THORNTON: Progresivni ‘brightsi’ su prilično glupi

“Brights” (bistri, pametni, inteligentni – op. a.) je termin koji je postao popularan prije gotovo 20 godina i opisuje samoprozvane racionaliste koji odbacuju religiju, praktičnu mudrost i tradiciju te se umjesto toga oslanjaju isključivo na “znanost” za razumijevanje i rješavanje društvenih i političkih problema. Evangelički ateist Richard Dawkins definirao je “brightse” kao “Oni od nas koji se ne pretplaćuju na nikakvu religiju; oni od nas čiji je pogled na svemir prirodan, a ne natprirodan; oni od nas koji se raduju u stvarnosti i koji preziru lažnu utjehu nestvarnog.”

Trenutačna kriza virusa izložila je opasnosti takve oholosti. Savezna i državne vlade uvele su pretjerano skupocjene politike poput ekstremnog zatvaranja, vođene privremenim saznanjima o koronavirusu na temelju nepotpunih podataka. Zapravo, politika zatvaranja koštala je života; gradonačelnik New Yorka Andrew Cuomo, zagovornik zatvaranja, početkom ožujka bio je “šokiran” i “iznenađen” što su se ljudi “zaštićeni kod kuće” svejedno zarazili koronavirusom i što čine većinu umrlih. Duboka recesija koja je uslijedila nakon zatvaranja također je koštala života i koštat će još mnogo tisuća više, budući da će učinci izgubljenih radnih mjesta i izolacije uzimati svoj danak tijekom narednih godina.

Još jednom, “bistre” progresivne “znanstveno-utemeljene” politike sudarile su se sa složenošću ljudskog stanja.

Tvrdnja “brightsa” da je samo materijalni svijet stvaran počela se širiti prije više od 200 godine s prosvjetiteljstvom. Stotinu godina kasnije postala je kontrolna ideja u pozadini tehnokratskog progresivizma, koja drži da “ljudske znanosti” mogu dovoljno precizno razumjeti ljudski svijet kako bi njime mogli manipulirati i poboljšati ga onoliko koliko su prirodne znanosti i tehnologije koje stvaraju to učinile s materijalnim svijetom. Stoga slušamo od progresivaca o “znanstveno-utemeljenim politikama”, pozivima da nas vodi “znanost” i da se prepustimo njezinom autoritetu te odbacimo skeptike i kritičare njihovih politika kao “poricatelje”, “ravnozemljaše” i “mladozemljaše” koji vjeruju da su pećinski ljudi jahali dinosaure.

Upornost ove arogancije je zbunjujuća s obzirom na to koliko često je podbacila i dalje nastavlja razočaravati, a da ne spominjemo njezinu intelektualnu nedosljednost. Razmotrite nedavni tweet Stevena Pinkera (od tog vremena uklonjen), psihologa s Harvarda, koji izražava takav stav: “Vjerovanje u zagrobni život je zloćudna zabluda, budući da obezvrjeđuje stvarne živote i obeshrabruje radnju koja bi ih učinila duljim, sigurnijim i sretnijim. Dokaz A: Što je zapravo iza republikanaca koji žele brzo ponovno otvaranje? Evangelici.” Naravno, Pinker raspršuje patinu pseudo-znanosti iznad demokratske govorne točke o republikanskim guvernerima s “krvlju na svojim rukama” zbog ublažavanja zatvaranja u njihovim državama. Nažalost, empirijski podaci od Švedske do New York Cityja dokazuju upravo suprotno.

Još važnije, Pinkerov tweet sažima nelogične mane i iracionalne predrasude u pozadini čitave tvrdnje o “znanstveno-utemeljenim politikama” kao i političke pristranosti kojima služe. Započnimo s “evangeličkim” baukom koji iznosi Pinker. Ovaj trop je produžetak napada prosvjetiteljstva na Katoličku crkvu u 18. stoljeću, koji se razvio u radikalni antiklerikalizam Francuske revolucije i koji je dosegao svoj najkrvaviji vrhunac tijekom Ruske revolucije i njezinom nasilju nad svećenicima i krađi crkvene imovine. U SAD-u on je zauzeo istaknuto mjesto sedamdesetih godina kao regresivna Moralna većina koja je Richarda Nixona postavila na vlast. Današnji progresivni “brights” još uvijek tretiraju vjeru s prezirom i postupnim napadima na Prvi amandman pogrešno tumačeći klauzulu o nemješanju u religiju kako bi vjeru izbacili s javnog trga.

Evangelici su, dakle, pedeset godina progresivcima predstavljali osobito korisnu metu. Oni su uglavnom koncentrirani na Jugu i u ruralnim, fly-over područjima zemlje te stoga utjelovljuju klišejske osobine koje profinjeni članovi urbanih sredina pripisuju takvim “bijednicima” koji se “drže oružja i religije”: loše obrazovanje, represija, strah od različitosti i promjene, anti-znanost te kardinalne grijehe poput rasizma, seksizma, ksenofobije i homofobije. Znate već, bijeli konzervativci. Naravno, ljudi poput Pinkera koji se prepuštaju ovakvim prastarim stereotipima ne znaju ništa o evangelicima ili, što se toga tiče, kršćanstvu.

To neznanje je očigledno u njegovoj izjavi da je “Vjerovanje u zagrobni život zloćudna zabluda, budući da obezvrjeđuje stvarne živote i obeshrabruje radnju koja bi ih učinila duljim, sigurnijim i sretnijim.” Trebali bismo napomenuti da Pinker nikad ne bi na takav način opisao tradicionalne muslimane, iako bi im taj opis mnogo više odgovarao. Ali Pinker, poput većine progresivaca, smatra sigurnijim obrušiti se na mekše mete koje njegovi “brights” kolege u plavim (demokratskim – op. a.) državama univerzalno preziru. Što je još gore, ovakvo jeftino psihologiziranje je grubo i neznanstveno površno u svojim uvredama prema 24% američke populacije. A njegovo objašnjenje zašto evangelici žele okončanje zatvaranja je apsurdno. Evangelici trebaju jesti i raditi, stoga je ekonomski motiv dovoljan kao objašnjenje za njihovu podršku okončanju politike koja je s radnih mjesta izbacila 36 milijuna ljudi i zaustavila najproduktivniju ekonomiju na svijetu.

Kad bi Pinker posjedovao trunku ispravnog znanja o evangelicima, znao bi da kršćani ne “obezvrjeđuju stvarne živote”. Oni samo vjeruju da njihovo materijalno postojanje ne bi trebalo kompromitirati i ugroziti njihove duhovne živote i sudbinu. Materijalno tijelo je u vremenu “hram Duha Svetoga” Boga koji ga je stvorio, kao što je stvorio svijet, naš zemaljski dom. U ovom bismo životu trebali poštovati i njegovati tijelo, paziti na njegovo zdravlje i sigurnost, ali bismo se uvijek trebali sjetiti da je njegova sreća prolazna i nikad ne degenerirati u hedonistička, sebična zadovoljstva koja dovode u pitanje našu dušu.

Sad, Pinker možda vjeruje da je sve ovo bajka jer ne postoji znanost koja bi dokazala duhovnu stvarnost ili postojanje Boga. Ali materijalizam, ideja da je čitava stvarnost materijalna, nije znanstvena činjenica, već metafizička propozicija koju je suvremena znanost pretpostavila kako bi uradila svoj posao. Kao što filozof Thomas Nagel piše: “Znanstvena revolucija 17. stoljeća, koja je dovela do uspona takvog izuzetnog napretka u razumijevanju prirode, u startu je ovisila o ključnom ograničavajućem koraku: Ovisila je o oduzimanju svega mentalnog iz fizičkog svijeta kao objekta za proučavanje — svijest, značenje, namjeru ili svrhu.” To jest, sve kvalitete koje definiraju ljudska bića i koja nas izdvajaju od prirodnog svijeta.

A opet, “humanističke znanosti” poput psihologije, Pinkerovog polja, pokušavaju objasniti um i ponašanje znanstvenim propozicijama pretpostavljajući totalni materijalizam. Ta objašnjenja, naravno, nemaju strogost ili predvidljivost prave znanosti. Otuda proizlaze razne pomodnosti poput frojdizma koji je desetljećima dominirao Zapadom, da bi potom bio odbačen. Otuda proizlazi “kriza ponovljivosti” u psihologiji, nemogućnost ponavljanja rezultata istraživanja drugih istraživača, što je jedna od ključnih komponenti znanstvene metode. To nas ne bi trebalo čuditi, budući da um i svijest ne razumijemo dovoljno dobro kako bismo kao temelje naših zaključaka imali znanstvene činjenice, a ne hipoteze.

Ali čak i ne-ljudske znanstvene discipline ne mogu pobjeći od “ljudskog faktora”, budući da su znanstvenici ljudi sa strastima poput politike i interesa poput napredovanja u karijeri i prestiža koji utječe na njihov rad. Trenutačna pandemija ilustrirala je te tendencije “stručnjaka” koji su davali definitivne izjave o, na primjer, stopama smrtnosti ili potrebi zatvaranja, iako nisu imali odgovarajuće podatke koji bi ih podržali.

Međutim, najveći prijestupnik, kad je u pitanju zlouporaba naše tendencije vjerovanja tvrdnjama znanstvene stručnosti radi promicanja ideološkog cilja, jest katastrofalno antropogeno globalno zatopljenje. Naše trenutačno znanje o globalnoj klimi, kompleksnom sustavu zamršenih petlji koji još uvijek ne razumijemo, ne može opravdati radikalne i pretjerano skupe politike za uklanjanje energije temeljene na ugljiku o kojoj ovise moderne ekonomije kao i ljudsko blagostanje. A istraživanje koje stoji iza ove 100 godina stare hipoteze nema dovoljno empirijskih dokaza i pretjerano se oslanja na “modele” u kojima se nepreciznim podacima daju specifične vrijednosti koje slučajno uvijek potvrđuju a priori zaključke istraživača — baš kao što to trenutačno svjedočimo modelima koji se koriste za predviđanje smrtnosti koronavirusa ili učinkovitosti povijesno neviđenog zatvaranja.

Drugim riječima, progresivna ideja da se objektivne, znanstveno utemeljene činjenice mogu koristiti za izradu politike predstavlja fantaziju kad su u pitanju ljudska bića i njihovi politički, osobni i društveni identiteti, motivacije i ponašanje. Znanost djeluje u svijetu određenom zakonima prirode napisanim jezikom matematike. Ali mi nismo određeni: Ne svojim genima, ekonomijom, društvom ili onime tko posjeduje sredstva za proizvodnju. Mi smo spontani, nepredvidljivi, jedinstveni i slobodni — “dovoljno slobodni da umremo od slobode”, kao što je to izjavio Luc Ferry. Ta kompleksnost i nepredvidljivost proturječi pretenzijama tehnokracije i njezinoj viziji progresivnog poboljšanja sve dok ne dosegnemo utopiju “socijalne pravde”. Već smo hodali tim putem s marksizmom i njegovom “znanstvenom poviješću” i to je bio put obložen planinama leševa.

Zbog toga su samoprozvani “brights”, koji žele da nas vode “stručnjaci” putem “znanstveno-utemeljenih politika”, duboko neupućeni o ljudskoj stanju i njegovim beskompromisnim nedostacima i možebitnostima. Praktična mudrost, tradicija, vjera, filozofija i povijesni zapis o ljudskoj gluposti i neuspjehu mnogo su bolji vodiči od znanosti, a kamoli scijentizma. No, kad je riječ o takvoj mudrosti, naši arogantni “brightsi” su prilično glupi.