SCOTT: Islamska trgovina europskim robovima

Opće je poznato da su arapski muslimanski trgovci robljem odvodili ogroman broj muškaraca, žena i djece iz Supsaharske Afrike. Ono što nije toliko poznato jest da su odveli jednako veliki broj ljudi iz Europe. Kao i u Africi, arapsko je uzimanje robova u Europi započelo u sedmom stoljeću — nedugo nakon uspona islama — i gotovo se bez prekida nastavilo sve do moderne epohe.

Moderna Zapadna kultura, sa svojim anglocentričnim svjetonazorom, gotovo je opsesivno zaokupljena europskom trgovinom afričkim robovima, trgovinom koja je započela krajem petnaestog i završila sredinom devetnaestog stoljeća, ali čini se kako ima malo znanja ili interesa za jednako intenzivnu muslimansku trgovinu europskim robovima tijekom tog istog razdoblja. Ovo je čudno stanje stvari, s obzirom na činjenicu da su se Europljani, koje su između petnaestog i devetnaestog stoljeća porobili muslimani, uglavnom tretirani očajno i da je ta trgovina imala dugoročnog i razornog utjecaja na velika područja tog kontinenta.

Kao što je navedeno, muslimansko odvođenje robova iz Europe započelo je gotovo neposredno nakon dolaska islama na svjetsku pozornicu. Ti su rani prepadi za robove imali neizmjernog utjecaja na europsku civilizaciju i, kako sam detaljno argumentirao u knjizi Ponovno razmatranje Muhameda i Karla Velikog, pretvorili čitavi Mediteran u ratnu zonu, srušili jedinstvo istočnog i zapadnog ogranka rimske civilizacije i Kršćanskog svijeta općenito te u osnovi rodili srednjovjekovni svijet. S kršćanskim protunapadom, koji je započeo u jedanaestom stoljeću Rekonkvistom u Španjolskoj i križarskim ratovima, muslimanski su prepadi za robove donekle jenjavali, iako zapravo nikad nisu prestali. No, nakon pojave Osmanskog turskog carstva u četrnaestom i petnaestom stoljeću, islam se ponovno našao u ofenzivi; a s ovom je obnovljenom agresijom došlo i do ogromnog širenja u trgovini robljem.

Nemoguće je biti ni približno precizan kad govorimo o broju robova odvedenih iz Europe u pet stoljeća nakon uspona osmanske moći. Međutim, ono što je jasno jest da su se pojavile tri glavne pozornice za hvatanje robova. Prva i daleko najvažnija od njih bila je u jugoistočnoj i središnjoj Europi, gdje su osmanske vojske vršile godišnje napade na kršćanske teritorije. Dok su se turske vojske uvijek kretale sjeverno i zapadno, one su zarobile i porobile veliki broj Europljana, od kojih je većina prodana u Carigradu i Anatoliji. Prepadi na kršćanske teritorije bili su neprestani i saznajemo da je “primarni cilj [osmanskih] napadača bio stjecanje plijena. Najvažniji plijen bili su ljudi koji su se mogli prodavati na tržnicama robljem po visokoj cijeni. Nakon uspješnog napada, tisuće bi ratnih zarobljenika bilo odvedeno na osmanske tržnice. … Nitko nije bio siguran u ugroženim područjima — plemići i kmetovi imali su jednaku šansu postati robovi.” (Eniko Csukovis, “Čudesni bjegovi iz osmanskog zarobljeništva” u Otkupno ropstvo duž osmanskih granica (Rano petnaesto — rano osamnaesto stoljeće) Geze Davida i Pala Fodera, 2007. god.) Kao i u drugim dijelovima svijeta, muslimanski su trgovci robovima preferirali mlade žene i dječake koje su u unutrašnjosti Turske nudili po najvišim cijenama. Većina dječaka je kastrirana i služili su kao eunusi, dok su djevojke i žene bile predodređene za hareme osmanskog plemstva.

Ne smije se zamisliti, kao što bi neki to mogli, da je jednom osvojen kršćanski teritorij, pod dankom Osmanlija, nakon toga bio imun na pozornost trgovca robljem. Nažalost, to nije bio slučaj. Pod šerijatskim zakonom položaj kršćana nikad nije bio siguran, a muslimanski su lovci na robove redovito otimali kršćanske djevojke i prodavali ih u hareme Carigrada i Anatolije. Uz to, osmanska je politika bila regrutiranje mladih kršćanskih dječaka u vojsku i ti su mladići formirali elitnu jezgru postrojba janjičara. Ali oni su “regrutirani” silom, u osnovi oteti od svojih obitelji koje ih nikad više nisu vidjele. Dakle, iako se janjičari, strogo govoreći, ne mogu opisati kao robovi, oni su bili žrtve otmice i prisilnog preobraćenja na stranu vjeru. Trebali bismo također napomenuti da se pobuna protiv osmanske vlasti, dovoljno česta pojava u Europi, neizbježno kažnjavala divljačkom odmazdom, koja je uključivala masakr, mučenje i porobljavanje; tako da je ukupan broj Europljana koji su porobljeni od Osmanlija tijekom stoljeća narastao do ogromnih razmjera. Koliko točno, nemoguće je reći, uglavnom zato što nema dostupnih pouzdanih podataka. Međutim, neosporno je da radilo o višemilijunskom broju, s procjenama koje se kreću negdje oko deset do četrdeset milijuna ljudi.

Sljedeća najvažnija pozornica osmanske trgovine robljem bilo je prostrano područje istočne Europe koje je obuhvaćalo čitavu modernu Ukrajinu i protezalo se duboko u Rusiju gotovo do same Moskve i litvansko-poljske granice. Od sredine četrnaestog stoljeća, ta su područja bila pod neprestanim napadima islamiziranih Tatara s Krima (Krimski Kanat) i današnjeg Kazahstana i istočne Rusije (Nogajska Horda). Najgori prepadi u Rusiju dogodili su se od 1441. godine nadalje, kad je Krim ili Krimski Kanat (kraljevstvo daleko veće od samog krimskog poluotoka) postao neovisan. Prema povjesničaru Alanu Fisheru, tatarski su napadači s Krima porobili do tri milijuna slavenskih seljaka između 1441. i 1774. godine, kad su Rusi napokon osvojili teritorij. (Alan Fisher, “Moskovska i crnomorska trgovina robljem”, Kanadsko-američki slavenski studiji, svezak 6 (1972.) str. 575-94) Gotovo svi oni prodani su u Osmansko carstvo kao eunusi, haremske žene i robovi na galiji. Povjesničari su prepoznali da su ti prepadi, gotovo nepoznati među Zapadnjacima, odigrali ogromnu ulogu u usporavanju ekonomskog i kulturnog razvoja Rusije. Spriječili su osnivanje naselja i naseljavanje ukrajinskih stepa, ogromnog područja koje je naposljetku postalo žitnica Rusije.

Prepadi za robove događali su se godišnje, a čitanje izvješća suvremenika o njima iznimno je mučno. Uzmimo, na primjer, riječi S. Habersteina, veleposlanika cara Karla V. u Moskvi 1520-ih godina, kad opisuje ekspediciju lova na robove Mehmeta Ghireyja 1521. godine:

Mikhalon Litvanac napisao je oko 1550. godine u svojoj knjizi De moribus Tatarorum Litanuorum et Moscorum: “Krimski Tatari imaju više robova od stoke. Stoga njima snabdijevaju i druge zemlje. Mnogi brodovi natovareni oružjem, odjećom i konjima dolazili su im jedan za drugim s onkraj Ponta i iz Azije i uvijek su od njih odlazili s robovima. … Dakle, ovi pljačkaši uvijek posjeduju ne samo robove za trgovinu s drugim ljudima, već također imaju robove za svoja vlastita imanja i kako bi kod kuće zadovoljili svoju okrutnost i mušičavost. Zapravo, među tim nesretnim ljudima često nalazimo vrlo snažne muškarce koji su, ako ne kastrirani, žigosani na čelu ili na obrazu i koje danju muče na poslu, a noću u tamnicama.”

Kozaci, konjički seljački ratnici, bili su izvorno formirani kako bi se suprotstavili toj neprestanoj grabeži; i doista su Kozaci više od tri stoljeća tvorili prethodnicu otpora tim napadačima.

Kao što smo vidjeli, Alan Fisher i drugi povjesničari procjenjuju da je tijekom tri stoljeća tatarskih prepada zarobljeno oko tri milijuna slavenskih seljaka iz Rusije, Poljske i Ukrajine i prodano Osmanlijama. Ali čak i nakon ruskog osvajanja Krima, trgovina europskim kršćanima nije prestajala; osmanski su trgovci robovima jednostavno usmjerili svoju pozornost južnije, gdje su drevni kršćanski narodi Kavkaza, Gruzijci, Oseti, Čerkezi i Armenci sad postali primarni cilj njihove grabežljive pozornosti. Iz ove je regije transportirano još, najmanje, dodatnih milijun robova u unutrašnjost Turske između sedamnaestog i kasnog devetnaestog stoljeća.

Treća pozornica osmanskih prepada za robove protiv Europe bile su mediteranske i atlantske obale kontinenta. Muslimanski su pirati, naravno, od sedmog stoljeća neprestano napadali južnu Europu iz baza u Sjevernoj Africi, ali stvari su se pogoršale u šesnaestom stoljeću kad je čitava Sjeverna Afrika potpala pod vrhovnu vlast Osmanskog Carstva, bilo kao izravno upravljane provincije ili kao autonomni teritoriji. Potaknuti potražnjom za robovima bijele kože na istoku, sjevernoafrički pirati su pojačali svoje aktivnosti, zarobivši na tisuće brodova i učinivši, unutar nekoliko desetljeća, dugačke dijelove obalnog područja Španjolske i Italije gotovo potpuno nenaseljenima. Od šesnaestog do devetnaestog stoljeća, procjenjuje se da su berberski pirati zarobili i porobili između 800.000 i 1,25 milijuna Europljana. Njihova se grabežljivost proširila diljem Mediterana, a jednom su prilikom čak došli i do Južne Amerike. Također su povremeno vršili prepade na Sjevernom Atlantiku, uzimajući robove s obala Francuske, Nizozemske, Britanije, Irske, pa čak i Islanda. Ali njihova glavna pozornica bio je zapadni Mediteran, gdje su otoci poput Sicilije, Sardinije, Korzike i Baleara intenzivno patili. A njihovi su prepadi nanijeli ozbiljnu štetu obalnim gradovima i selima u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj i Portugalu.

Iako su se takve pljačke nastavile do ranog devetnaestog stoljeća, krajem sedamnaestog stoljeća došlo je do malog poboljšanja, nakon što su europske mornarice započele redovite ophodnje Mediteranom i pokrenule osvetničke prepade na piratska uporišta u Sjevernoj Africi. Međutim, brodovi i obale kršćanskih zemalja bez tako učinkovite zaštite nastavili su trpjeti sve do ranih godina devetnaestog stoljeća, a europske su se sile tek nakon Napoleonovih ratova i Bečkog kongresa 1814.-15. godine dogovorile o akciji potpunog gušenja berberskih korsara. Nakon toga je britanska mornarica pokrenula nekoliko osvetničkih napada protiv Alžira i Saléa u Maroku koju su trgovcima robova gotovo, ali ne u potpunosti, uništili mogućnost vršenja daljnjih prepada. Unatoč tome, pljačkaška tradicija među stanovnicima te regije ostala je toliko duboko ukorijenjena da je bilo povremenih incidenata sve do francuske invazije i osvajanja Alžira 1830. godine.

Na vrhu svojih aktivnosti, Berberske su države bile toliko moćne da su nacije, uključujući Sjedinjene Američke Države, plaćale danak kako bi izbjegnule njihove napade.

Važno je napomenuti utjecaj tih aktivnosti na europske zajednice na Mediteranu. Kršćani na otocima, naročito — Sicilije, Sardinije, Korzike i Baleara — morali su živjeti s vječitom prijetnjom iznenadnih napada i nema nikakve sumnje da su takvi uvjeti ostavili neizbrisiv dojam. Paranoična kultura zavade, atentata i osvete, po kojoj su Sicilija i Korzika specifično postale poznate, mora se promatrati u svjetlu ustrajnog nasilja koje su tim zemljama nanijeli muslimanski korsari. Usporedbe radi, treba samo zamisliti vjerojatni učinak na narode britanskih otoka i sjeverne Europe da su vikinški prepadi trajali tisuću godina. A u ovom kontekstu, možda vrijedi napomenuti kako se čini da je riječ “mafija” arapskog podrijetla.

Dakle, koji je onda ukupni broj Europljana koje su osmanski Turci i njihovi saveznici porobili između petnaestog i devetnaestog stoljeća? Prema mainstream procjenama, oko milijun su odveli berberski pirati; oko 3 milijuna krimski Tatari iz Rusije/Ukrajine; oko milijun Tatari i Turci s područja Kavkaza; i oko 10 milijuna (prema najkonzervativnijoj procjeni) sami Osmanlije iz središnje Europe i Balkana. To nam daje ukupan broj od 15 milijuna — daleko više nego što su europski trgovci robovima odveli iz Afrike u istom razdoblju. A opet, ova je činjenica prilično skrivena od javnosti i nepoznata gotovo svima u Zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi. A uvjeti koje su trpjeli europski zatočenici u Osmanskom Carstvu bili su beskrajno gori od onih koje su doživjeli Afrikanci u Amerikama. Ovi potonji su uglavnom radili na plantažama i bilo je dopušteno, čak i poticano, da se žene i imaju obitelji. Za usporedbu, Europljani u Dar al-Islamu doživjeli su užasnu sudbinu. Vojno sposobni muškarci obično bi bili žigosani i podvrgnuti beskrajnom teškom fizičkom radu, bilo kao robovi na galijama ili kao rudari. Nisu se smjeli ženiti i uskraćeni su im svi oblici obiteljskog života ili ženskog druženja. Mladi dječaci su neizbježno bili kastrirani — i silovani — dok su žene bile poslane u seksualno ropstvo harema.

Veliki humanitarni impuls za okončavanje ropstva, od kasnog osamnaestog stoljeća nadalje, u cijelosti je došao s kršćanskog Zapada, a do sredine devetnaestog stoljeća gotovo je u potpunosti iskorijenjen u većini kršćanskih zemalja. Činjenica da ropstvo više ne postoji (barem ne službeno) na većini muslimanskih teritorija u potpunosti je zasluga Zapadnjaka, a muslimanska društva zapravo su se žestoko opirala svim pokušajima ukidanja trgovine robovima u Africi tijekom devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća. U državama Zaljeva i na Arapskom poluotoku ropstvo nije ukinuto sve do druge polovice dvadesetog stoljeća — i to nakon intenzivnog pritiska Zapada. Nije li vrijeme da neke od ovih informacije dođu do učenika u našim školama i na fakultetima?

Emmet Scott je autor knjiga Ponovno razmatranje Muhameda i Karla Velikog: Kontroverzna povijest i Utjecaj Islama.