HIPPOLITO: Marksistički korijeni pobačaja

Od Roberta Borka do Clarencea Thomasa i Bretta Kavanaugha, ljevica se raduje uništavanju bilo kojeg konzervativnog kandidata za Vrhovni sud kojeg smatra prijetnjom za Roe protiv Wadea. Dok Amy Coney Barrett čeka na svoj red, ostatak nacije se možda pita zašto legalizacija pobačaja igra tako veliku ulogu u procesu potvrde kandidata.

Odgovor je jednostavan. Pobačaj ne predstavlja samo masivan blok u temeljima modernog feminizma. On također djeluje kao temeljna taktika u ljevičarskoj strategiji reorganiziranja američkog društva po marksističkim linijama — osobito sada, s marksizmom koji se rebrendirao u “kritičku teoriju” i “demokratski socijalizam”.

Pobačaj povezuje moderni feminizam s marksizmom. Razmotrite komentare dr. Antoinette Konikow u njezinom pamfletu iz 1923. godine pod nazivom “Dobrovoljno majčinstvo”. Konikow — koja je podržavala Lava Trockog i pomogla u osnivanju Komunističke partije SAD-a 1919. godine — je obavljala ilegalne pobačaje u Bostonu početkom 20. stoljeća kao dio svog aktivizma:

“Žene nikada ne mogu steći svoju stvarnu neovisnost osim ako njezine funkcije reprodukcije nisu pod njezinom vlastitom kontrolom. Žena udata za radnika u Dobrovoljnom roditeljstvu nalazi isti izvor odmora i ekonomskog olakšanja koji je njezin suprug primio putem svog radničkog sindikata. Za nju, Dobrovoljno roditeljstvo znači osam ili šest-satni radni dan, umjesto 12 ili 16-satni radni dan, koji je majka mnoge djece dužna izdržati.”

“Profesionalna žena putem Dobrovoljnog roditeljstva ima mogućnost kombinirati svoj profesionalni rad s brakom. Ellen Key (švedska feministica iz 19. stoljeća) ističe da svaka profesionalna žena ima pred sobom ozbiljno pitanje: brak ili neovisnost. Dobrovoljno roditeljstvo joj dozvoljava kombiniranje oba (kurziv i velika slova u izvorniku).”

Sad razmotrite komentare Chelsea Clinton tijekom skupa podrške Roe protiv Wadea u kolovozu 2018. godine: “Nije nepovezana činjenica… da su Amerikanke koje su ušle u radnu snagu od 1973. do 2009. godine dodale tri i pol bilijuna dolara u našu ekonomiju. Zar ne? Neto, novi ulazak žena — to nije nepovezano od činjenice da je Roe postao zakon zemlje u siječnju 1973. godine.”

Marksisti vjeruju da pobačaj oslobađa žene od kućnih i ekonomskih pritisaka ograničavanjem broja neplanirane djece. Takvi pritisci dolaze od kapitalističkih društava koja koriste nuklearnu obitelj kako bi iskorištavala žene i djecu kao sredstva za proizvodnju. Žene postaju ništa više od inkubatora i kućnih pomoćnica. Lenjin je čak nazvao domaćice “kućnim robovima”.

“Upravo iz tog razloga”, napisao je Trocki, “revolucionarna snaga dala je ženama pravo na pobačaj, što je u uvjetima oskudice i obiteljske neimaštine… jedno od njezinih najvažnijih građanskih, političkih i kulturnih prava.”

Sovjetski Savez Lava Trockog postala je prva nacija koja je legalizirala pobačaj na zahtjev 1920. godine. No, četiri godine kasnije, Sovjeti su ograničili pobačaj na trudnoće koje su predstavljale opasnost po život.

Podrška pobačaju, stoga, odražava marksistički prezir prema nuklearnoj obitelji. Karl Marx je bio taj koji je u “Komunističkom manifestu” proglasio da je uništenje nuklearne obitelji temeljni cilj.

“Ukidanje obitelji!”, zahtijevao je Marx. “Na čemu se temelji sadašnja obitelj, buržoaska obitelj? Na kapitalu, na privatnoj koristi. … Buržoaske obitelji će same po sebi nestati kad njihovo upotpunjavanje nestane, a oboje će nestati nestajanjem kapitala.”

Marksisti također gledaju pobačaj kao dio svoje sveobuhvatne strategije da svu odgovornost odgoja djece prepuste državi, čime bi nuklearnu obitelji učinili nevažnom, kao što je to Trocki zagovarao u svojoj knjizi “Izdana revolucija”, opsežnoj kritici Sovjetskog Saveza pod Staljinom.

“Mjesto obitelji kao zatvorenog sitnog poduzeća”, napisao je Trocki, “treba zauzeti, prema planovima, gotovi sustav socijalne skrbi i smještaja: rodilišta, jaslice, vrtiće, škole, društvene blagovaonice, društvene praonice, stanice za prvu pomoć, bolnice, sanatorije, sportske organizacije, kazališta pokretnih slika, itd. Potpuna apsorpcija kućanskih funkcija obitelji od strane institucija socijalističkog društva trebala je donijeti ženi, a time i ljubavnom paru, pravo oslobođenje od tisuću godina starih okova.”

Ideje Trockog nadahnjuju današnje ljevičare, poput Johanne Brenner, umirovljene profesorice Sveučilišta Portland State i feministice koja podržava Demokratske socijaliste Amerike.

“Dakle što bismo stavili na mjesto obitelji kakvu poznajemo? Ja zagovaram važnost izgradnje demokratskih zajednica skrbi”, rekla je Brenner 2017. godine. “To su, mislim, progresivniji temelji relacijskog života od obiteljskih kućanstava — iako se ne protivim da obiteljska kućanstva budu jedan dio takvih zajednica. Proširivanje naših afektivnih veza izvan uskog kruga, bilo definiranih krvlju i srodstvom ili nečim drugim, ključan je dio svakog laboratorijskog projekta.”

Black Lives Matter otvoreno je sažeo Brenner i Trockog u izjavi koju je organizacija kasnije obrisala sa svoje web stranice:

“Mi poremećujemo uvjet zapadno-propisane strukture nuklearne obitelji podržavajući jedni druge kao proširene obitelji i ‘sela’ koja kolektivno brinu jedna za druge, osobito našu djecu, do razine u kojoj se majke, roditelji i djeca osjećaju ugodno.”

Patrisse Cullors, jedna od suosnivačica BLM-a, opisala je sebe i svoju suosnivačicu Aliciu Garzu kao “obučene marksiste” koji su “super upućeni u ideološke teorije”.

No, Evelyn Reed je ta koja je personificirala savez između marksizma, feminizma i pobačaja. Jedna od pristaša Trockog tijekom njegovog meksičkog izgnanstva, Reed je 1971. godine osnovala Žensku nacionalnu koaliciju za pobačaj. Godine 1985., Reed je napisala džepnu knjigu “Pobačaj je žensko pravo!”. Reed je također ponovila stavove Friedricha Engelsa o obitelji u svom članku iz 1970. godine, “Žene: Kasta, klasa ili potlačeni spol”.

“Žene su tada dobile dvije sumorne alternative”, napisala je Reed. “One ili mogu potražiti muža kao opskrbljivača i nakon toga biti zatvorene kao domaćice u gradskim zgradama ili stanovima kako bi odgajale sljedeću generaciju najamnih robova. Ili bi one najsiromašnije i najnesretnije mogle kao marginalne radnice otići u mlinove i tvornice (zajedno s djecom) i preznojavati se kao najugnjeteniji i najpotplaćeniji dio radne snage” (zagrade u izvorniku).

Francuska suvremenica Reed, Simone de Beauvoir, utjelovila je ultimativni marksistički stav.

“Ja sam za ukidanje obitelji. Obitelj je posrednik kojim ovaj patrijarhalni svijet iskorištava žene”, napisala je de Beauvoir, koja je razotkrila svoj fanatizam tijekom intervjua sa svojom feminističkom kolegicom Betty Friedan 1975. godine. Friedan je sugerirala da bi žene koje se puno radno vrijeme brinu o djeci mogle primiti vladine vaučere u tu svrhu.

“Ne, mi ne vjerujemo da bi bilo koja žena trebala imati ovaj izbor”, odgovorila je de Beauvoir. “Niti jednoj ženi ne bi smjelo biti dopušteno da ostane kod kuće kako bi podizala svoju djecu. Društvo bi trebalo biti potpuno drugačije. Žene ne bi smjele imati taj izbor, upravo zbog toga što će ga, ako postoji takav izbor, mnoge žene odabrati. To je način prisiljavanja žena u određenom smjeru” (naglasak dodan).

Suvremena učenjakinja Christina Hoff Summers prepoznala je posljedice kritizirajući de Beauvoir u svojoj knjizi “Tko je ukrao feminizam? Kako su žene izdale žene.”

“Iako ona to zapravo ne pokazuje”, napisala je Summers, “ona je morala biti svjesna da bi njezino ‘potpuno drugačije’ društvo zahtijevalo legiju Velikih sestara kojima bi država dala moć zabrane svakoj ženi koja se želi udati i ostati kod kuće s djecom da provede svoje planove.”

Zastrašujući stavovi de Beauvoir, koji odražavaju marksističku ideologiju, otkrivaju krajnji cilj ljevice u promicanju pobačaja koji nije osobna emancipacija, već društveno ropstvo.