ALLEN: Mračna strana environmentalizma

Postoje oni koji vjeruju da pandemija Covid-19 predstavlja zasluženu kaznu čovječanstvu. Oni će objavljivati tweetove poput “čovječanstvo je pravi virus” ili da je to način na koji se Majka priroda brani protiv ljudskog roda. A glavni izvor takvih izjava leži u dijelu environmentalističkog pokreta i njegovom anti-humanističkom, a ponekad i otvoreno mizantropskom svjetonazoru.

Samo pogledajte entuzijazam s kojim su neki zeleni pozdravili zaustavljanje toliko ljudskih aktivnosti, usprkos ekonomskoj šteti koju će to prouzročiti. A onda je tu i jezik koji environmentalisti koriste za opisivanje čovječanstva. Najblaže rečeno, oni prikazuju ljude kao nemarne eksploatatore prirode. Drugi nisu toliko stidljivi i otvoreno osuđuju čovječanstvo kao kugu na planetu ili rak koji treba iskorijeniti. Što je eko-ratnik gorljiviji, to je retorika više dehumanizirajuća.

Još je morbidniji prijedlog zelenih da masovne pandemije služe u korisnoj funkciji prebiranja ljudi. To je povezano s drugim omiljenim predmetom radikalnih konzervatora: kontrolom stanovništva.

Kontrolu stanovništva posljednjih je godina zagovaralo nekoliko istaknutih političara i javnih ličnosti. Oni tvrde da će rast populacije rezultirati uporabom više resursa i stoga više opteretiti okoliš. Ovaj argument vuče podrijetlo iz temeljito razotkrivenog djela reakcionara iz 18. stoljeća Thomasa Malthusa, koji je tvrdio da, budući da su zemaljski resursi ograničeni, oni mogu podržavati samo ograničeni broj ljudi. Previše ljudi značilo bi glad, bolest i rat.

Malthusova greška bila je podcjenjivanje razine do koje čovječanstvo, pomoću tehnoloških napredaka, može povećati produktivnost i otključati dosad nepristupačne resurse. Stoga, unatoč masivnom rastu stanovništva od 1790-ih, ne samo da je trenutačno dostupnije više hrane nego ikad prije, ona se također učinkovitije proizvodi i distribuira.

Pomislili biste da bi to mogao biti razlog za slavlje. Ali ne — unatoč upornom povijesnom opovrgavanju teza o prenaseljenosti, ona konstantno pronalazi zagovornike, osobito u environmentalističkom pokretu.

Tako su 1960-ih i 70-ih mnogi znanstvenici i stručnjaci, citirajući Malthusa, predviđali pojavljivanje globalne masovne gladi i civilizacijskog kolapsa unutar dva ili tri desetljeća ako se ne poduzmu neposredne akcije. Jedan od najglasnijih proroka ekološke propasti u to doba bio je Paul Ehrlich, profesor na Stanfordu i autor Populacijske bombe (1968.). On je upozorio da će između 1970. i 1990. godine milijarde ljudi umrijeti zbog rasta stanovništva koje nadilazi razine proizvodnje hrane. Osim toga, tvrdio je da će prirodni resursi zemlje presušiti, što će dovesti do energetske krize i velikih svjetskih sukoba. Poput Malthusa, njegova predviđanja bila su apokaliptično sumorna. I jednako kao i Malthus, bio je potpuno, nedvojbeno u krivu.

Problem s tezom o prenaseljenosti nije samo u tome što je kriva — već u tome što je rezultirala predlaganjem zlokobnih, drakonskih rješenja. Ehrlich i ostali, na primjer, preporučali su ubrizgavanje sterilanata u hranu i vodu: vođenje crnih lista organizacija i pojedinaca za koje se smatra da ometaju napore u kontroli stanovništva; i postupno mijenjanje kulture kako bi se ocrnili parovi s više od dvoje djece.

Ehrlich je također rekao da bi vlade trebale pribjeći “prisili” ako ljudi dobrovoljno ne usvoje njihove reprodukcijske navike. A kako izgleda takva prisila? Pa, ona umnogome izgleda poput kineske politike jednog djeteta, zajedno s obveznim sterilizacijama i prisilnim pobačajima. Čak su i manje autoritarni režimi nametali slične brutalne politike u ime rješavanja prenaseljenosti. Na primjer, indijska vlada je 1970-ih godine provela milijune često prisilnih sterilizacija.

Ono što je još više zabrinjavajuće oko duboko mizantropskog svjetonazora značajnog djela zelenog pokreta jest njegova blizina onome što je poznato kao eko-fašizam. To možda zvuči kao oksimoron, s obzirom na pogrešno shvaćanje environmentalizma kao ljevičarskog, ali u redovima krajnje desnice doista postoje fanatični environmentalisti, opsjednuti sa stvarima kao što su eugenika, rasna čistoća i navodni “prirodni poredak”. Doista, manifesti nekoliko nedavnih masovnih pucača, koji su se identificirali kao krajnje desni bijeli supremacisti, oplakivali su uništenje okoliša i kritizirali korporativnu pljačku zemljinih resursa.

Blizina environmentalizma krajnjoj desnici zapravo je dugotrajna. Eugenika i znanstveni rasizam imali su značajnog utjecaja na environmentalistički pokret početkom 20. stoljeća. Uzmite Madisona Granta. On je bio američki pisac i odvjetnik, najpoznatiji po Prolasku velike rase, djelu kojem se divio Adolf Hitler. U njemu je detaljno opisano kako su navodnu supremaciju nordijskog naroda potkopavale “manje” rase. Grant nije bio samo bijeli supremacist. On je također priznat kao jedan od najplodonosnijih američkih konzervatora i bio je arhitekt američkog servisa Nacionalnih parkova. Prema Grantu, očuvanje američkog prirodnog krajolika čuva “višu rasu” vrsta drveća i životinja. Njegova ekološka vjerovanja su, dakle, proizašla iz njegovih ideja o rasnoj supremaciji.

Ova se mračna povijest environmentalizma u današnje vrijeme uvelike ignorira. No, u posljednje vrijeme, s usponom labavo definiranog pokreta alt-desnice, blizina stavova krajnje desnice određenim environmentalističkim postala je ponovno jasna.

Međutim, to ne znači da bismo trebali ‘baciti bebu s vodom za kupanje’. Samo zato što je netko strastveni konzervator ne znači da je on ili ona latentni autoritarni ili ogorčeni mizantrop. Nema ništa lošeg u tome ako želite zaštititi okoliš, čija bi devastacija naškodila čovječanstvu. A također je poželjno sačuvati i prirodnu ljepotu. Ali bilo koji iskreni environmentalist bi morao priznati da bez obzira koliko on ili ona dobronamjerni bili, postoje neki koji su to daleko manje.

To jest, iako neki environmentalisti istinski vole prirodu, previše drugih potaknuto je mržnjom. Njih ne vodi ljubav prema prirodi, već iznad svega mržnja prema ljudima.

Sam Allen je pisac.