PRAGER: Zašto je Amerika u stvarnoj opasnosti

Amerikanci su dugo bili ponosni na činjenicu da, za razliku od europskih zemalja, Amerika nikad nije otišla putem totalitarizma utjelovljenog u komunizmu, fašizmu i nacizmu.

To se postignuće možda bliži kraju.

Kako bismo razumjeli zašto, prvo je nužno razumjeti zašto su europske zemlje prigrlile — ili postale žrtve — totalitarnih doktrina.

Sve do Prvog svjetskog rata, osnovna vjerovanja koja su životu davala smisao, kako na nacionalnoj tako i na osobnoj razini, bila su judeo-kršćanske religije i patriotizam (ljubav prema svojoj naciji). Ono što je ljudima davalo moralne smjernice bile su judeo-kršćanske vrijednosti.

Za većinu Europljana mlađe generacije, Prvi svjetski rat, sa svojim naizgled besmislenim pokoljem milijuna ljudi, okončao je vjeru u kršćanstvo i, u mnogim slučajevima, okončao vjeru ljudi u svoje nacije. Bog se činio odsutnim; religija se smatrala nepotrebnom; a nacionalni identitet se naširoko smatrao uzrokom rata.

To je ostavilo prazninu koju su gotovo istog trenutka popunili komunizam, fašizam i nacizam.

U Rusiji, Prvi svjetski rat doveo je izravno do Ruske revolucije. Čak i prije završetka rata, 1917. godine, car je bio svrgnut, a vlast su nešto kasnije te iste godine preuzeli boljševici (ruski komunisti). Koliko je god car bio grozan, pod njim je bilo daleko više slobode nego u Sovjetskom Savezu, sve do pada komunizma 72 godina kasnije, a da ne spominjemo ubojstva više ljudi — 20 do 40 milijuna — pod sovjetskim režimom.

U Italiji, uspon fašizma uslijedio je nakon Prvog svjetskog rata. A u Njemačkoj, nacisti su došli na vlast samo 15 godina nakon završetka Velikog rata. Nacizam je osvojio većinu europskog kontinenta tijekom Drugog svjetskog rata, a nakon poraza Njemačke 1945. godine, Sovjeti su nametnuli komunizam diljem čitave Istočne Europe.

Iako je u Sjedinjenim Državama bilo komunista, komunističkih suputnika, nacističkih simpatizera, rasista i antisemita, ovdje se nisu ukorijenili ni komunizam ni fašizam ni nacizam. Glavni je razlog taj što, za razliku od većine Europljana, Amerikanci nisu izgubili vjeru u judeo-kršćanske religije i vrijednosti ili u Ameriku nakon Prvog svjetskog rata. Amerika je ostala toliko religiozna da su 1954. godine u Prisegu vjernosti recitiranu u američkim školama umetnute riječi “pod Bogom”.

Međutim, do 1950-ih godina, vjera u Americi, kršćanstvo i ono što nazivamo buržoaskim vrijednostima bilo je uglavnom ograničeno na starije Amerikance. Generacija baby boomera nakon Drugog svjetskog rata već se indoktrinirala u sekularizam i anti-amerikanizam. Već 1962. godine, američki je Vrhovni sud presudio da je školska molitva neustavna.

Do kraja 1960-ih godina, ogroman broj baby boomera pohodio je prosvjede koji su bili podjednako protiv Amerike — rutinski okarakterizirane kao imperijalističke i kolonijalističke agresorske zemlje sa zlom vojskom — koliko su bili protiv rata u Vijetnamu. Nije bilo neuobičajeno vidjeti grafite koji su Ameriku nazivali “Amerikkka”.

Kad sam 1970-ih godina pohađao diplomski studij na Sveučilištu Colombia, učili su me da muškarci i žene nisu inherentno drugačiji jedni od drugih i da se Hladni rat vodio između dvije supersile (jednako krive), a ne između slobode i tiranije.

Prošla je još jedna generacija, a post-kršćanski, ljevičarski baby boomeri približili su se postizanju potpunog uspjeha. Ljevica je osvojila mainstream tiskovne i elektroničke medije, sveučilišta, srednje i osnovne škole, umjetnosti, a sad i sport. Osim sporta, od početka 20. stoljeća, gotovo svi su bili liberalni, ali sada su ljevica.

Sad moramo odgovoriti na pitanje: Što će se dogoditi Americi ako Amerikanci izgube vjeru u Boga i zemlju kao što su to učinili Europljani nakon Prvog svjetskog rata? Što će se dogoditi Americi kad kršćanstvo umre kao što je to bio slučaj u Europi nakon Prvog svjetskog rata?

Kako stvari sad izgledaju, Americi slijedi okršaj s nekakvom totalitarnom doktrinom — gotovo sigurno nekakvim oblikom ljevičarstva. Sloboda nikad nije bila ljevičarska vrijednost. Od Lenjina nadalje, gdje god je ljevica došla na vlast, ona je potisnula slobodu, počevši od slobode govora. Već sad, usprkos republikanskom predsjedniku i republikanskom Senatu, Amerika ima manje slobode govora nego u bilo koje drugo vrijeme u povijesti. Prije točno godinu dana, svjedočio sam pred pododborom Senata i napisao članak u Wall Street Journalu o YouTubeu (u vlasništvu Googlea) koji je stavio više od 100 videozapisa Sveučilišta Prager ili PragerU na svoj popis videozapisa s ograničenim dosegom.

A stvari su postale mnogo gore. Prošli tjedan, PragerU je zaključan pristup svom Twitter računu zbog retweetanja tiskovne konferencije osam liječnika u Washington D.C.-u koji je već imao 17 milijuna pregleda, a Facebook nas je upravo obavijestio da ako samo citiramo studije koje pokazuju moguće pozitivne učinke hidroksiklorokina (s cinkom) u ranim fazama pacijenata s COVID-19, izgubit ćemo svoj Facebook račun.

A onda je tu i “kultura otkazivanja” — što je samo eufemizam za ljevičarsko suzbijanje neslaganja. Ljudi se izbacuju s internet platformi, otpuštaju s radnih mjesta ili ostaju uništenih reputacija i poduzeća zbog neslaganja s ljevicom — o bilo čemu.

Također prolazimo kroz nenasilnu (do sad) verziju Mao Ce-tungove Kulturne revolucije, s pojedincima koji su prisiljeni objavljivati ponižavajuća javna poricanja svojih uvjerenja te sudjelovati na reedukacijskim sesijama (još uvijek nemamo reedukacijske logore, ali ne smijemo ih isključiti kao mogućnost kad ljevica bude na vlasti).

Još jedna komunistička norma koja se ukorjenjuje u Americi je prerađivanje američke povijesti. Živimo usred čuvene šale sovjetskih disidenata: “U Sovjetskom Savezu budućnost je poznata; prošlost je ta koja se uvijek mijenja.”

U gotovo svim društvenim pitanjima i mnogim ekonomskim, američka ljevica je radikalnija od ljevice u Europi. Europljani diljem političkog spektra oprezniji su prema ideološkom fanatizmu zbog ogromnog broja smrti i patnje koje su proizašle iz komunizma, fašizma i nacizma.

Moglo bi se reći da je Europa cijepljena protiv fanatizma. Europljani su više zaokupljeni s manje rada, više putovanja i da budu zbrinuti nego s ideološkim pokretima. Ali Amerika, koja nije patila od fanatičnih, iracionalnih ideologija koje lišavaju slobodu, nije cijepljena.

Bez takvog cijepljenja, ono što je zamijenilo kršćanstvo u Europu možda isto napravi u Americi.

Dennis Prager je američki radijski voditelj i publicist te jedan od istaknutih predstavnika američkih konzervativnih intelektualnih krugova početkom 21. stoljeća. Najpoznatiji je po pokretanju obrazovne zaklade “Prager University”, koja u petominutnim videozapisima proučava i razjašnjava brojna politička, povijesna i ekonomska pitanja s konzervativnog gledišta.