THORNTON: Opasnosti politizirane povijesti

New York Timesov “Projekt 1619.”, “budno” rasističko prerađivanje američke povijesti, samo je najnovije u desetljećima dugom ljevičarskom zapisu distorzije povijesti. Poput svega ostalog što korumpira našu kulturu, njegovi korijeni leže u kulturnom marksizmu i njegovom napadu na društvene institucije, osobito obrazovanje, kao sredstvo za postizanje marksističkog raja koji je proletarijat izdao ne ustajući protiv svojih kapitalističkih upravitelja i ne kolektivizirajući sredstva za proizvodnju.

Sveučilišta su, naravno, bila sadnice za takvu propagandu. Naizgled glupi izljev bijesa zbog izraelske filmske glumice Gal Gadot (na slici gore) koja je dobila ulogu Kleopatre ilustrira kako su lažna povijest i “kultura otkazivanja” — s korijenima u akademiji nekoliko desetljeća ranije kad je bila odbačena kao tipična zafrkancija jajoglavih profesora — zarazili umove ljudi s besmislicama.

“Budna” rulja je uznemirena s Gadot i njezinom redateljicom, Patty Jenkins, jer je Gadot “blijeda” i “previše lijepa” bijela žena, dok je Kleopatra bila Egipćanka i prema tome vjerojatno garavog i “egzotičnijeg” izgleda. Kritičarima je još ubitačniju stvar predstavljala činjenica da je Gadot Izraelka. Novinarka Sameera Khan je ljutito izjavila na Twitteru: “Srami se, Gal Gadot. Tvoja zemlja krade arapsku zemlju & ti kradeš njihove filmske uloge.” Čisto neznanje ove primjedbe je zapanjujuće. Kršćanski Egipat nije postao arapska nacija sve do 645. godine kad su ga osvojili muslimani. Današnji arapski Egipćani su, s izuzetkom manjinskih kršćanskih Kopta, potomci osvajača, okupatora i kolonizatora. Tko onda ima dulji zapis “krađe” zemlje?

No, pretpostavka da je Kleopatra etnička Egipćanka predstavlja još jedan povijesni solecizam. Ona je bila makedonska Grkinja, potomkinja Ptolomeja, generala Aleksandra Velikog, koji je 305. godine prije Krista zauzeo bogato područje Egipta tijekom “igre prijestolja” nad Aleksandrovim osvojenim teritorijama nakon njegove smrti. Ptolemejevići, kao što se nazivala ta dinastija, su usvojili veći dio ceremonija i ikonografije faraona kako bi svoju upravu nad kulturno, etnički, religijski i jezično različitim ljudima učinili lakšom. Ali oni su etnički bili Makedonci, koji su bili čak svjetlije puti od južnih Grka, a kamoli Semita.

Što se tiče Kleopatrine etničnosti, umirovljeni profesor klasike i arheologije, Duane W. Roller, autor knjige Kleopatra: Biografija, napisao je u blogu Oxford University Press-a: “Da rezimiramo: sasvim je moguće da je Kleopatra bila čista makedonska Grkinja. Ali vjerojatno je imala nešto egipatske krvi, iako je ta količina neizvjesna. To svakako nije bilo više od polovice, a vjerojatno i manje. Najbolji dokazi govore da je bila tri četvrtine makedonska Grkinja i jednu četvrtinu Egipćanka. Nema mjesta za bilo što drugo, a zasigurno ne za bilo kakvu crnu afričku krv.” Drugim, riječima, vjerojatnije je da će Gal Gadot nalikovati povijesnoj Kleopatri nego moderna arapska glumica.

Rollerova referenca na crno podrijetlo Kleopatre dovodi nas do akademske kontroverze od prije nekoliko desetljeća koja ilustrira rani primjer politizirane povijesti koja je branjena pokušavanjem “otkazivanja” kritičara njezinih očiglednih pogrešaka. Godine 1987., Martin Bernal objavio je Crnu Atenu, prvi od tri svezaka koji su tvrdili da drevna grčka kultura ima “afroazijske korijene”, kao što je to imao i njegov podnaslov. Najčuvenija tvrdnja potekla iz Bernalove knjiga bila je da je drevna grčka civilizacija bila proizvod afričkih Egipćana. Trideset godina kasnije, američki klasicist je tvrdio da je jedna od svrha knjige bila “učinkovita borba protiv današnje uporabe Grčke i Rima od strane bijelih nacionalista.” Pretpostavlja se da su “veličinu koja je bila Grčka i slavu koja je bila Rim” oteli rasistički “bijeli supremacisti” koji su ignorirali “afroazijske” korijene u svrhu racionaliziranje svojih postignuća. Klasična povijest sastojala se od “ukradene ostavštine”.

Bernalova knjiga postala je naširoko poznata nakon što ju je koristio Afrocentrizam, pokret za ispravljanje navodno rasističke, eurocentrične povijesti ponovnim uspostavljanjem uloge koju su imali narodi afričkog podrijetla. Veliki dio proizvedenih radova bliži je propagandi politike identiteta nego povijesnim činjenicama — rani primjer iste aktivističke povijesti koja se vidi u “Projektu 1619.”. Također je slična izrada afrocentričnog kurikuluma za škole. O intelektualnoj ozbiljnosti Afrocentrizma možemo prosuditi iz opaske Ala Sharptona u govoru održanom 1994. godine na, horribile dictu, koledžu: “Mi smo podučavali filozofiju i astrologiju i matematiku prije nego što su Sokrat i oni grčki pederi čuli za njih.”

Niti se takav komentar može odbaciti kao opaka retorika profesionalnog rasnog huškača. Ali u to doba, kao i sada, korporativna Amerika, uvijek željna kultiviranja lojalnosti prema brendu, brzo je skočila na vlak Afrocentrizma. Nedugo nakon kontroverze o Afrocentrizmu, sjećam se kako sam prošao kroz sveučilišnu zgradu povijesti primijetivši da su njezini zidovi prekriveni posterima koji slave Mjesec crne povijesti. Jedan od njih prikazivao je Kleopatru s velikom afro frizurom u blaxploitation stilu filmova sedamdesetih godina. Drugi je prikazivao Kartažanina Hanibala, potomka semitskih Feničana koji su kolonizirali današnji Tunis, u stilu soul pjevača Isaaca Hayesa. Postere je donirao Anheuser-Busch, pivovara Budweisera. Čini se kako nikoga nije zabrinjavala činjenica da povijesni odjel kalifornijskog državnog sveučilišta promiče lažnu povijest, uz pomoć korporacije koja je studentima željela prodati više pive.

U vrijeme Sharptonovih komentara, historiografske nedostatke Bernalove teze pedantno je godinu dana ranije razotkrila uvažena klasičarka s Wellesleyja, Mary Lefkowitz, u svom članku “Nije iz Afrike” te kasnije u svojim knjigama poput Preispitivanje Crne Atene (1996.) i Nije iz Afrike (1997.). Njezino temeljito istraživanje potkopalo je jedan od glavnih argumenata Afrocentrizma, da je drevna grčka kultura bila “ukradeno naslijeđe”, maznuto od afričkih naroda, teza koja se temelji na strahovitom izvrtanju povijesnih činjenica. Na primjer, na predavanju Yosefa A.A. Ben-Jochannana, autora afrocentričnog klasika Afrika: Majka Zapadne civilizacije, na Wellesleyju, Ben-Jochannan je tvrdio da je Aristotel plagirao svoju filozofiju iz Aleksandrijske knjižnice u ptolomejskom Egiptu. Tijekom pitanja i odgovora, Lefkowitz je upitala Ben-Jochannanu kako bi to bilo moguće “kad je ta knjižnica izgrađena tak nakon njegove smrti”.

Kasniji napad na Lefkowitz, dokumentiran u njezinoj knjizi iz 2008. godine Lekcije iz povijesti, bio je rani primjer današnje “kulture otkazivanja”, a zauzimanje takvog oštrog kriticizma prema moćnom akademskom lobiju politike crnog identiteta osobno je koštalo Lefkowitz. Profesori crnih studija i afrocentrični ideolozi pokrenuli su protiv nje opake napade, od toga da su je odbacivali kao “opskurnu anonimku iz akademskih močvara klasičnih odjela”, napad doista opskurnog profesora crnih studija Wilsona Jeremiaha Mosesa; do antisemitskih kleveta Lefkowitz kao “homoseksualke” i “nosate… takozvane Židovke”, Khalida Abdula Muhammada iz Nacije islama, čiju su aktivnu podršku Afrocentrizmu pozdravili mnogi profesori crnih studija.

Iskustvo Lefkowitz u obrani povijesti od političke propagande trebalo je predstavljati upozorenje i akademiji i široj javnost na ono što se događa u visokom obrazovanju. Ali, kao što to vidimo danas s “Projektom 1619.” i besmislicama “bijele privilegije”, kritičke teorije rase i “sustavnog rasizma”, politiziranje povijesti ukorijenilo se na sveučilištima, pobjeglo iz trulih šumaraka akademije i sad zagađuje školski kurikulum s Black Lives Matter i “Projekt 1619.” propagandom. Štoviše, takva lažna povijest truje našu politiku s neliberalnom “kulturom otkazivanja” koja krši Prvi amandman i dugu tradiciju akademske slobode sadržane u “Izjavi o principima akademske slobode i mandata iz 1940. godine”, koju je proglasilo ono što je danas poznato kao Američko udruženje koledža i sveučilišta. Još gore, savezno propisane politike temeljene na loše napisanim zakonima o građanskim pravima pružile su ideolozima na kampusima moćno oružje za zastrašivanje i utišavanje svakog glasa koji ne pjeva u skladu s “budnim” zborom politike identiteta.

Ono što se čini samo još jednim pokušajem “budnih” aktivista zastrašivanja industrije i udovoljavanja njihovom antisemitskom bigotizmu protiv izraelske glumice ne bi se trebalo olako odbacivati kao politička histerija du jour. Niti bismo trebali zaboraviti akademski skandal od prije gotovo trideset godina koji je pomogao instucionalizirati ovu naročitu vrstu lažne povijesti i neliberalnih napada na slobodu govora. Danas svi možemo vidjeti posljedice takvog nemara, jer intelektualne i profesionalne malverzacije svojedobno ograničene na sveučilišnu učionicu sad potiču nasilje na našim ulicama i produbljuju korupciju naših školskih i sveučilišnih kurikuluma.

Isusovci su znali reći, dajte mi dijete, a ja ću vam pokazati muškarca. Ljevica je više od pedeset godina imala nekoliko generacija naše djece, a njihovi muškarci i žene divljaju našim najvećim gradovima, kontroliraju naše korporativne odbore, cenzuriraju društvene medije, zagađuju našu kulturu, glume demagoge u našim zakonodavnim tijelima i na sudovima te aktivno rade na rastavljanju ustavnog poretka koji štiti naša neotuđiva prava i političku slobodu.

Vrijeme je da počnemo ozbiljno reformirati naše škole.