COULTER: Demokratski vodič za dostojanstveno gubljenje

Evo slučajeva kad su demokrati graciozno i dostojanstveno priznali poraz na predsjedničkim izborima:

U redu, a sad se vratimo mojoj kolumni.

Nadam se da netko bilježi zahtjeve medija da Trumpovi pristaše PRIHVATE REZULTATE IZBORA!, budući da demokrati odbijaju priznati rezultate bilo kojih predsjedničkih izbora koje izgube, osim u slučaju uvjerljive pobjede, a ponekad čak ni onda.

Nakon što je George W. Bush pobijedio na izborima 2000. godine — usprkos tome što su mediji obeshrabrivali izlazak Bushovih glasača na Floridi proglašavajući državu u Goreovu korist dok su birališta još uvijek bila otvorena u republikanskoj prevlaci (tzv. “panhandle”, zapadni dio države koji je u drugoj vremenskoj zoni – op. a.) — Gore je osporavao izbore sve do 13. prosinca, dan nakon što je Vrhovni sud prekinuo beskonačna prebrojavanja (samo u određenim okruzima Floride) koje je zahtijevao Gore.

U noći presude, Laurence Tribe, profesor prava s Harvarda koji je pred sudom iznosio slučaj u Goreovu korist, i Ed Rendell, generalni predsjednik Demokratskog nacionalnog odbora, izjavili su na televiziji kako je vrijeme da Gore prizna poraz.

Obojicu su istog trenutka napali njihovi kolege demokrati i bili su prisiljeni povući svoje izjave. Na primjer, Goreov zamjenik menadžera kampanje, Mark Fabiani, rekao je za New York Times da je Rendell “više zainteresiran za dobivanje svoje šalice na televiziji nego za lojalnost”.

Sljedeći dan, Gore je priznao poraz, rekavši svojim pristašama da je “čestitao [Bushu] što je postao 43. predsjednik Sjedinjenih Država”, dodavši, “iako se snažno protivim odluci suda, prihvaćam je”.

Ali to još uvijek nije bio kraj! Tjednima kasnije, Kongresni klub crnaca pokušao je spriječiti kongresno ovjeravanje Izbornog kolegija u Bushovu korist, iznoseći prigovor za prigovorom na sjednicama Zastupničkog doma.

Tijekom sljedeće godine, glasačke listiće iz Floride mukotrpno je prebrojavala neovisna istražiteljska tvrtka po cijeni od gotovo milijun dolara, a račun su podmirile iste medijske kuće koje vam trenutačno govore da zašutite i prihvatite rezultate — uključujući New York Times, CNN, Washington Post i Associated Press, uz još nekolicinu drugih.

Ovo jednogodišnje, milijun dolara vrijedno prebrojavanje dovelo je do ovog šokantnog zaključka: Bush je ipak pobijedio. Kao što je to Times rekao, suprotno tvrdnjama Goreovih partizana, “Vrhovni sud Sjedinjenih Država nije dodijelio izbore gosp. Bushu na kojima bi inače pobijedio gosp. Gore.”

A opet, do dana današnjeg, demokrati tvrde da je Bush bio “odabran, a ne izabran”, kao što je to na duhovit način izjavila Hillary Clinton.

Hillary je još uvijek drobila o Bushovim ukradenim izborima kad se kandidirala za predsjednicu u izbornom ciklusu 2008. godine. Na preliminarnoj predsjedničkoj debati 2007. godine, ona je oduševila demokratsku publiku napomenuvši: “Pa, mislim da je problem to što je Bush bio izabran 2000. godine. (APLAUZ) Ja sam zapravo mislila da je netko drugi izabran na tim izborima, ali… (APLAUZ).”

Na sljedećoj preliminarnoj debati 2008. godine, Hillary je rekla da su ona i predsjednik Clinton ostvarivali veliki napredak “sve dok, nažalost, Vrhovni sud nije dodijelio predsjedništvo Georgeu Bushu.”

Godine 2006., Michael Kinsey je tvrdio u New York Timesu da su izbori 2000. godine bili “zapravo ukradeni“.

I tako dalje.

Kad je Bush ponovno izabran 2004. godine, demokrati su ponovno odbili priznati rezultate izbora i ponovno pokušali blokirati kongresno prebrojavanje elektorskih glasova, ovaj put uz pomoć senatorice Barbare Boxer.

Njihova osnova za to? Rezultati izbora u Ohiju nisu se podudarali s izlaznim anketama! Ako vam to nije dovoljan dokaz, a ne mogu zamisliti zašto ne bi bio, glasačke mašine proizveo je Diebold, a izvršni direktor Diebolda bio je Bushov pristaša. Da, očigledno su glasačke mašine u Ohiju bile namještene kako bi preokrenule glasove za Kerryja u Bushovu korist.

Ova luđačka teorija marljivo se propagirala u Vanity Fairu (Michael Shnayerson u izdanju iz travnja 2004. godine i Christopher Hitchens u izdanju iz ožujka 2005. godine), Rolling Stone (Robert F. Kennedy Jr., 15. lipnja 2006. godine) i u knjigama: “Što je pošlo krivo u Ohiju”, Johna Conyersa — uvod napisao Gore Vidal — i “Jesu li predsjednički izbori 2004. godine ukradeni?”, Stevena F. Freemana i Joela Bleifussa. (Morat ćete je pročitati kako biste saznali!)

Nisam čak ni spomenula najluđi od svih napada demokratskog medijskog kompleksa na izborne rezultate: Reaganovu uvjerljivu pobjedu 489-49 protiv Jimmyja Cartera 1980. godine. (Ostanite sa mnom!)

Izborni rezultati, prema demokratima:

• 1960.: Kennedy ostvario tijesnu pobjedu nakon iznenađujuće velikog odaziva mrtvih glasača u Teksasu i Illinoisu — POŠTENI IZBORI, ČISTI KO SUZA!!
• 1968.: Nixon pobijedio svojom rasističkom (i mitskom) “Južnjačkom strategijom”.
• 1972.: Nixon uvjerljivo dobio izbore — nema dokazivog varanja.
• 1976.: Carter pobijedio — POŠTENI IZBORI, ČISTI KO SUZA!!
• 1980.: Reagan pobijedio uz pomoć izdajničkog dogovora s Iranom kako bi spriječio puštanje američkih talaca prije izbora!
• 1984.: Reagan uvjerljivo dobio izbore — nema dokazivog varanja.
• 1988.: Bush 41 uvjerljivo pobijedio zbog svojih rasističkih reklama Willieja Hortona.
• 1992.: Clinton pobijedio s 43% glasova — POŠTENI IZBORI, ČISTI KO SUZA!!
• 1996.: Clinton pobijedio s 49% glasova — POŠTENI IZBORI, ČISTI KO SUZA!!
• 2000.: Bush 43 je “odabran, a ne izabran” nakon što je Vrhovni sud ukrao izbore u njegovu korist.
• 2004.: Bush pobijedio jer je Diebold hakirao glasačke mašine u Ohiju.
• 2008.: Obama pobijedio — POŠTENI IZBORI, ČISTI KO SUZA!!
• 2012.: Obama pobijedio — POŠTENI IZBORI, ČISTI KO SUZA!!
• 2016.: Trump pobijedio nakon što je bio u dosluhu s Rusijom i nagovorio ih da kupe oglase na Facebooku u vrijednosti od 200.000 dolara.

Ako je to način na koji bismo trebali “prihvatiti rezultate izbora”, onda WOW — igra je počela!

Ann Coulter je konzervativna društvena i politička komentatorica, spisateljica, sindikalizirana kolumnistica i odvjetnica.