SHELLENBERGER: U ime environmentalista, ispričavam se zbog klimatskog zastrašivanja

U ime environmetalista posvuda, želio bih se formalno ispričati zbog klimatskog zastrašivanja koje smo stvorili u posljednjih 30 godina. Klimatske promjene se događaju. Ali one jednostavno ne predstavljaju kraj svijeta. One čak nisu ni naš najozbiljniji environmentalistički problem.

Možda se činim neobičnom osobom zbog ovoga što govorim. Bio sam klimatski aktivist 20 i environmentalist 30 godina.

Ali kao stručnjak za energetiku kojeg je Kongres zatražio za pružanje objektivnog stručnog svjedočenja i kojeg je Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC) pozvao kao stručnog recenzenta za svoje sljedeće Izvješće o procjeni, osjećam obvezu da se ispričam za ono koliko smo loše mi environmentalisti obmanuli javnost.

Evo nekih činjenica koje zna mali broj ljudi:

• Ljudi ne uzrokuju “šesto masovno izumiranje”
• Prašume Amazonije nisu “pluća svijeta”
• Klimatske promjene ne pogoršavaju klimatske katastrofe
• Požari su se smanjili za 25% diljem svijeta od 2003. godine
• Količina zemlje koju koristimo za meso — najveće korištenje zemlje čovječanstva — smanjilo se za područje veliko gotovo poput Aljaske
• Nagomilavanje drvnog goriva i više kuća u blizini šuma, a ne klimatske promjene, objašnjavaju zašto u Australiji i Kaliforniji ima više požara i zašto su oni opasniji
• Emisije ugljika smanjuju se u najbogatijim zemljama i smanjuju se u Britaniji, Njemačkoj i Francuskoj od sredine 1970-ih
• Prilagođavanje životu ispod razine mora učinilo je Nizozemsku bogatom, a ne siromašnom
• Mi proizvodimo 25% više hrane nego što nam je potrebno, a viškovi hrane nastavit će se povećavati kako svijet postaje topliji
• Gubitak staništa i izravno ubijanje divljih životinja su veće prijetnje vrstama od klimatskih promjena
• Drvno gorivo je daleko lošije za ljude i divlje životinje od fosilnih goriva
• Sprječavanje budućih pandemija zahtijeva više, a ne manje “industrijske” poljoprivrede

Znam da će mnogim ljudima gore navedene činjenice zvučati poput “klimatskog poricanja”. Ali to samo pokazuje snagu klimatskog alarmizma.

U stvarnosti, gore navedene činjenice proizlaze iz onih najboljih dostupnih studija, uključujući one koje su proveli ili prihvatili IPCC, Organizacija za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (FAO), Međunarodni savez za očuvanje prirode i prirodnih bogatstava (IUCN) i druga vodeća znanstvena tijela.

Neki ljudi će, kad ovo pročitaju, misliti da sam nekakav desničarski anti-environmentalist. Nisam. U dobi od 17 godina živio sam u Nikaragvi kako bih pokazao solidarnost sa sandinističkom socijalističkom revolucijom. U dobi od 23 godine, prikupio sam novac za ženske zadruge u Gvatemali. U svojim ranim dvadesetima živio sam u polu-Amazoniji baveći se istraživanjima s malim poljoprivrednicima koji su se borili protiv preuzimanja zemljišta. U dobi od 26 godina pomogao sam u razotkrivanju loših uvjeta u Nikeovim tvornicama u Aziji.

Postao sam environmentalist u dobi od 16 godina kad sam organizirao prikupljanje sredstava za Rainforest Action Network. S 27 godina pomogao sam spasiti posljednje nezaštićene drevne sekvoje u Kaliforniji. U svojim 30-ima zagovarao sam obnovljive izvore energije te uspješno pomogao uvjeriti Obaminu administraciju da u njih uloži 90 milijardi dolara. Tijekom posljednjih nekoliko godina pomogao sam spasiti dovoljno nuklearnih elektrana koje su se trebale zamijeniti onima fosilnih goriva kako bi se spriječio nagli porast u emisijama.

No, sve do prošle godine, uglavnom sam izbjegavao govoriti protiv klimatskog zastrašivanja. Dijelom i zbog toga što sam se osjećao posramljeno. Uostalom, ja sam kriv za alarmizam jednako kao i bilo koji drugi environmentalist. Godinama sam klimatske promjene nazivao “egzistencijalnom” prijetnjom ljudskoj civilizaciji i nazvao ih “krizom”.

Ali uglavnom sam se plašio. Ostao sam tih u vezi klimatske dezinformacijske kampanje jer sam se bojao gubitka prijatelja i financijskih sredstava. Nekoliko puta sam skupio hrabrost kako bih obranio klimatsku znanost od onih koje je pogrešno predstavljaju i pritom pretrpio oštre posljedice. I tako sam uglavnom stajao sa strane i činio gotovo ništa dok su moji kolege environmentalisti zastrašivali javnost.

Čak sam stajao sa strane dok su Bijela kuća i mnogi u informativnim medijima pokušavali uništiti reputaciju i karijeru istaknutog znanstvenika, dobrog čovjeka i mog prijatelja, Rogera Pielkea Jr.-a, doživotnog progresivnog demokrata i environmentalista koji je svjedočio u korist ugljičnih propisa. Zašto su to učinili? Jer njegovo istraživanje dokazuje da se prirodne katastrofe ne pogoršavaju.

Ali onda, prošle godine, stvari su izmakle kontroli.

Alexandria Ocasio-Cortez je izjavila: “Svijet će propasti u 12 godina ako se ne pozabavimo klimatskim promjenama.” Najznačajnija britanska environmentalistička skupina tvrdila je da “klimatske promjene ubijaju djecu”.

Najutjecajniji zeleni novinar na svijetu, Bill McKibben, nazvao je klimatske promjene “najvećim izazovom s kojim se čovječanstvo ikada suočilo” i rekao da će “izbrisati civilizacije”.

Mainstream novinari su opetovano izvješćivali da su prašume Amazonije “pluća svijeta” i da je krčenje šuma poput aktiviranja nuklearne bombe.

Kao rezultat toga, prošle godine je polovica ispitanih ljudi širom svijeta izjavila kako misli da će klimatske promjene uzrokovati izumiranje čovječanstva. A u siječnju, jedno od pet britanske djece reklo je anketarima da ima noćne more zbog klimatskih promjena.

Bez obzira na to imate li djecu ili ne, jednostavno morate vidjeti koliko je sve ovo pogrešno. Priznajem da sam možda trunčicu osjetljiv budući da imam kćer tinejdžerskih godina. Nakon što smo razgovarali o znanosti, uvjerila se u suprotno. Ali njezini prijatelji su duboko pogrešno informirani i stoga, razumljivo, uplašeni.

Zbog toga sam odlučio da moram progovoriti. Znam da pisanje nekoliko članaka neće biti dovoljno. Bila mi je potrebna knjiga kako bih pravilno iznio sve dokaze.

I tako moja formalna isprika za naše raspirivanje straha dolazi u obliku moje nove knjige, Apokalipsa nikad: Zašto environmentalistički alarmizam šteti svima nama.

Ona se temelji na dva desetljeća istraživanja i tri desetljeća environmentalističkog aktivizma. Na 400 stranica, od kojih su 100 krajnje bilješke, Apokalipsa nikad pokriva područje klimatskih promjena, krčenja šuma, plastičnog otpada, izumiranja vrsta, industrijalizacije, mesa, nuklearne energije i obnovljivih izvora energije.

Ovdje su neki od istaknutih dijelova knjige:

• Tvornice i moderna poljoprivreda ključ su ljudskog oslobađanja i environmentalističkog napretka
• Najvažnija stvar za očuvanje okoliša je proizvodnja više hrane, osobito mesa, na manje zemlje
• Najvažnija stvar za smanjenje onečišćenja zraka i emisija ugljika jest prelazak s drva na ugljen, s ugljena na naftu, s nafte na prirodni plin, s prirodnog plina na uran
• 100% obnovljivih izvora energije povećalo bi zemljište koje se koristi za proizvodnju energije s današnjih 0,5% na 50%
• Trebali bismo željeti gradove, farme i elektrane veće, a ne niže gustoće energije
• Vegetarijanstvo smanjuje emisije osobe za manje od 4%
• Greenpeace nije taj koji je spasio kitove, već prelazak s kitovog ulja na petrolej i palmino ulje
• Juneće meso “slobodnog uzgoja” zahtijevalo bi 20 puta više zemlje i proizvelo bi 300% više emisija
• Dogmatizam Greenpeacea pogoršao je fragmentaciju amazonskih šuma
• Kolonijalistički pristup očuvanju gorila u Kongu proizveo je reakciju koja je možda rezultirala ubojstvom 250 slonova

Zašto smo svi mi bili toliko obmanuti?

U posljednja tri poglavlja Apokalipse nikad, razotkrivam financijske, političke i ideološke motive. Environmentalističke skupine primile su stotine milijuna dolara od interesnih skupina fosilnih goriva. Skupine motivirane anti-humanističkim uvjerenjima prisilile su Svjetsku banku da prestanu pokušavati okončati siromaštvo i umjesto toga siromaštvo učiniti “održivim”. A statusna anksioznost, depresija i neprijateljstvo prema modernoj civilizaciji stoji iza većine alarmizma.

Kad jednom shvatite koliko smo loše pogrešno informirani, često od ljudi s očigledno neukusnim ili nezdravim motivacijama, nije teško osjećati se obmanutim.

Hoće li Apokalipsa nikad učiniti nekakvu razliku? Sigurno postoje razlozi da posumnjamo u to.

Informativni mediji iznose apokaliptične objave o klimatskim promjenama od kasnih 1980-ih i čini se kako se nisu skloni zaustavljanju.

Ideologija u pozadini environmentalističkog alarmizma — maltuzijanizam — već se 200 godina uvijek iznova raskrinkava, a opet, ona je snažnija nego ikad.

No, također ima razloga vjerovati da će environmentalistički alarmizam, ako se već neće zaustaviti, imati sve manju kulturnu snagu.

Pandemija koronavirusa je aktualna kriza koja klimatsku “krizu” stavlja u perspektivu. Čak i ako mislite da smo pretjerali, Covid-19 je ubio gotovo 500.000 ljudi i uništio ekonomije diljem globusa.

Znanstvene institucije, uključujući WHO i IPCC, potkopavale su svoju vjerodostojnost ponavljanim politiziranjem znanosti. Njihovo buduće postojanje i važnost ovisi o novom vodstvu i ozbiljnim reformama.

Činjenice su još uvijek važne, a društveni mediji dozvoljavaju širi spektar novih i neovisnih glasova kako bi nadglasali alarmističke environmentalističke novinare u ustaljenim publikacijama.

Nacije se otvoreno okreću vlastitim interesima i udaljavaju od maltuzijanstva i neoliberalizma, što je dobro za nuklearne, a loše za obnovljive izvore energije.

Postoji preobilje dokaza da je naša visokoenergetska civilizacija bolja za ljude i prirodu od one niskoenergetske u koju nas žele vratiti klimatski alarmisti.

Pozivi IPCC-a i Kongresa znakovi su rastuće otvorenosti prema novom načinu razmišljanja o klimatskim promjenama i okolišu. Još jedan od njih došao je u reakciji na moju knjigu od klimatskih znanstvenika, konzervatora i environmentalističkih stručnjaka. “Apokalipsa nikad je izuzetno važna knjiga”, piše Richard Rhodes, dobitnik Pulitzera za knjigu “Izrada atomske bombe“. “Ovo je možda najvažnija knjiga o okolišu ikad napisana”, rekao je jedan od očeva moderne klimatske znanosti Tom Wigley.

“Mi environmentalisti osuđujemo one koji drže antitetičke stavove i koji nisu svjesni znanosti i podložni su pristranom potvrđivanju”, napisao je bivši čelnik organizacije The Nature Conservancy, Steve McCormick. “Ali prečesto smo mi krivi za isto. Shellenberger nudi ‘grubu ljubav’: izazov ukorijenjenim ortodoksijama i strogim, samoporažavajućim razmišljanjima. Apokalipsa nikad pruža povremeno bolna, ali uvijek dobro izrađena gledišta temeljena na dokazima koja će pomoći u razvoju ‘mentalnog mišića’ koji nam je potreban u zamišljanju i dizajniranju ne samo obećavajuće, već i dostižne budućnosti.”

To je sve čemu sam se nadao pišući ovu knjigu. Ako ste izdržali dovde, nadam se da ćete se složiti da možda i nije toliko čudno da je doživotni environmentalist, progresivac i klimatski aktivist osjetio potrebu da progovori protiv alarmizma.

I nadam se da ćete prihvatiti moju ispriku.

Michael Shellenberger je “Heroj okoliša” časopisa Time i predsjednik Environmental Progress, neovisne istraživačke organizacije.