HUNTER: Liberalizam ubija zajednice

Sjetite se ovog tjedna kad u studenom dođe vrijeme za glasanje. Ono što gledamo širom Amerike jest ostvarivanje onoga što su stvorili demokrati; to je prirodni krajnji rezultat progresivne filozofije koja radi prekovremeno kako bi oslobodila ljude od odgovornosti i svalila krivnju na druge radi političke koristi. To je bijes u ime motivacije za glasanje, mržnje, nerazmišljanja. To je za progresivce funkcioniralo u prošlosti i nema razloga da vjerujemo kako sad ne funkcionira za demokrate. No, da bi funkcioniralo, ono mora uništavati. Liberalizam, progresivizam ili kako god već želite nazvati agendu Demokratske stranke, ubija.

Ubija ljude, ubija poslove, ubija zajednice.

Prva dva su očita, ovo posljednje možda ne toliko. Politička ljevica troši mnogo vremena nabacujući se riječju “zajednica”, ali oni je ne doživljavaju na isti način na koji je vi vjerojatno shvaćate. Ona je, kao i toliko mnogo drugih riječi koje je bastardizirala ljevica, redefinirana kako bi bila korisnija onima koji je žele iskoristiti za svoje osnaživanje. Nova progresivna definicija zajednice zapravo ubija stvarne zajednice; dizajnirana je da to čini.

Odrastajući, vaša zajednica je bila tamo gdje ste živjeli, ljudi i mjesta u vašem neposrednom okruženju. U doba kad je vožnja biciklom predstavljala sav bijes, sjećam se uzbuđenja kad sam jutro nakon 4. srpnja sa svojim prijateljima češljao rubovima cesta za bilo kojom stvarčicom s fitiljom — petardom, raketom u boci, dimnom bombom ili bilo čim drugim — koja bi u tami i uzbuđenju ludnice prethodne noći skliznula kroz prste nekoj starijoj osobi. Skupili bi ih i sa šibicama koje smo uzeli odrasloj osobi (čini se kako su u to doba svi pušili) krenuli pronaći mjesto na kojem ćemo ih u sigurnosti moći ispaliti.

To “sigurno mjesto” nije bilo potrebno zato što smo se brinuli za svoju fizičku sigurnost. Niti jedan tinejdžerski dječak nije bio svjestan tog koncepta. Bilo je potrebno jer bismo se, kad bi netko uočio svjetlost vatrometa, a kamoli činjenicu da smo se igrali šibicama, našli u nevolji. Ideja gubljenja prsta ili oka nije nam bila ni u primislima. Izbjegavanje upadanja u probleme bilo je sve što je okupiralo naše misli.

Moja skupina prijatelja i ja otpedalirali smo na mjesto na kojem nas niti jedna odrasla osoba nije mogla vidjeti, budući da je svaka odrasla osoba bila poput naplatne kućice na autocesti koja vodi natrag jednom od naših roditelja. A ta autocesta je uvijek završavala upadanjem u nevolju. Nikad nismo pronašli to nedostižno sigurno mjesto. Nakon nekoliko prasaka, jedan od naših roditelja upotrijebio bi mobitel dostupan u to vrijeme — izlazeći na dvorište i uzvikujući ime svog djeteta, poziv sirene iz interfona prirode koji je označavao večeru ili nevolju — i zabava je završila. Ako je jedan od naših roditelja znao, uskoro bi to saznali i svi ostali.

Naša zajednica pazila je na sve koji su se nalazili u njoj. Ono na što smo trošili vrijeme kako bismo spriječili bilo je zapravo ono što nam je pomoglo da ostanemo zdravi, a ponekad i živi. Jednom smo u šumi pronašli izudarani kroser. Bio je oštećen i razbijen, vjerojatno ukraden i napušten nakon što je vožen do blizu uništenja. Ali mogli smo ga pokrenuti. Kočnice nisu radile, niti je radio gas, koji je bio zaglavljen na maksimumu, ali mogao se upaliti. Također se mogao i zaustaviti, manje-više, povlačenjem žice sa svjećice i gašenjem motora dok bi vas ostali pokušavali grabiti u trenucima usporavanja ili ste jednostavno skočili s njega i pustili ga da se sruši. Mi smo ga pronašli, bio je već uništen i sav izvijan, dakle koga briga?

Nakon nekoliko dana, netko je ili progovorio ili smo bili primijećeni na našoj improviziranoj stazi, od koje je nekih 3 metara bilo vidljivo s parkirališta K-Marta i zabava je bila gotova. Naše veličanstvene motokros karijere završile su prije nego što su uopće započele.

Privlačnost tog krosera, poput one vatrometa sklonjenog sa strane u nadi da ćemo mu se kasnije vratiti (obično ih je ukrala neka druga banda prijatelja, koja je potom također bezuspješno krenula u pronalazak svog savršenog mjesta), bila je neumoljiva. Ali uskoro je bila zamijenjena nečim drugim glupim i samodestruktivnim u krugu života predpubertetskog dječaka.

Definicija zajednice danas je uvelike nestala. Nije neuobičajeno da ljudi poznaju svoje susjede, ali ih uopće nije briga za njih ili njihovu djecu. Riječ je redefinirana daleko od značenja vašeg neposrednog područja na kojem živite i sad se usredotočuje na onaj najmanje relevantni, najmanje zanimljivi dio bilo kojeg ljudskog bića: njihove nepromjenjive karakteristike, poput boje kože, etničnosti, spola, seksualnosti, itd. Sve stvari koje ljevica koristi za definiranje osobe i načina na koji bi ona trebala razmišljati ili glasati.

Progresivna filozofija voljela bi da više brinete za nešto što se događa nekome s kim dijelite bilo koju od ovih osobina nego s vašim prvim susjedom koji ih ne posjeduje. I to djeluje.

Konstantno slušamo o bijeloj zajednici, crnoj zajednici, latino zajednici, gay zajednici, trans zajednici, kako god već želite podijeliti ljude zajednici; čak stavljaju ljude u podvrste — crna trans zajednica, na primjer. Što god možete zamisliti, koja god razlika se može osmisliti i upotrijebiti, oni je koriste.

Vaš gay susjed, na primjer, se potiče i uvjetuje da mu je više stalo do nečega što se dogodilo osobi udaljenoj 2.000 milja i koja je također slučajno gay, nego što se potiče da brine o onome što se događa osobi na drugoj strani ulice koja to nije. Jedno od te dvije stvari može izravno utjecati na njega; drugo nikad ne bi znao da nema liberala koji to senzacionaliziraju kao da je to jedino važno na svijetu.

Ono što se dogodilo Georgeu Floydu je užasno i odgovorni policajci bi trebali skupo platiti. Ali to nije ništa manje užasno od onoga što se prošle godine dogodilo Tonyju Timpi, za koga vjerojatno nikad niste čuli. Njega je ubio policajac koji je klečao na njemu dok su drugi stajali uokolo i zbijali šale. To je, također, uhvaćeno na kameri. Niste čuli za to jer je on bio bijelac; njegova smrt nije odgovarala liberalnoj narativi, stoga je ignorirana kao lokalna priča.

To i jest lokalna priča, ali takva je i Floydova smrt. Ako niste poznavali niti jednog od njih, niti jedan od tih tragičnih događaja nije utjecao na vaš život. To neće promijeniti ni sva signaliziranja vrline celebrityja i javna poziranja političara na svijetu.

Ovo će još više osnažiti iste one ljude koji su iskorištavali i imali koristi od prethodnih tragedija. To je dobro za rejtinge, dobro je za prikupljanje sredstava, dobro je za klikove i glasove. Ništa se ne mijenja jer je ovo promjena koju su ti “lideri” željeli: bijes ljudi. Bijes i strah najbolji su način za prevladavanje logike i racionalne misli; to su alati manipulacije.

Demokratski mediji danima su nazivali nerede “uglavnom mirnim”, dok su stajali pored zapaljenih zgrada i pokradenih trgovina. Tek kad su sami postali meta počeli su se brinuti da su stvari možda izmakle kontroli te da su upropašteni životi. “Nasilni prosvjednici nisu iz grada”, govorili su. Teško da se netko tko je na kolicima gurao 70-inčni TV iz Targeta uputio u UPS kako bi ga poslao natrag u Portland.

Istina je da postoji mnogo vanjskih agitatora, ali oni nisu samo iz ANTIFA-inih uporišta i Black Lives Matter sjedišta. Oni su iz redakcija New Yorka i Washington D.C.-a. Oni su vidjeli priliku za izazivanje daljnjih podjela protiv republikanaca, koji imaju točno nula moći na mjestu gdje se dogodila Floydova smrt. Vidjeli su rejtinge, vidjeli su studeni i Donalda Trumpa. Proveli su godine sakupljajući bačve benzina i iskoristili još jednu priliku kako bi bacili opušak u njih.

Mogao bih citirati statistike koje govore koliko više nenaoružanih bijelaca policija ubije u odnosu na druge skupine (sve su u mojoj knjizi), ali to nije važno. Suočavamo se s emocijama i beskrupuloznom ljevicom koja je svaku neugodnu činjenicu proglasila rasističkom. Suočavamo se s dobro financiranim profesionalnim agitatorima i prosvjednicima koji točno znaju kako potaknuti bijesnu rulju. I suočavamo se s neodgovornim liderima koji su spremni dopustiti samoubojstvo gradova u korist svojih političkih ciljeva. (Kako je ono Ferguson, Missouri ovih dana? Ne znate, budući da više nije koristan ljevici.)

Brinete se za ono što se događa u ovoj zemlji jer ste građani ove zemlje, točka. Vaši susjedi i mjesto gdje živite vaša su zajednica bez obzira na to izgledaju li ljudi oko vas kao vi ili ne. Brinem se za onog muškarca koji je ubijen. Njegova boja kože je nebitna. Ako je vaša briga za smrt koja se nije smjela dogoditi jedino zasnovana na tome kako žrtva izgleda ili kako se identificira, vi ste rasist. Vi ste bigot.

Društvo ne želi nikoga progoniti ili sputati; društvo ne zna, niti ga nije briga postoji li itko od nas — ono jednostavno jest. Vaš život je 99 posto kulminacija akcija koje ste poduzeli i odluka koje ste donijeli, ništa više. Vi to ili prihvatite i živite svoj život u skladu s tim ili vas gaze i iskorištavaju isti oni ljudi koji vam govore da ne možete napredovati ako ih ne izaberete kako bi držali te zle društvene snage na odstojanju. Jer kad bi one doista željeli uništiti “zajednice” čijim se demokrati proglašavaju prvacima i braniteljima, nisam siguran postoji li neki drugi način na koji bi “društvo” uništilo živote od onog na koji su demokrati doslovno učinili sa svojom generacijskom političkom kontrolom. Liberalizam ubija.