IBRAHIM: Zbog čega bi zakoni o ‘vjerskoj kleveti’ zabranili islam

Muslimani posvuda — od čelnika najprestižnijih institucija, poput egipatskog Al Azhara, do običnih službenika — pozivaju na nešto što bi bio međunarodni ekvivalent njihovih vlastitih zakona o bogohuljenju, koji zabranjuju bilo kakav kritički ili uvredljivi govor protiv islama i njegovog proroka Muhameda, često pod prijetnjom smrti.

Iako je nedavno odrubljivanje glave francuskog učitelja koji je “bogohulio” proroka islama povod za ovaj najnoviji zahtjev, muslimanski pozivi na kriminalizaciju slobodnog govora protiv islama zapravo se redovito pojavljuju kad god muslimani ubijaju Zapadnjake u kontekstu ostvarivanja njihovih prava na slobodno izražavanje.

Na primjer, godine 2015., nakon što su muslimanski napadači ubili 12 ljudi u uredima Charlieja Hebdoa zbog objavljivanja satiričnih karikatura muslimanskog proroka Muhameda, Organizacija islamske suradnje (OIC), “kolektivni glas muslimanskog svijeta” i druga najveća međuvladina organizacija nakon Ujedinjenih naroda, pozvala je — i ponovno predvidljivo poziva — Ujedinjene narode da kriminaliziraju “bogohuljenje” protiv islama ili ono što se ekumenski naziva “klevetanjem religija”.

A opet, čini se kako OIC, Al Azhar i bezbrojne druge muslimanske skupine i pojedinci propuštaju vidjeti veliku ironiju: ako bi međunarodni zakoni zabranili slobodu govora, knjige i filmove na temelju klevetanja islama, oni bi također, istom logikom, trebali zabraniti čitavu religiju samog islama — jedinu religiju čiji temeljni tekstovi aktivno i nedvosmisleno kleveću druge religije, uključujući poimence.

Kako biste to razumjeli, razmotrite što znači “klevetanje”. Tipične definicije pronađene u rječniku uključuju “ocrniti ugled drugoga” i “lažna i neopravdana povreda dobre reputacije drugoga, ogovaranjem ili uvredom”. Kod muslimana, klevetanje jednostavno znači sve što vrijeđa ili napada islamske osjećaje.

Međutim, kako bi privukli pozornost međunarodne zajednice, OIC i ostali cinično tvrde da bi takvi zakoni štitili sve religije od klevetanja, a ne samo islam (iako muslimanske vlade redovito zabranjuju crkve, uništavaju križeve i pale Biblije). Neiskreno ili ne, takavo formuliranje sugerira da treba zabraniti bilo koje izražavanje koje “ogovara” vjerske osjećaje drugih.

Što bismo onda trebali učiniti s temeljnim islamskim vjerskim tekstovima — počevši od samog Kurana, koji ogovara, kleveće i ocrnjuje reputaciju drugih religija? Razmotrite samo slučaj kršćanstva: Kuran 5:73 izjavljuje da su “nevjernici oni koji govore da je Bog jedan od trojice”, referenca na kršćansko Trojstvo; Kuran 5:72 govori da su “nevjernici oni koji govore da je Bog Krist, [Isus] sin Marije”; a Kuran 9:30 prigovara da “kršćani govore da je Krist sin Božji … neka Božja kletva padne na njih!”

Uzimajući u obzir da riječ “nevjernik” (kafir) nije samo najpogrdniji islamski izraz, već šerijat nalaže muslimanima da podčine ili ubiju nevjernike, što kad bi se pojavila kršćanska knjiga ili zapadnjačka karikatura koje bi izjavile da su “nevjernici oni koji govore da je Muhamed prorok Božji — neka Božja kletva padne na njih”? Ako bi muslimani to smatrali velikom klevetom protiv islama — što i bi, uz prateće nerede, ubojstva itd. — onda bi se po istom standardu trebalo priznati da Kuran kleveće kršćane i kršćanstvo.

Slično tome, razmotrite kako je kršćansko raspelo, koje štuju milijuni, prikazano — oklevetano — u islamu: prema kanonskim hadisima, kad se vrati, Isus (“prorok Isa”) će uništiti sve križeve; što se tiče Muhameda, koji nikad nije dozvoljavao križ u svojoj prisutnosti, jednom je naredio nekome tko nosi križ da “baci ovaj komad idola sa sebe“. Prema tome, nimalo ne iznenađuje činjenica da je križ zabranjen i često uništavan gdje god je vidljiv u mnogim muslimanskim zemljama.

Što kad bi kršćanske knjige ili zapadnjački filmovi objavili da su svete stvari islama — recimo Crni kamen u Meki, koji muslimani štuju i obožavaju tijekom obilaženja Kabe — “idolopoklonstvo” i da će se sam Muhamed vratiti i uništiti ih? Ako bi muslimani to smatrali klevetom protiv islama — što i bi, uz sve prateće nerede, ubojstva itd. — onda bi se po istom standardu trebalo priznati da islamsko učenje kleveće kršćanski križ.

A evo i naročito odvratnog oblika klevetanja kršćanskih osjećaja, posebno milijuna katoličkih i pravoslavnih kršćana. Prema najmjerodavnijim islamskim egzegetima Kurana, uključujući štovanog Ibn Kathira, Muhamed je u raju oženjen i kopulira s Djevicom Marijom.

Što kad bi kršćanska knjiga ili zapadnjački film prikazali, na primjer, Muhamedovu “omiljenu” suprugu Aišu — “Majku vjernika” — kao da je oženjena i ima spolne odnose s lažnim prorokom na nebu? Ako bi muslimani to smatrali velikom klevetom protiv islama — što i bi, uz sve prateće nerede, ubojstva itd. — onda bi po istom standardu trebalo priznati da najmjerodavniji islamski egzegeti Kurana kleveću Djevicu Mariju.

Niti je takvo klevetanje kršćanstva ograničeno na temeljne islamske svete spise; muslimanski učenjaci i šeici modernog doba slažu se da je dopušteno klevetati i ismijavati kršćanstvo. “Islam Web”, koji je u vlasništvu katarske vlade, čak je izdao fetvu koja legitimizira vrijeđanje kršćanstva.

Najveća ironija od svega jest da se “klevetanje” na koje se žale muslimani — i koje potiče veliko nasilje i krvoproliće diljem svijeta — vrti oko stvari poput karikatura i filmova, koje izrađuju pojedinci koji predstavljaju samo sebe; s druge strane, sam islam, svojim najsvetijim i najautoritativnijim tekstovima, ocrnjuje i osuđuje — jednom riječju, kleveće — sve ostale religije, a da ne spominjemo pozive na nasilje protiv njih (npr. Kuran 9:29).

Upravo bi se ovim pitanjem, islamskim percipiranim “pravom” na klevetanje i uništavanje, trebala pozabaviti međunarodna zajednica — a ne s glupim karikaturama i filmovima.

U međuvremenu, muslimani bi trebali biti oprezni s onim što traže.