MAITRA: Koronavirus je zabio kolac kroz srce globalizma

Ljudi diljem Italije pale zastave Europske unije dok glasno sviraju svoju talijansku himnu. Sjećate li se svih onih rasprava ljudi koji stoje na “pravoj strani povijesti” tijekom Brexita? Ulogirajte se na Twitter i provjerite hashtag #CiSalviamoDaSoli—”mi spašavamo sami sebe”. Slogan “Zaustavite KPK virus” trendirao je uz njega.

U međuvremenu, direktor Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) za Covid-19 grubo je prekinuo intervju kad mu je postavljeno pitanje u vezi članstva Tajvana u WHO, koje mu se uskraćuje zbog protivljenja Kine, budući da ta zemlja smatra Tajvan svojim teritorijem. Tajvan je upozorio WHO o Kineskom koronavirusu krajem prosinca, no UN-ova organizacija je ignorirala to upozorenje. Korumpirani čelnik WHO-a je tvrdio da je reputaciju njegove organizacije ukaljala tajvanska internet rulja.

Ipak, Tajvan je bio iznimno uspješan u zaustavljanju virusa i pomaže Sjedinjenim Državama s maskama, za razliku od Kine koja profitira prodavajući europskim zemljama maske i testne komplete, koje su Španjolska, Češka i Nizozemska odbile zbog njihove neispravnosti i lažnosti. Europske unija je, pak, sve to nemoćno promatrala.

Moći ćemo izvući mnogo pouka kad sve ovo završi, uključujući nedostatak nacionalizma među vladajućom elitom i korporativnim medijima, neuspjeh centraliziranog zdravstva u Italiji i Španjolskoj, pitanje buduće strategije strateških medicinskih rezervi, odvratnu partizansku retoriku dijela liberalnih Twitter aktivista i medijskih osoba protiv dr. Deborah Birx i Seeme Verme zbog njihovog grijeha ne-jednostranačja.

No, najveća pouka iz svega ovoga jest ta da su dani transnacionalnih institucionalnih diktata gotovi. Ova kriza probila je kolac kroz srca liberalnih institucija i takozvanog globalnog upravljanja. Pozivi će biti sve češći i sa sve više argumenata za raspuštanje i defundiranje institucija poput WHO.

Manjkava teorija koja je došla svom kraju

Internacionalistički liberalni institucionalizam ideja je koja je u suprotnosti prirodnom stanju poslovanja između velikih sila, nacionalnih država i carstava koje se međusobno uravnotežuju. On je već desetljećima bio okosnica internacionalne politike. Ne trebamo se vratiti sve do Woodrowa Wilsona kako bismo među liberalima vidjeli zagovaranje Kantovog Vječnog mira. Sredstva za ostvarenje tog globalnog sna bila su globalne institucije.

Logika je bila jednostavna i dvostruka. Prvo, institucije su po samoj definiciji egalitarne. Teoretski, Gambija ili Gvatemala imaju jedan glas kao i Velika Britanija; Uganda i Sjedinjene Države imaju jednaki broj glasova, bez obzira na njihovu razliku u ukupnoj snazi, mekoj moći, kulturi, vojsci i bruto domaćem proizvodu. Liberalni institucionalizam vrlo je nalik marksističkom internacionalizmu na ovaj specifičan način: On nastoji napraviti svijet ravnopravnim mjestom, ne podizanjem malih sila ili zemalja, već uškopljavanjem onih velikih.

Druga ideja povezana je s prvom, da šira trgovina i evangeličko promicanje demokracije omogućava više mira. Ponovno, to je sekundarno pitanje. Primarno pitanje jest i ostaje uškopljavanje velikih sila i nacionalnih država zamjenjivanjem njihovih nacionalnih elita s transnacionalnim birokratskim institucijama.

Od Ujedinjenih naroda do WHO-a, od Međunarodnog suda pravde do EU-a, logika je ostala ista. Stvarnost je također uvijek ista. Te su institucije nesrazmjerno i neprirodno dale previše moći malim državama, od kojih su neke ili potkupljene ili njihovu korupciju iskorištavaju autoritarne sile, koje se nikada nisu previše zamarale s pravilima.

Konzervativci i realisti se stoga protive globalnim institucijama, ne samo zato što mijenjaju prirodno stanje stvari, već su također sklone korupciji i iskorištavanju, kao i vječnom ratu u potrazi za neodrživim vječnim mirom.

U ranijim vremenima, na primjer, pod Westphalskim suverenitetom, nikoga nije bilo briga što se događa unutar sfera utjecaja velikih sila i unutar granica nacionalne države. U današnje vrijeme, međutim, na velike narode se vrši pritisak da interveniraju, pod lažnim zahtjevima za ljudska prava i potraživanom odgovornošću za zaštitom.

Tko snosi troškove tog neumornog globalnog održavanja reda? Pa, mi, porezni obveznici, naravno. Svejedno, te globalne institucije kasale su usput, unatoč raznim preprekama i dobile još dodatnog vjetra iza svojih jedra nakon Hladnog rata.

Povijest ne ide samo u jednom smjeru

Sad se čini kako je kriza koronavirusa pogoršala trend koji je započeo s jednom otočnom nacijom na Atlantiku koja je povukla svoje pokretne mostove 2016. godine, nakon čega je bivša kolonija tog otoka na Zapadu izabrala predsjednika koji je promptno izvukao svoju zemlju iz globalnog klimatskog sporazuma. Svijet je vidio da povijest nije samo jednosmjerna. Ona se zapravo može preokrenuti.

U 2020. godini, još je očitije da se globalnim institucijama ne može vjerovati. Tijekom vremena stvarne krize, oni nisu samo nesposobni i nemarni, već su i potpuno ravnodušni prema tragediji. Daleka i odvojena transnacionalna birokracija brine o samo jednoj stvari: ovjekovječavanju svoje elitne vladavine i opstanka. Ljudski životi im nisu bitni, kao što Talijani to sad osjećaju na svojoj vlastitoj koži. A nevjerica sad počinje ključati u bijes.

BBC izvješćuje da su Španjolska i Italija “opustošene učincima virusa nad njihovim stanovništvom i svojim ograničenim javnim financijama”, čelnici EU-a su se sastali kako bi razgovarali o financiranju i šutali limenku niz ulicu: “Ono što su se čelnici složili učiniti jest zamoliti ministre financija Eurogrupe da dodatno istraže ovu temu i podnesu izvješće za dva tjedna. Dva tjedna. EU je poznata po odgađanju teških odluka za budućnost, ali u jeku koronavirusa, s rastućim infekcijama i stopama smrtnosti, dva tjedna se čini poput vječnosti.”

Sjeverne europske zemlje poput Nizozemske i Njemačke glatko su odbile institucionalizirati koronavirusne obveznice kako bi izvukle druge europske zemlje. Svaka zemlja je učvrstila svoje granice. U krizi, ljudi vjeruju svojim vlastitim vladama više nego drugima, a njihove nacionalne države shvaćaju da je uvijek lakše zaštititi vlastite građane.

U međuvremenu se objavljuju foto-seanse Kine kako isporučuje maske i testne setove Nizozemskoj, Češkoj i Španjolskoj. Kasnije je otkriveno da to nije bila “pomoć”, već trgovina, profitiranje od krize i čisti merkantilizam. Ti proizvodi su također bili manjkavi i lažni.

Zbunjeni Talijani i Španjolci s pravom dovode u pitanje korist od podređenosti stalno rastućem bloku koji ih ne može zaštititi od grabežljivih autoritarnih država ili pružiti financijsku ili materijalnu pomoć, dok istodobno diktira pravila o granicama i šalje njihovo bogatstvo drugim državama. Isto tako, zbunjeni Amerikanci i Britanci s pravom propitkuju čitavu svrhu WHO-a, koji je ne samo lagao i obmanjivao o krizi od samog početka, već se sve više čini kako je u džepu totalitarne diktature.

Povijesne i opravdano velike sile i nacionalne države upucale su se u koljeno nakon Drugog svjetskog rata u teoretski egalitarnom liberalnom poretku pod globalnim institucijama koje kontroliraju korumpirane i autoritarne skupine država koje nisu niti liberalne niti egalitarne, niti zasnovane na pravima i definitivno ne uređene. Sve to globalno prilagođavanje samo da bi imali jednaki prostor unutar korumpiranih institucija pokraj korumpiranih zemalja i njihovih gospodara, autoritarnih velikih sila.

Kriza koronavirusa će uzrokovati smrt mnogih, što je tragično. Ono što neće biti tragično je ako ubije ideju transnacionalne institucionalne vladavine diktatima i vrati koncept pristojnih, neovisnih nacionalnih država, koje neće morati ovisiti o tim institucijama za svoj opstanak.