotine milja daleko od mjesta bitke, pripremajući se za ono za što je bio siguran da je prava invazija. Odmamio ga je čamac pun vatrometa, ogledala i zvukova borbe, doslovno predstava za zavaravanje protivnika koju je CIA osmislio upravo u tu svrhu.

Ipak, Che je uspio zaraditi kubansku verziju Grimiznog srca u svojoj bitci protiv nenaoružanog čamca bez posade. Metak je probio Cheovu bradu i izašao iznad sljepoočnice, umalo promašivši mozak. Metak je došao iz njegovog vlastitog pištolja. “Cheovo vojno vodstvo bilo je prožeto nepokolebljivom voljom koje je dopuštalo izvanredne podvige”, piše suradnik New York Timesa i Cheov biograf Jorge Castañeda.

“Izvanredno” je jedan od načina na koji se to može opisati. Castañeda, također gostujući profesor na Columbiji, Harvardu i Princetonu, dodaje da je “Cheov doprinos u pobjedi [Zaljev svinja] bio od presudne važnosti”. Četiri godine kasnije, kad je planirao vojnu kampanju u Kongu protiv plaćenika pod zapovjedništvom profesionalnog vojnika koji je pomogao poraziti Rommela u Sjevernoj Africi, Che je samouvjereno stupio u savez s “vojnicima” koji su koristili kokošje perje za kacige i stajali na otvorenom mlatarajući prema avionima jer ih je jedan muganga (vrač) uvjerio da će čarobna voda koju je pošpricao po njima učiniti da se meci kalibra .50 mm bezopasno odbiju od njihovih tijela. Šest mjeseci kasnije, Che je pobjegao iz Afrike, čvrsto podvijena repa, za dlaku spasivši svoj život i ostavljajući iza sebe vojnu katastrofu.

Dvije godine kasnije, tijekom svoje gerilske kampanje u Boliviji, Che je napravio početničke pogreške za vođu gerile. Razdvojio je svoje snage i dopustio da se obje jedinice beznadno izgube. Šest mjeseci su besciljno tumarali, polugoli i napola izgladnjeli, bez ikakvog međusobnog kontakta prije nego su uništeni. Cheove snage nisu imale čak ni stare walkie-talkije iz Drugog svjetskog rata za komunikaciju, a također su očigledno bile nesposobne primijeniti kompas na karti. Većinu vremena proveli su hodajući u krug, često na milju udaljeni jedni od drugih.

“Che je vodio gerilsku kampanju u kojoj je pokazao nevjerojatnu hrabrost i vještinu”, pisalo je u Timeovom enkomiju u čast ovog “Heroja i ikone stoljeća”. Autoritativno djelo je napisao Ariel Dorfman, koji vodi katedru za latinoameričke studije na Sveučilištu Duke i prethodno je predavao na Sorboni. Profesor Dormfan se možda mogao konzultirati s bivšim pobunjeničkim drugom Che Guevare, Huberom Matosom, koji sad živi u Miamiju i koji se sjeća da je pokušavajući s Cheom koordinirati napad na Batistine snage 1958. godine, ovaj priznao da ne zna “apsolutno ništa” o vojnoj strategiji. Komunisti su međusobno često prilično iskreni. Uostalom, oni su iskovali termin “korisni idiot”. No čak bi se i čuveno natmureni Nikolaj Lenjin grohotom nasmijao da je mogao vidjeti ovaj nesputani uspjeh Cheove propagande.

Neki Cheovi biografi nekritički apsorbiraju laži koje im govore autoritarni ljudi i prenose ih dalje. Od dvije najopsežnije i najprodavanije biografije Chea, jednu je napisao suradnik Newsweeka i New York Timesa, koji je također i bivši član Komunističke partije Meksika i koji se sjetno prisjeća kako je lijepio Cheove plakate po svojoj studentskoj sobi na Princetonu. Druga, koju je napisao kolumnist New Yorkera, uglavnom je napisana na Kubi uz punu Castrovu suradnju i s Aleidom Guevara — visokopozicioniranom članicom Komunističke partije Kube — kao primarnim izvorom.

Dnevnike Che Guevare objavio je propagandni ured totalitarnog režima, s predgovorom koji je napisao sam Fidel Castro. A opet, svi Cheovi “učenjaci” i mainstream mediji uzimaju ih zdravo za gotovo. Doista, što se tiče nepoznatih tajni Che Guevarine prošlosti, njegovi akademski biografi tretiraju ova izdanja Havane kao da su Svitci s Mrtvog mora. Jesu li moguća nekakva uljepšavanja ili propusti u tim Cheovim “dnevnicima” — u tim dokumentima koji su toliko prominentno istaknuti u verzijama liberalnih medija o Cheovoj brilijantnosti i junaštvu? Prema Cheovim “učenjacima”, nisu. Ali, kao što ćemo vidjeti u sljedećim poglavljima, Cheovi rani revolucionarni kolege, sad u egzilu, zajedno s muškarcima koji su zapravo bili na mjestu zarobljavanja Che Guevare, imaju za ispričati prilično drugačiju priču.

Knjiga koju držite u ruci oslanja se na svjedočanstva ljudi koji su sad slobodni reći istinu bez straha od Castrovih mučilišta i streljačkih vodova. U normalnim slučajevima, očevici Heroja i ikone stoljeća obično bi od sebe trebali tjerati novinare, biografe i scenariste. Umjesto toga, već četrdeset godina, mainstream novinari, učenjaci i scenaristi izbjegavali su ove neprocjenjive izvore. Čini se kako se novinari i učenjaci, baš kao i scenaristi, ne žele pozabaviti činjenicama u sukobu s narativom koju su konstruirali zajedno s jednim od najboljih svjetskih manipulatora inteligencije u posljednjih stotinu godina, Fidelom Castrom.

Još od čuvenog Castrovog intervjua s Herbertom Matthewsom iz New York Timesa 1957. godine, pa sve do svih onih ulizivačkih intervjua s Danom Ratherom, Barbarom Walters i Andreom Mitchell, Castru su međunarodni mediji oduvijek jeli iz ruke poput istreniranih golubova. Taj se proces pojačao nekoliko stupnjeva kad je CNN otvorio svoj ured u Havani 1997. godine. To se dogodilo ubrzo nakon što je Ted Turner, tijekom govora na harvardskom Pravnom fakultetu, izjavio pred mnoštvom: “Castro je jedan vraški dobar tip! Vi ljudi biste ga voljeli!” U svakom slučaju, Che još uvijek živi djelom zato što je imao Fidela Castra kao svog agenta za tisak.

1. dio
2. dio