PRAGER: Zašto ljevica mora suzbijati slobodu govora

Započnimo s ovom činjenicom: Ljevica je oduvijek suzbijala govor. Još od Vladimira Iljiča Lenjina i boljševičke revolucije u Rusiji 1917. godine, ne postoji primjer u kojem ljevica ima kontrolu i ne guši bilo kakvo neslaganje.

To je jedna od važnih razlika između liberala i ljevice: Liberalizam i liberali vjeruju u slobodu govora. (Sadašnja ljevičarska prijetnja slobodi u Americi, najveća prijetnja slobodi u američkoj povijesti, omogućena je jer liberali misle da se više trebaju bojati konzervativaca nego ljevice. Liberali ne razumiju da ih ljevica smatra svojim korisnim idiotima.)

Ljevica kontrolira sveučilišta. Na sveučilištima postoji malo ili nimalo neslaganja.

Ljevica kontrolira gotovo svaki “informativni” medij. U mainstream medijima postoji malo ili nimalo neslaganja — ni u odjelima za “vijesti”, ni u odjelima za mišljenja.

Ljevica kontrolira Hollywood. U Hollywoodu nije dopušteno neslaganje.

To je razlog zbog kojeg imamo “kulturu otkazivanja” — ušutkavanje i otpuštanje svakoga tko se javno suprotstavlja mišljenjima ljevice, a više čak nije potrebno ni “javno”. Nacionalno udruženje trgovaca nekretninama upravo je objavilo da ako u privatnosti izrazite drugačije mišljenje (osobito o rasi), možete biti novčano kažnjeni ili izgubiti članstvo u organizaciji — što učinkovito okončava vašu karijeru trgovca nekretninama.

Dakle, vratimo se uvodnom pitanju: Zašto ljevica mora ugušiti sva neslaganja? Ovo pitanje postaje još važnije jer ne postoji paralela na desnici: konzervativci ne guše neslaganje ili raspravu.

Odgovor, iako ga ljevica neće priznati, jest taj da se ljevica boji neslaganja. I to s razlogom. Ljevičarstvo je u osnovi divovski balon ispunjen samo s vrućim zrakom. Stoga, bez obzira na to koliko je on velik — Demokratska stranka, New York Times, Sveučilište Yale, sve što je potrebno je puka igla kako bi ga rasprsnuli.

Ljevičarstvo štuju intelektualci. Ali u ljevičarstvu nema previše intelektualne supstance. To je kombinacija doktrine i osjećaja. Dokaz? Oni s intelektualnom dubinom ne guše neslaganje; oni ga pozdravljaju.

To je razlog zbog kojeg se sveučilišta toliko protive konzervativcima koji dolaze govoriti na kampuse. Jedan artikulirani konzervativac može poništiti godine ljevičarske indoktrinacije u jednosatnom govoru ili sesiji pitanja ili odgovora. To znam iz svog osobnog iskustva na kampusima. U to se možete uvjeriti i sami. Gledajte govore bilo kojeg konzervativca kojem je dozvoljen govor na kampusu — mnogi od tih razgovora su još uvijek na YouTubeu (YAF je dobar početak – op. a.) — i vidjet ćete velike dvorane ispunjene studentima koji žude čuti nešto drugo osim ljevičarskih ispraznosti. Pogledajte njihova lica, ispunjena ushićenom pažnjom prema idejama koje nikad nisu čuli i koje očigledno imaju utjecaja. Sveučilišta su sasvim u pravu što se boje naših dolaska. Mi dolazimo s iglom kako bismo probušili njihov balon vrijedan 50.000 dolara godišnje.

To je razlog zbog kojeg je teško bilo koga od njih natjerati na debatu s bilo kojim od nas. U 35 godina provedenih na radiju, nikad nisam zlostavljao ili maltretirao gosta u svojoj emisiji. Bio sam nepokolebljivo pristojan prema ikoni ljevice, Howardu Zinnu, autoru “Narodne povijest Sjedinjenih Američkih Država” i čovjeku koji su sebi nosi popriličnu mržnju prema Americi. Čak sam pozvao profesora politologije s UCLA-a i violinista, jednog od sedam članova Simfonijskog orkestra Santa Monice, koji je odbio svirati kad sam dirigirao orkestrom u simfoniji Josepha Haydna u koncertnoj dvorani Disney — isključivo zbog toga što sam konzervativac. Usprkos njegovom javnom pismu, u kojem me optužio da zauzimam “užasno bigotne stavove” i napisao “Molim vas, nagovorite svoje prijatelje da ne prisustvuju ovom koncertu koji pomaže normalizaciji bigotizma u našoj zajednici”, svejedno sam ga pozvao u svoju nacionalnu radijsku emisiju. Pristao je. Boravio je u mom studiju sat vremena, a prema njemu i njegovog supruzi (koja ga je pratila) sam postupao s velikim poštovanjem, unatoč mom preziru prema njegovim lažnim optužbama i njegovom zagovaranju kulture otkazivanja. Svaki Amerikanac bi trebao čuti taj sat.

Na nesreću emocionalnog i intelektualnog zdravlja našeg društva, on, Zinn i nekolicina drugih predstavljaju anomalije. Od stotinjak ljevičarskih autora, profesora i kolumnista pozvanih na gostovanje u moju emisiju, gotovo nitko nije odgovorio potvrdno. Oni preferiraju NPR, gdje nikad ne izazivaju njihove stavove.

S druge strane, svaki konzervativni intelektualac kojeg poznajem odgovara potvrdno na svaku (vrlo rijetku) ljevičarsku pozivnicu koju primimo. Naravno, gotovo nikad nismo pozvani. Mi redovito pozivamo ljevičare. Ljevičari gotovo nikad ne pozivaju nas. Oni tvrde da je to zbog toga što nismo na njihovoj intelektualnoj razini i nemaju želju gubiti svoje vrijeme. Čovjek bi pomislio da bi prilika da se javno pokaže koliko smo mi konzervativci doista bezvezni bila previše dobra za propustiti.

Ljevičari ne raspravljaju s nama niti se pojavljuju kao gosti u našim emisijama i sprječavaju nas da govorimo kad god je to moguće, jer se (s pravom) boje konzervativaca. Rasni huškači poput Ibrama X. Kendija ili Ta-Nehisi Coatsa ili autorice “Bijele krhkosti” Robin DiAngelo nikad ne bi sudjelovali u debati s, na primjer, Larryjem Elderom. Zašto ne? Jer bi se pokazali kao intelektualno plitki dobavljači mržnje kakvi i jesu. Duboko u sebi, oni to znaju. Larry Elder je jedan od mnogih crnih konzervativnih intelektualaca s kojim ljevičarski crnci (i bijelci) odbijaju svaku raspravu.

Sad znate zašto ljevica suzbija slobodu govora: jer to mora. Ako postoji sloboda govora, postoji neslaganje. A ako postoji neslaganje, nema više ljevice.

Dennis Prager je američki radijski voditelj i publicist te jedan od istaknutih predstavnika američkih konzervativnih intelektualnih krugova početkom 21. stoljeća. Najpoznatiji je po pokretanju obrazovne zaklade “Prager University”, koja u petominutnim videozapisima proučava i razjašnjava brojna politička, povijesna i ekonomska pitanja s konzervativnog gledišta.