Mađarska, Poljska, Češka i Slovačka su otoci mira dok se Zapadnom Europom širi nasilje

“Također vidim da je policija na ulicama, a svejedno vlada val nasilja. Ruše se kipovi, uvjeti su očajni, a na prelijepim ulicama malih gradova civiliziranih zemalja Zapadne Europe vode se ratovi između banda”, rekao je premijer Viktor Orbán u radio intervjuu prošlog petka. “Gledam zemlje onih koji nam daju savjete kako pravilno voditi naše živote i o dobrom upravljanju, pravilnom radu demokracije, a ja ne znam da li se smijati ili plakati.”

Dan nakon Orbánovih komentara, u engleskom Readingu se dogodio teroristički napad, dok je u njemačkom Stuttgartu je izbilo masovno nasilje na ulicama nakon što je policija tražila drogu.

Svaki put kad spominjemo novu normalu koja se pojavila kao rezultat pandemije koronavirusa, trebali bismo se sjetiti da Zapadna Europa već dulje vrijeme ima svoju “novu normalu”: paralelna društva, getoe, no-go zone, terorizam i pljačku. To je upravo nova normala koju Središnja Europa ne želi slijediti.

Uspjesi anti-imigrantskih stranaka desnice dobar su pokazatelj da čak i u Zapadnoj Europi ima mnogo onih koji smatraju da je višedesetljetni socijalni eksperiment propao jednom zauvijek. Švedska, na primjer, eufemistički govori o “ranjivim područjima”, gdje hitna pomoć i vatrogasci mogu ući samo pod oružanom policijskom pratnjom ili, što je vjerojatnije, uopće ne mogu ući. A opet, donositelji odluka u zemlji nepopustljivi su u svom uvjerenju da ono o čemu se ne govori ne postoji.

Ovo očajno stanje u Zapadnoj Europi dovoljno je tužan fenomen, ali ono što ga čini još tužnijim je činjenica da nas promotori ove nove normale žele povući sa sobom. Nakon dolaska migrantske krize 2015. godine postalo je očigledno da žele problem ravnomjerno rasporediti po Europi. Na primjer: Obavezna kvota za primanje migranata i UN-ov sporazum o migraciji, iako ne obavezan, pitanja su koja se stalno pojavljuju u drugim nepovezanim međunarodnim dokumentima.

Dio kampanje za ispiranje mozga liberalnih elita Zapadne Europe želi nas uvjeriti da je njihov način biti Europljaninom jedini prihvatljivi način. To je potraga za generaliziranim europskim identitetom, u kojem nema mjesta za druge identitete, poput onog mađarskog. I dok Zapad one u našoj regiji koji prihvaćaju njihove poglede tretira sa simpatijom, istina je da i dalje pokazuju krajnji prezir prema nama.

To postaje jasno kad oni i dalje tvrde da je naša regija samo koristi zapadna sredstva, ali ne želi slijediti vladavinu zakona, dok smo u stvarnosti otvorili naša tržišta i ne bismo se trebali smatrati građanima drugog reda.

Ali loša vijest za progresivne borce za “novu normalnu” jest da je Središnja Europa — i Višegradska skupina Mađarske, Poljske, Češke i Slovačke unutar nje — postala nezaobilazna prisutnost i atraktivne, sigurne zemlje čak i za Zapadnjake. To je zato što je naša normalnost istinski europski identitet, a ne onaj kakav oni predstavljaju sa svojim iskrivljenim idealima.