DUBE: Mit o bijeloj privilegiji

Britanski kapitalizam izgrađen je na nemilosrdnom iskorištavanju najamnih, a ne crnih robova.

Jedan od glavnih argumenata Black Lives Matter pokreta jest da naslijeđe ropstva i danas nastavlja informirati “bijelu privilegiju” i strukturalni rasizam. To je argument koji je jednako povijesno nepismen kao što je i namjerno neiskren.

Istina je da ne postoji veza između ropstva i bijele privilegije. Ropstvo je koristilo iskrsnuloj kapitalističkoj klasi 17., 18. i ranog 19. stoljeća i nikome drugome. Suprotno BLM narativi, povijest ropstva — i njegovog odnosa prema nastanku modernog kapitalističkog društva — pruža snažne osnove za nadvladavanje rasizma, a ne njegovo ovjekovječivanje.

Neupitno je da je ropstvo bilo barbarsko. Rutinsko postupanje s ljudskim bićima kao sa stokom koja su se kupovala na tržnicama i radila sve do svoje smrti bilo je odvratno. Ali ropstvo je bilo socijalni i ekonomski fenomen, a ne onaj rasni. Doista, engleski vlasnici tvornica pamuka inicijalno su u Engleskoj uveli ne crno, već dječje ropstvo. Zapravo, kao što je pokazao Karl Marx, pokušaj pariranja američkih kapitalista njihovim europskih konkurentima bio je taj koji je doveo do transformacije američkog patrijarhalnog robovskog sustava u onaj brutalan, komercijalno iskorištavajući, u kojem su crni robovi bili tjerani na rad do smrti prije nego što su brzo bili zamijenjeni.

Ovo ne znači umanjivanje užasa ropstva. Ovo je skretanje pozornosti na odnos i razliku između društva koje se temelji na robovskom radu i onog koje se temelji na najamnom radu, ili kako ga je Marx nazvao “prikrivenom ropstvu radnika za plaću”.

Pod sustavom najamnog rada, za razliku od robovskog rada, cilj i način na koji se višak rada izvlačio iz stvarnog proizvođača, radnika, se mijenjao. Pod kapitalističkim sustavom u nastajanju, za koji je Engleska predstavljala prethodnicu, svrha viška rada nije bila samo dobiti veću količinu korisnih proizvoda (što je bio cilj proizvodnje temeljene na robovskoj radnoj snazi). To je sad postalo pitanje proizvodnje samog viška rada. Ekspanzija kapitala sad je dinamično podupirala ekonomiju.

A opet, ta razlika u obliku rada, između robovskog i najamnog rada, ne bi trebala skrivati ono što su oba dijelili. Kao što je Marx istaknuo, čak i u srcu kapitalističke Engleske, kapitalistički nagon za prekomjernim radom najamnih radnika bio je jednako snažan koliko i nagon robovlasnika za prekomjernim radom robova. Marx je skrenuo pozornost na brzu smrt i zamjenu radnika u londonskim pekarama, keramičkim radnjama Zapadnog Midlanda i u tvornicama pamuka sjeverozapada.

Međutim, rad robova i iskrsnulih “najamnih robova” na smrt nije bilo održivo. Uništavanje radnika bilo je samoporažavajuće. Kako se kapitalizam industrijalizirao i transformirao ranu proizvodnju u sveobuhvatnu tvorničku proizvodnju, radna snaga je također postala produktivnija jednako kao i izvlačenje viška rada. Industrijalizacija je značila da se vrijeme potrebno za proizvodnju robe nužne za održavanje života radničkih klasa smanjilo. To je značilo da je, kako se kapitalizam razvijao u regulirani oblik s kojim smo bolje upoznati danas, rad postajao više eksploatiran, a ne manje. Ropstvo je u konačnici nestalo jer se nije moglo natjecati s izvlačenjem viška rada napredujućeg industrijskog kapitalizma.

Ovo možda zvuči kontraintuitivno. Skloni smo iskorištavanje asocirati s ropstvom i s brutalnim i neljudskim radnim uvjetima. Mi pretpostavljamo da su radnici u izrabljivačkim pogonima Bangladeša najviše izrabljivani na svijetu. I istina je da su uvjeti u kojima rade često užasni. Ali radnici u naprednijim zemljama su zapravo bili više iskorištavani, jer im je trebalo manje vremena za proizvodnju njihovih sredstava za život. To je značilo da je veći dio radnog dana potrošen na proizvodnju viška rada, a time i potencijalnog bogatstva koje bi nagomilao vlasnik kapitala nakon razmjene robe na tržištu. Rast kapitalizma i akumuliranje bogatstva u Britaniji ponajprije je potaknuto upravo tim procesom: izvlačenjem viška rada iz engleskih, kao i drugih radnika diljem svijeta.

Ponovno, ova veza između stvarnih robova i najamnih robova je važna. Pod kapitalizmom, ropstvo radnika prikriva se u obliku plaće. Činjenica da postoji ugovor ukazuje da ono što se kupuje i prodaje nije radnik, već roba koju on ili ona posjeduje — njegova ili njezina radna snaga. Ugovor o plaći uništava svaki trag podjele radnog dana u nužni i potrebni rad u plaćeni i neplaćeni rad. Sav rad se čini kao plaćeni rad. Pod ropstvom, rob još uvijek mora reproducirati svoja vlastita sredstva za život, svoju vlastitu vrijednost, a opet se sav rad čini kao neplaćeni rad. Kad su engleski zagovornici slobodne trgovine i borci protiv ropstva prosvjedovali protiv ove nepravde u SAD-u, osuđujući činjenice da robovi “rade za apsolutno ništa”, Marx je podrugljivo istaknuo da su ti borci za slobodu trebali usporediti dnevne troškove robova s onima “slobodnih” radnika u londonskom Eastendu. I u ropstvu i u najamnom radu, višak rada je izvor bogatstva vlasnika sredstava za proizvodnju. Samo što su “slobodni” radnici bili veći izvor kapitalističkog bogatstva nego što su to bili robovi.

Istina, ropstvo je također urodilo velikim bogatstvom. Ono je formiralo temelje za razvoj gradova poput Bristola i Liverpoola. Na primjer, South Sea Trading Company, koja je osnovana 1711. godine radi ulaganja u trgovinu robljem i plantaže, pokazala se vrlo popularnom i njezina vrijednost je brzo narasla. To je dovelo do prvog “rasta i pada” u Britaniji, South Sea Bubble 1720. godine. Ali korisnici toga nisu bili bijeli “slobodni” radnici. Profiti, zapravo, privilegije od South Sea Trading Company bile su raspoređene diljem viših slojeva društva.

Bogatstvo koje je stvorila, recimo South Sea Trading Company, potaknulo je primjetnu potrošnju među bogatima. A nešto od tog bogatstva je nesumnjivo našlo svoj put u tvornice Engleske, Walesa i Škotske. No, naknadnu ekspanziju britanskog kapitalizma vodilo je nemilosrdno iskorištavanje uglavnom bijelih najamnih, a ne crnih robova. Ropstvo kroz plaću bila je nevolja, a ne privilegija.

I u tome je poanta. Objektivno govoreći, crni robovi imali su mnogo više toga zajedničkog sa “slobodnim” bijelim radnicima nego bi njihova boja kože to mogla sugerirati. Oni su imali zajedničkog neprijatelja i to onog koji je brzo shvatio koliko je rasa važna za budućnost. Razvoj neovisnih politika radničke klase u SAD-u i Engleskoj uvijek je sprječavao rasizam i naslijeđe ropstva. Kao što je Marx rekao za Ameriku: “Rad ne može emancipirati sebe u bijeloj koži kad je u crnoj žigosan.” To je razlog njegovog optimizma kad je ropstvo ukinuto nakon Građanskog rata. Sad je bila moguća zajednička borba koja bi ujedinila radnike svih boja. Doista, radni povod za optimizam stigao je s općim Kongresom rada u Baltimoreu, 16. kolovoza 1866. godine. Njegov je deklarirani cilj bio osloboditi radnike svih boja iz ropstva pokrenuvši borbu za osmosatno radno vrijeme u cijelom SAD-u.

Nažalost, rasizam se već dugo koristi kako bi podijelio radničku klasu. A korisnik takve rasne podjele oduvijek je bila kapitalistička klasa. Čak i u Južnoj Africi, rasna prepreka u industriji pod apartheidom, koja je davala bijelim radnicima više prava i više životne standarde u odnosu na crnce, nije oslobodila bijele radnike od jarma kapitala. Zapravo, ono što Južna Afrika dokazuje jest da je kapital slijep na boje, kako u pogledu vlasništva tako i u načinu poslovanja i tko ga eksploatira. Njegova jedina briga je izvlačenje viška rada — čak i iz pristojnih bijelih srednjoklasnih sveučilišnih diplomaca.

Trenutačni predsjednik Južne Afrike, Cyril Ramaphosa, to dobro razumije. Svojedobno se, kao generalni tajnik Nacionalnog sindikata rudara (NUM), borio za prava crnih rudara protiv ugnjetavanja apartheida. No nakon završetka apartheida, Ramaphosa je promijenio strane i postao jedan od najbogatijih južnoafričkih kapitalista. Kao član uprave i dioničar Lonmin plc, odjeljenja za iskopavanje platine Lonrho plc, nije se ponašao nimalo drugačije od južnjačkog šefa plantaže u posjedu robova. Zahtijevao je snažnu policijsku akciju protiv crnih radnika koji su štrajkali za veće plaće u rudniku platine Marikana 2012. godine. Svi znaju da se Ramaphosi ostvarila želja — masakr u Marikani — gdje je naoružana južnoafrička policija hladnokrvno ubila 34 nenaoružana crna štrajkaša. Usprkos televizijskim snimkama i Miners Shot Down, brilijantnom dokumentarcu o masakru Rehaba Desaija, nije bilo demonstracija i masovnih prosvjeda širom svijeta. Činilo se kako 2012. godine crni životi nisu bili važni, osobito u Rainbow Nation koju je stvorio Nelson Mandela. Čija je privilegija bila izložena u masakru u Marikani?

Ništa od svega ovoga ne umanjuje užase ropstva. Ali pokazuje da je “bijela privilegija” mit i da ropstvo te ropstvo kroz plaće imaju zajedničke korijene u težnji za viškom rada i obogaćivanju manjine. To sugerira da postoji zajednički interes između bijelih i crnih; zajednički neprijatelj kojeg bismo trebali lako raspoznati, pod uvjetom da prestanemo rasno razmišljati.

Moses Dube je pisac iz Južne Afrike.