IBRAHIM: Bogohuljenje: Ahilova peta islama

Diljem islamskog svijeta, pa čak i na Zapadu, “bogohulnici” — oni koji govore protiv islama — se nalaze pod napadom; neki od njih su ubijeni, a mnogi zatvoreni.

Potvrđivanje ove tvrdnje gotovo je besmisleno, budući da priče povezane s bogohuljenjem izranjaju krajnje redovito. Nedavno ubojstvo američkog građanina kojem je u pakistanskoj sudnici suđeno zbog bogohuljenja, samo je ono “najspektakularnije”. Incidenti u kojima muslimani premlaćuju ili zatvaraju (dva sa smrtnim kaznama) one koji govore ili čine nešto kritički prema islamu — a da ne govorimo o neredima — posljednjih su dana i tjedana došli su iz Austrije, Bangladeša, Egipta, Francuske, Indije, Indonezije, Malezije, Nigerije, Norveške, Tunisa i Velike Britanije.

Što objašnjava ovaj fenomen? Zašto sljedbenici drugih religija ne reagiraju slično prema onima koji “hule”? Odgovor je da je malo modernih religija krhkih poput islama. Izgrađen na vrhu klimavog i lako rušivog špila od karata, ušutkavanje svake kritike protiv njega oduvijek je bilo i ostalo je presudno za njegov opstanak.

Toga je bio svjestan i sam Muhamed; otuda razlog zašto njegov Kuran (33:57) objavljuje da “One koji Allaha i Poslanika Njegova budu vrijeđali Allah će i na ovome i na onome svijetu prokleti, i sramnu im patnju pripremiti.” Ili praktičnije, “Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova ratuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz zemlje prognaju. To im je poniženje na ovome svijetu, a na onome svijetu čeka ih patnja velika” (Kuran 5:33).

Islamska ulema (vodeći učenjaci i šeici) već dulje vrijeme drži da “ratovanje” definitivno uključuje verbalni rat. Zapravo, verbalni napadi na islam često se doživljavaju gorima od fizičkih napada. Kao što je to proglasio visoko cijenjeni Ibn Taymiyya — “Šeik islama”:

Ovo nije puko srednjovjekovno tumačenje, ograničeno na “radikalnog” Taymiyyu; među sve četiri škole islamskog zakona postoji konsenzus da govorenje protiv, a time bogohuljenje, Muhameda zaslužuje smrtnu kaznu. Nakon citiranja gore spomenutog Kurana 5:33, dr. Zakir Naik je 2006. godine ustvrdio u Islamic Voice: “U islamu se osoba koja je počinila bogohuljenje može ili ubiti ili razapeti ili joj se unakrst ruke i noge mogu odsjeći ili se može prognati iz te zemlje.”

Ove brutalne kazne temelje se na činjenici da je, kao što je Taymiyya istaknuo, sam Muhamed naredio pogubljenje mnogih ljudi zbog jednostavnog razloga što su ga kritizirali, propitkivali ili ismijavali. Među ubijenima su bile i žene, poput Asme bint Marwan.

Prema najranijem prorokovom biografu, nakon što je Muhamed načuo njezinu poeziju, koja ga je portretirala kao ubojitog razbojnika, pozvao je na njezino ubojstvo, uzviknuvši: “Hoće li me itko riješiti ove žene?” Umayr, revni musliman, odlučio je izvršiti Poslanikove želje. Te iste noći ušuljao se u Asmin dom dok je ležala spavajući okružena svojom malom djecom; od koje je jedno bilo na njezinim grudima. Umayr je maknuo dojenče s njezinih grudi, a potom zario svoj mač u pjesnikinju. Sljedećeg jutra u džamiji, Muhamed je, svjestan ubojstva, rekao: “Pomogao si Alahu i njegovom apostolu.” Očigledno osjećajući grižnju savjesti, Umayr je odgovorio: “Imala je pet sinova; trebam li se osjećati krivim?” “Ne”, odgovorio je prorok. “Njezino ubijanje je beznačajno poput dviju koza koje se udaraju glavama.”

Prorok je znao, kao što to osjećaju i mnogi njegovi moderni sljedbenici, da se, kad se jednom otvore vrata kritici, islam — koji je toliko temeljito razotkriven na mnogih poljima znanja, ne samo na onom teologije ili zdravog razuma — raspada.