HOROWITZ: Zašto je Izrael žrtva

Tekst je izvorno objavljen 2002., a njegova revidirana verzija 2013. godine.

Pojas Gaze je uski kopneni koridor, dugačak nekih 40 kilometara i otprilike dva puta veći od područja Washington D.C.-a, smješten između Države Izrael i Sredozemnog mora, dok na jugu dijeli malu granicu s Egiptom. Kad su Ujedinjeni narodi 1948. godine iz ruševina Turskog Carstva stvorili Državu Izrael, osam arapskih zemalja pokrenulo je napad na mladi režim s navedenim ciljem njegova uništenja. Među napadačima je bio i Egipat, čiji su tenkovi napali Izrael preko kopnenog mosta Gaze. U svom obrambenom ratu protiv napadača, Izrael je trijumfirao, međutim nije okupirao Gazu.

Godine 1949., Egipat je aneksirao Pojas. Godine 1967., egipatski diktator Gamel Abdel Nasser okupio je stotine tisuća vojnika na izraelskoj granici s Gazom i blokirao luku Eliat u pokušaju gušenja izraelske države. Izrael je uzvratio udarac i u “Šestodnevnom ratu” uništio egipatsku vojsku te je otjerao s područja Gaze. Nakon rata, Izrael je odbio povući svoje vojnike iz Gaze i sa Zapadne obale, budući da su arapski napadači, koji su uključivali Irak, Jordan i nekoliko drugih država, odbili pregovarati o formalnom mirovnom ugovoru. U godinama koje su uslijedile, na području Gaze naselilo se nekoliko tisuća Židova.

Do 2005. godine bilo ih je 8.500, majušna zajednica u usporedbi s 1,4 milijuna palestinskih Arapa. Dok su živjeli na području Gaze, životi židovskih naseljenika bili su u konstantnoj opasnosti, osobito nakon formiranja jedne od vodećih svjetskih terorističkih organizacija, Hamasa, čiji je navedeni cilj uništenje Izraela i uspostavljanje islamske države “od Rijeke [Jordana] do Mora”.

Nakon što su Yasser Arafat i Palestinska uprava 2001. godine odbili mirovni proces u Oslu, Palestinci su pokrenuli neumoljivi četverogodišnji teroristički napad na izraelske civile. Napade su predvodili Hamas, Palestinski islamski džihad i Brigada mučenika al-Aqse, ogranak Palestinske uprave. Kao rezultat palestinskog odbijanja mirovnog procesa i neumoljivog terorizma, izraelska vlada odlučila je da vjerojatno ne može pregovarati o miru sa svojim palestinskim antagonistima. Stoga je duž svoje granice sa Zapadnom obalom i Gazom podigla ogradu kako bi spriječila daljnju infiltraciju bombaša samoubojica, mjera koja je dramatično smanjila napade. Nadalje, izraelska je vlada odlučila ukloniti sve Židove koji žive u Pojasu Gaze i povući izraelske obrambene snage koje su ih štitile. Do rujna 2005. godine, izraelska je vlada evakuirala svakog Židova koji je živio u Pojasu Gaze.

Na trenutak zaboravite sva strateška i geopolitička obrazloženja povlačenja iz Gaze i razmotrite jedini razlog zbog kojeg su židovska naselja u Gazi uopće predstavljala problem: Palestinski Arapi i doista sve arapske države na Bliskom istoku mrze Židove i žele demontirati židovsku državu. Oni tolikom žestinom mrze Židove da ne mogu živjeti uz njih. Na Bliskom istoku ne postoji niti jedna arapska država ili komad teritorija pod arapskom kontrolom koji će dozvoliti ijednom Židovu da živi u njemu. To je razlog zbog kojeg su 1948. godine arapske države odbile dvodržavno rješenje koje bi na Zapadnoj obali i Gazi stvorilo palestinsku državu uz Državu Izrael. Oni su više željeli uništiti izraelsku državu negoli stvoriti palestinsku.

Za razliku od neprijateljstva svih arapskih država prema bilo kojem Židovu, Izrael je prihvatio palestinske Arape u svojim zajednicama. Više od milijun Arapa sigurno živi u Izraelu, gdje uživaju više građanskih prava od Arapa koji žive u bilo kojoj arapskoj zemlji ili, kad smo već kod toga, muslimana koji žive u bilo kojoj muslimanskoj zemlji. Kad bi se Arapi upola toliko dobro odnosili prema Židovima, bliskoistočni “problem” ne bi postojao.

Ali etničko čišćenje Židova je oduvijek bio cilj Arapa i Palestinaca. Stvarni cilj arapskog nacionalizma je oduvijek bio islamski arapski Bliski istok bez konkurentskih nacionalnosti ili kultura. Palestinci su u dva navrata, 1948. i 2001. godine, pokazali da radije žele ubijati Židove nego svoju palestinsku državu.

Sitna židovska populacija u Gazi pokrenula je poljoprivrednu revoluciju u proizvodnji voća, povrća i cvijeća. Tijekom svojih godina u Gazi, oni su izgradili plastenike koji su proizvodili obilje povrća. Samo u toj industriji, Židovi, koji su predstavljali manje od 1/100 stanovništva, proizvodili su gotovo 20% njihovog bruto domaćeg proizvoda. Sad čitavi bruto domaći proizvod Gaze iznosi samo 770 milijuna dolara. Kad palestinske stanovnike Gaze ne bi toliko prožimala etnička mržnja, oni bi učinili sve što je u njihovoj moći kako bi uvezli više Židova, a ne agitirali da ih se riješe. S 50.000 Židova — još uvijek neznatnom manjinom u populaciji od 1,4 milijuna stanovnika — oni su mogli udvostručiti svoju ekonomiju.

Kad su Židovi otišli, ostao je problem što učiniti s postojećim staklenicima. Židovski filantrop u Americi istupio je kako bi riješio taj problem. Mortimer Zuckerman, izdavač U.S. Newsa i World Reporta, podigao je 14 milijuna dolara kako bi kupio staklenike od židovskih vlasnika i dao ih Palestincima u Gazi. Bila je to gesta mira, pokušaj poticanja Palestinaca kako bi na povlačenje iz Gaze gledali kao na korak u procesu okončanja pedesetogodišnjeg rata arapskih država i palestinskih Arapa protiv Izraela.

Palestinski odgovor na ovu mirovnu ponudu bio je nedvosmislen i brz. Čim su izraelske trupe napustile područje, Palestinci su pohrlili kako bi opljačkali plastenike koji su im dani, uzevši pumpe, crijeva i drugu opremu koja ih je učinila toliko produktivnima.

Povlačenje iz Gaze je amblem čitavog bliskoistočnog sukoba. To nije sukob ispravnog i ispravnog. To je sukob nadahnut etničkom mržnjom, nespremnošću Arapa Bliskog istoka da žive kao susjedi s narodom koji je demokratski, nearapski i nemuslimanski. Uzrok sukoba je to što Arapi mrze Židove više nego što vole mir.

Židovski problem i njegovo “rješenje”.

Cionizam je pokret nacionalnog oslobođenja, uglavnom identičan drugim oslobodilačkim pokretima koje ljevičari i progresivci ovog svijeta — i gotovo u svim slučajevima osim ovog — gorljivo podržavaju. Ova iznimnost je također vidljiva i na drugom kraju političkog spektra: U svakom drugom slučaju, desničari se protive pokretima nacionalnog oslobođenja koji su pod utjecajem marksističkih zabluda i predani nasilnim sredstvima. Ali oni čine iznimku u slučaju palestinskog protivljenja židovskoj državi. Jedinstveno protivljenje na oba kraja političkog spektra identificira problem koji je trebao riješiti cionizam.

“Židovski problem” samo je još jedan naziv za činjenicu da su Židovi univerzalno najomraženija i najprogonjenija etnička skupina u povijesti. Osnivači cionizma vjerovali su da je mržnja prema Židovima izravna posljedica njihovog bezdržavnog stanja. Tako dugo dok su Židovi stranci u svakom društvu u kojem se nađu, na njihovu lojalnost se sumnja i slijedi progonstvo. To se dogodilo kapetanu Alfredu Dreyfusu, kojeg su francuski antisemiti lažno optužili za špijunažu i kome je francuska vlada u 19. stoljeću sudila zbog izdaje. Theodore Herzl je bio asimilirani, pozapadnjačeni Židov koji je svjedočio namještaljki protiv Dreyfusa i kasnije vodio cionistički pokret.

Herzl i ostali osnivači cionizma vjerovali su da bi, kad bi Židovi imali vlastitu naciju, ta sama činjenica “normalizirala” njihovo stanje u zajednici naroda. Židovi su bili bez države od samog početka dijaspore, kad su ih Rimljani protjerali iz Judeje na zapadnoj obali rijeke Jordan nekih 2.000 godina prije. Kad se Židovi jednom dokopaju domovine — Judeja se činila logičnim mjestom — i opet budu poput drugih naroda, cionisti su vjerovali da bi antisemitizam uvenuo na svojoj otrovnoj lozi, a židovski problem nestao.

No, umjesto toga dogodilo se nešto sasvim drugo. Dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, kao jedan od njihovih posljednjih činova kao pobjednika u Prvom svjetskom ratu, Britanci i Francuzi su iz pepela carstva njihovog poraženog turskog protivnika stvorili države koje sad ocrtavaju Bliski istok. U regiji koju je Osmansko Carstvo stoljećima kontroliralo, Britanci i Francuzi povukli su granice novih država, Sirije, Libanona i Iraka. Prethodno su Britanci obećali židovskim cionistima da mogu uspostaviti “nacionalni dom” na djelu onoga što je ostalo od tog područja, poznatijeg po imenu Palestinski mandat. No, 1921. godine, Britanci su odvojili 80% tog područja te osnovali autonomni emirat “Transjordan”. On je stvoren za arapskog monarha, kralja Abdulaha, koji je poražen u plemenskom ratu na arapskom poluotoku i nije imao sjedište moći. Abdulahovo pleme bilo je hašemitsko, dok su velika većina Abdulahovih podanika bili palestinski Arapi.

Ono što je ostalo od izvornog Palestinskog mandata — između zapadne obale Jordana i Sredozemnog mora — naselili su Arapi i Židovi. Židovi su, zapravo, na tom području neprekidno živjeli 3.700 godina, čak i prije nego što su Rimljani uništili njihovu državu u Judeji 70. godine. Arapi su po prvi put postali dominantno lokalno stanovništvo u 7. stoljeću, kao rezultat muslimanskih invazija. Ti su Arapi uglavnom bili nomadi koji nisu imali prepoznatljiv jezik ili kulturu koja bi ih odvajala od ostalih Arapa. Sve to vrijeme, oni nisu pokušali stvoriti neovisnu palestinsku državu zapadno ili istočno od rijeke Jordan i ona nikada nije uspostavljena.

Pritisak za židovskom domovinom dramatično je povećao, naravno, nacistički holokaust koji je namjeravao istrijebiti Židove i koji je uspio ubiti šest milijuna njih, dijelom i zato što niti jedna zemlja — čak ni Velika Britanija ili Sjedinjene Države — nisu otvorile svoje granice i dopustile ulazak Židovima koji su bježali od smrti. Godine 1948., Ujedinjeni narodi izglasali su podjelu preostalog dijela izvornog Mandata, koji nije dodijeljen Jordanu, kako bi omogućili židovsku domovinu.

Prema tom planu podjele, Arapu su dobili drevni dom Židova u Judeji i Samariji — danas poznat kao Zapadna obala i “Pojas Gaze” na granici s Egiptom. Židovima su dodijeljena tri nepovezana ostatka zemlje uz Sredozemno more i Sinajsku pustinju. Šezdeset posto zemlje dodijeljene Židovima sačinjavala je pustinja Negev. Čitav dio predstavljao je samo 10% izvornog Palestinskog mandata. Od tih neperspektivnih dijelova, Židovi su 1948. godine stvorili novu državu, Izrael. U to vrijeme ideja o palestinskog naciji ili pokret za njezino stvaranje nisu uopće postojali.

I tako su, u trenutku rođenja Izraela, palestinski Arapi živjeli na otprilike 90% izvornog Palestinskog mandata — u Transjordanu i na području koje im je dodijelio UN, ali također i u samoj novoj državi Izrael. U Izraelu je uz 650.000 Židova (brojka koja će se brzo povećati kao rezultat priljeva izbjeglica iz Europe i s Bliskog istoka) živjelo 800.000 Arapa. U isto vrijeme, Židovima je bilo zakonski zabranjeno naseljavanje na više od 90.000 četvornih kilometara palestinskog Transjordana, koji je naposljetku jednostavno preimenovan u “Jordan”.

Arapska populacija u Izraelu se zapravo više nego utrostručila od vremena kad su cionisti prvi put u značajnom broju počeli naseljavati regiju 1880-ih godina. Razlog tog povećanja bio je taj što su židovski doseljenici sa sobom donijeli industrijski i poljoprivredni razvoj, što je privuklo arapske imigrante na ono što je prethodno bilo rijetko naseljeno i ekonomski siromašno područje.

Da su palestinski Arapi bili spremni prihvatiti ovaj aranžman u kojem su dobili 90% zemlje u Palestinskom mandatu i pod kojim bi imali koristi od industrije, poduzetništva i političke demokracije koju su Židovi donijeli u regiju, danas ne bi bilo bliskoistočnog sukoba. Ali nisu.

Umjesto toga, Arapska liga — koju je predstavljalo pet susjednih arapskih država — objavila je rat Izraelu na dan njegovog osnutka s ciljem uništenja novorođene židovske države. Tijekom borbi, prema UN-ovom posredniku na terenu, procjenjuje se da je 472.000 Arapa pobjeglo iz svojih domova i napustilo novonastalu državu. Neki su pobjegli kako bi izbjegli opasnost, dok su drugi protjerani u žaru rata. Oni su se planirali vratiti nakon, kako su pretpostavljali, neizbježne arapske pobjede i uništenja novorođene židovske države.

Ali Židovi — među kojima su bili mnogi koji su nedavno preživjeli holokaust — odbili su biti poraženi. Umjesto toga, uspjeli su odbiti napad pet arapskih vojski. Ipak, nije bilo mira. Iako su njihove armije doživjele poraz, arapske su države bile odlučne nastaviti svoju kampanju razaranja i formalno ostati u ratu s izraelskom državom. Nakon poraza arapskih vojski, Palestinci koji su živjeli na arapskom području UN-ove podjele nisu pokušali stvoriti vlastitu državu. Umjesto toga, godine 1950., Jordan je aneksirao čitavu Zapadnu obalu, dok je Egipat aneksirao Pojas Gaze. Nije bilo međunarodnih prosvjeda.

Izbjeglice: Židovi i Arapi.

Kao rezultat aneksija i neprekinutog ratnog stanja, arapske izbjeglice koje su pobjegle iz Izraela nisu se vratile. U Izrael su dolazile izbjeglice, ali to su bile židovske izbjeglice protjerane iz arapskih zemalja. Posvuda po Bliskom istoku, Židovi su bili prisiljeni napustiti zemlje u kojima su stoljećima živjeli. Iako je Izrael bio malo geografsko područje i novonastala država, njegova je vlada prihvatila i ponovno naselila 600.000 židovskih izbjeglica te ih učinila građanima te zemlje.

U isto vrijeme, Židovi su nastavili rad na stvaranju nove nacije. Izrael je aneksirao djelić teritorija kako bi svoju državu učinio obranjivom, uključujući kopneni most koji je uključivao Jeruzalem.

U godinama koje su uslijedile, izraelska pustinja je procvjetala. Izraelci su izgradili jedinu industrijaliziranu ekonomiju na čitavom Bliskom istoku. Oni su izgradili jedinu liberalnu demokraciju na Bliskom istoku. Dobro su tretirali Arape koji su ostali u Izraelu. Do dana današnjeg, u državi Izrael živi vrlo velika arapska manjina, koja ima više prava i privilegija od bilo koje arapske populacije na čitavom Bliskom istoku. To se osobito odnosi na Arape koji su živjeli pod korumpiranom diktaturom Yassera Arafata i koji trenutačno žive pod Palestinskom upravom, koja je naslijedila njegovu totalitarnu vlast i danas upravlja Zapadnom obalom.

Govori da se da se sadašnji bliskoistočni sukob odnosi na “okupirane teritorije” — Zapadnu obalu Jordana i pojas Gaze — i odbijanje Izraela da ih se “odrekne”. Ali tijekom prvih dvadeset godina arapsko-izraelskog sukoba, Izrael nije kontrolirao Zapadnu obalu ili Pojas Gaze, Kad je Jordan nakon rata 1948. godine aneksirao Zapadnu obalu, a Egipat pojas Gaze, nije bilo arapskog ogorčenja. Ali rat protiv Izraela se nastavio.

Arapski ratovi protiv Izraela.

Godine 1967., Egipat, Sirija i Jordan — čiji čelnici nikad nisu prestali pozivati na uništenje Izraela — okupili su stotine tisuća vojnika na granicama s Izraelom i blokirali Tiranski tjesnac, zatvorivši tako luku Eilat, jedini Izraelski izlaz prema istoku. To je bio čin rata. Budući da Izrael nije imao kopnenu masu na kojoj bi se mogao braniti od napada, prvi je izvršio udar na arapske vojske i pobijedio ih, baš kao što je to bio slučaj 1948. godine. Izrael je, uspjevši odbaciti te vojske, zadobio kontrolu nad Zapadnom obalom i pojasom Gaze, kao i naftom bogatom Sinajskom pustinjom. Izrael je imao puno pravo pripojiti ove teritorije koje su zauzeli agresori — ali Izrael to nije učinio. S druge strane, također nije povukao svoju vojsku niti se odrekao kontrole.

Razlog je bio taj što su arapski agresori još jednom odbili sklopiti mir. Umjesto toga, oni su objavili da su još uvijek u ratu, što je predstavljalo prijetnju koju niti jedna izraelska vlada nije mogla zanemariti. Do tog vremena, Izrael je bio zemlja s nekih 2 do 3 milijuna okružena proglašenim neprijateljima čija je ukupna populacija brojila više od 100 milijuna. Geografski, Izrael je bio toliko malen da je u jednom trenutku bio širok manje od 16 kilometara. Niti jedna odgovorna izraelska vlada nije se mogla odreći teritorijalne tampon zone dok su njezini susjedi još uvijek bili formalno u ratu. To je stvarnost koja uokviruje bliskoistočni sukob.

Godine 1973., šest godina nakon drugog arapskog rata protiv Židova, arapske su vojske ponovno napale Izrael. Napad su predvodili Sirija i Egipat, a njih su podržavali Irak, Libija, Saudijska Arabija, Kuvajt i još pet drugih zemalja koje su dale vojnu potporu agresorima, uključujući iračku diviziju od 18.000 ljudi. Izrael je ponovno pobijedio arapske snage. Nakon toga je Egipat — i samo Egipat — pristao na formalni mir.

Mir je potpisao egipatski predsjednik Anwar Sadar, kojeg su kasnije ubili islamski radikali, plativši tako državništvo svojim životom. Sadat je jedan od trojice arapskih čelnika koje su ubili drugi Arapi zbog sklapanja mira sa Židovima.

Prema sporazumu iz Camp Davida koji je potpisao Sadat, Izrael je vratio čitavi Sinajski poluotok sa svim njegovim naftnim bogatstvom. Taj čin pokazao je jednom zauvijek da je rješenje za bliskoistočni sukob bilo spremno. Potrebna je bila samo spremnost Arapa da se slože.

Čak i do današnjih dana, Arapi tvrde da su prepreka miru židovska naselja na Zapadnoj obali. Ali arapska naselja u Izraelu — koja se zapravo nazivaju “gradovima” — nisu problem u Izraelu, zašto bi onda židovska naselja Arapima predstavljala problem? Tvrdnja da su židovska naselja na Zapadnoj obali prepreka miru zasniva se prije svega na pretpostavci da se Židovi nikad neće odreći niti jednog svog naselja, što je sporazum iz Camp Davida pokazao da nije točno. Međutim, ona se zapravo temelji na pretpostavci da židovska naselja neće biti dopuštena u palestinskoj državi — što je arapska odluka i suština čitavog problema: nespremnost Arapa da žive rame uz rame s “nevjerničkim” Židovima.

Bliskoistočni sukob se ne radi o izraelskoj okupaciji teritorija; radi se o odbijanju Arapa da sklope mir s Izraelom, što je neizbježni nusprodukt njihove želje za njegovim uništenjem. Ta je želja sažeta u riječi koji svi Palestinci — od “umjerenih” do ekstremista — koriste za opisivanje stvaranja Izraela. Oni rođenje Izraela nazivaju “Nakhba”, katastrofom.

Samoodređivanje nije agenda.

Palestinci i njihovi pristaše također tvrde da se bliskoistočni sukob radi o žudnji Palestinaca za svojom državom i odbijanjem Izraela da prihvati njihovu težnju. Ta je tvrdnja također lažna. Palestinska oslobodilačka organizacija stvorena je 1964. godine, šesnaest godina nakon osnivanja Izraela i prvog protuizraelskog rata. PLO je stvoren u vrijeme kad Zapadna obala nije bila pod izraelskom kontrolom, već je bila dio Jordana. PLO, međutim, nije stvoren kako bi Palestinci mogli postići samoodređenje u Jordanu, koji je u to doba sadržavao 90% izvornog Palestinskog mandata. Izričita svrha PLO-a, prema riječima njihovih vlastitih vođa, bila je “gurnuti Židove u more”.

Službeni “zavjet” nove Palestinske oslobodilačke organizacije u vezi “cionističke invazije” proglasio je da izraelski Židovi “nisu neovisna nacionalnost”, opisao cionizam kao “rasistički” i “fašistički”, pozvao na “likvidaciju cionističke prisutnosti” i naznačio “oružanu borbu kao jedini način oslobođenja Palestine”. Ukratko, “oslobođenje” je zahtijevalo uništenje židovske države.

Trideset godina je PLO-ov zavjet ostao nepromijenjen u svom pozivanju na uništenje Izraela. Potom se sredinom 1990-ih, pod ogromnim međunarodnim pritiskom nakon sporazuma iz Osla 1993. godine, vođa PLO-a Yasser Arafat složio da će revidirati zavjet. Međutim, nije izrađen niti je ratificiran nikakav novi zavjet. Štoviše, Arafat je istodobno uvjeravao Palestince da je predložena revizija isključivo taktička i da ona nije promijenila krajnje ciljeve pokreta. To je i izričito izjavio u svom govoru Palestinskom zakonodavnom vijeću kad je pozvao Palestince da se sjete Sporazuma na Hudejbiji proroka Muhameda. Prorok Muhamed je još u 7. stoljeću sklopio desetogodišnji mirovni pakt s plemenom Kurejš, poznatiji pod imenom Sporazum na Hudejbiji. Sporazum je rođen iz nužnosti. Dvije godine kasnije, kad je prikupio dovoljno vojne snage, Muhamed je osvojio Kurejše koji su se predali bez borbe. Arafat je signalizirao da, što god kaže, on namjerava slijediti primjer Poslanika.

Čak i tijekom mirovnog procesa u Oslu — kad se Palestinska oslobodilačka organizacija pretvarala da priznaje postojanje Izraela, a Židovi zauzvrat dopustili stvaranje “Palestinske uprave” — bilo je jasno da je cilj PLO-a uništenje Izraela i to ne samo zato što je njezin vođa apelirao na prijevaru proroka Muhameda. Odlučnost Palestinaca da uništi Izrael u potpunosti je jasna u njihovom novostvorenom zahtjevu za “pravo na povratak” u Izrael “5 milijuna” Arapa. Brojka od 5 milijuna izbjeglica koje se moraju vratiti u Izrael više je od deset puta veća od broja Arapa koji su zapravo napustili židovska područja britanskog Mandata 1948. godine. Štoviše, anketa provedena među palestinskim izbjegličkim obiteljima na Zapadnoj obali, koju je proveo palestinski Centar za politiku i anketna istraživanja u proljeće 2003. godine, otkrila je da je samo 10% ispitanika reklo da se zapravo želi vratiti.

Pored svoje apsurdnosti, ovaj novi zahtjev sadrži nekoliko aspekata koji otkrivaju palestinsku genocidnu agendu za Židove. Prvi je da je “pravo na povratak” sam po sebi sračunato izrugivanje primarnog razloga postojanja Izraela — činjenica da niti jedna zemlja nije pružila utočište Židovima koji su bježali od Hitlerovog programa istrebljenja tijekom Drugog svjetskog rata. Samo zbog toga što je svijet Židovima okrenuo leđa kad je njihov opstanak bio u pitanju, država Izrael daje “pravo na povratak” svakom Židovu koji to zatraži.

No, Arapima ne postoji genocidna prijetnja, ne nedostaje međunarodne potpore vojno i ekonomski, niti postoji palestinska “dijaspora” (iako su Palestinci cinično prisvojili taj isti termin kako bi opisali svoje samonanesene neprilike). Činjenica da su mnogi Arapi, uključujući palestinskog duhovnog vođu — Velikog muftiju Jeruzalema — podržavali Hitlerovo “konačno rješenje” samo služi kako bi uvećala uvredu. Ona je još više uvećana činjenicom da više od 90% Palestinaca koji danas žive na Zapadnoj obali i u Gazi nikada nije živjelo niti jedan dan svog života u teritorijalnom Izraelu. Tvrdnja “prava na povratak” je stoga samo nešto više od drskog izražavanja prezira prema Židovima i njihovoj povijesnoj patnji.

Još važnije, to je izražavanje prezira prema samoj ideji židovske države. Uključivanje pet milijuna Arapa u Izrael učinilo bi Židove trajnom manjinom u njihovoj vlastitoj zemlji i stoga označilo kraj Izraela. Arapi to u potpunosti razumiju i zato su to postavili svojim temeljnim zahtjevom. To je samo još jedan primjer općenito zle namjere koju je arapska strana manifestirala rijekom svakog poglavlja ovih tragičnih događaja.

Vjerojatno najupečatljiviji izraz zlih namjera Arapa njihovo je očajno postupanje s palestinskim izbjeglicama i njihovo polustoljetno odbijanje da ih presele ili im olakšaju stanje, čak i tijekom godina kad su bili pod jordanskom vlašću. Dok je Izrael pretvarao pustinju u plodni vrt, preseljavao 600.000 židovskih izbjeglica iz arapskih zemalja i gradio uspješnu industrijsku demokraciju, Arapi su bili zauzeti osiguravanjem da njihove izbjeglice ostanu u izbjegličkim kampovima na Zapadnoj obali i u Gazi, gdje su bili nemoćni, bez prava i ekonomski osiromašeni. Usprkos ekonomskoj pomoći UN-a i samog Izraela, usprkos naftnom bogatstvu arapskih kraljevina, arapski su vođe odbili poduzeti napore koji bi oslobodili izbjeglice iz njihovim bijednih kampova ili poduzeti ekonomske investicije koje bi olakšale njihovo stanje. Trenutačno postoje 22 arapske države koje pružaju dom istoj etničkoj populaciji sa zajedničkim arapskim jezikom. Ali jedina koja palestinskim Arapima dopušta da postanu državljani je Jordan. A jedina država za kojom Palestinci žude je Izrael.

Politika zamjeranja i mržnje.

Odbijanje rješavanja stanja palestinske izbjegličke populacije jest — i oduvijek je bila — proračunata arapska politika, čiji je cilj držati Palestince u očajnom stanju kako bi poticali njihovu mržnju prema Izraelu zbog budućih ratova. Kako ne bi ništa prepustili slučaju, džamije i škole Arapa općenito — a posebno Palestinaca — svakodnevno propovijedaju i podučavaju mržnju prema Židovima. Osnovnoškolsku djecu u palestinskim arapskim školama čak podučavaju skandiranju “Smrt poganskim Židovima”. Ne bismo smjeli zanemariti ni činjenicu da se ove dvije politike lišavanja (palestinskih Arapa) i mržnje (prema Židovima) provode bez ikakvih prosvjeda bilo kojeg sektora palestinskog ili arapskog društva. To samo po sebi dovoljno govori o prirodi bliskoistočnog sukoba.

Postoji pregršt individualnih palestinskih žrtava, kao i židovskih, dobro poznatih iz večernjih vijesti. Ali kolektivno palestinsko ogorčenje je bez osnove. To je samonanesena rana, proizvod arapske ksenofobije, bigotizma, iskorištavanja vlastitih ljudi i očigledne nesposobnosti da budu velikodušni prema onima koji nisu Arapi. Dok je Izrael otvoreno, demokratsko, multietničko, multikulturalno društvo koje uključuje veliku arapsku manjinu s pravom glasa, Palestinska uprava je netolerantna, nedemokratska, monolitna policijska država s jednim diktatorskim vođom, čija pogubna karijera sad traje već 37 godina.

Kao što bi odbojni stavovi, zločinačke metode i neiskreni ciljevi palestinskog oslobodilačkog pokreta trebali biti jasni svakom razumnom promatraču, njihov se trenutačni cilj temelji na mržnji prema Židovima i na preziru prema modernom, demokratskom Zapadu. Budući da prije stvaranja Izraela nije postojala palestinska nacija i budući da su se Palestinci jednostavno smatrali Arapima, a svoju zemlju dijelom Sirije, nije iznenađujuće što mnogi glavni tvorci Palestinske oslobodilačke organizacije nisu čak ni živjeli u Palestinskom mandatu prije stvaranja Izraela, a kamoli u djelićima pustinje koja je dodijeljena Židovima.

I dok iste arapske države koje tvrde da su ogorčene zbog židovskog postupanja prema Palestincima dok se prema vlastitom narodu odnose mnogo gore nego što se postupa s Arapima u Izraelu, one također šute o obespravljenoj palestinskoj manjini koja živi u Jordanu. Godine 1970., jordanski kralj Husein masakrirao je na tisuće PLO-ovih militanata. Ali PLO ne poziva na rušenje hašemitske vlasti u Jordanu i ne mrzi hašemitsku monarhiju. Mrze se samo Židovi.

I to je mržnja koja je sve smrtonosnija. Tijekom Druge Intifade, 70% Arapa na Zapadnoj obali i u Gazi odobravalo je samoubilačke napade žena i djece ako su cilj bili Židovi. Ne postoji arapski pokret “Mir sada”, čak ni onaj najmanji, dok u Izraelu pokret koji zahtijeva ustupke Arapima u ime mira ima znatnu političku snagu. Ne postoji arapski glasnogovornik koji će govoriti o pravima i patnjama Židova, dok u Izraelu — i širom svijeta — postoji na stotine tisuća Židova koji će zastupati “pravdu” za Palestince. Kako Židovi mogu očekivati pravedan tretman od ljudi koji kolektivno čak ne žele prepoznati njihovu humanost?

Lažni mir.

Mirovni proces u Oslu započeo je 1993. godine i temeljio se na obećanju obiju strana da će se odreći nasilja kao sredstva za rješavanje spora. Ali Palestinci se niti u jednom trenutku nisu odrekli nasilja i 2000. godine službeno su pokrenuli novu Intifadu protiv Izraela, učinkovito okončavši mirovni proces.

Zapravo, tijekom mirovnog procesa — između 1993. i 1999. godine — zabilježeno je više od 4.000 terorističkih incidenata koje su Palestinci počinili protiv Izraelaca. Kao rezultat palestinskih napada ubijeno više od 1.000 Izraelaca — više nego što ih je ubijeno u prethodnih 25 godina. Za usporedbu, tijekom istog razdoblja Izraelci su bili toliko očajni za mirom da su na ta ubojstva uzvratili davanjem Palestincima na Zapadnoj obali i u Gazi samoupravnu vlast, 40.000 naoružanih “policijskih snaga” i 95% teritorija koji su tražili njihovi pregovarači. Ova je izraelska velikodušnost nagrađena samoubilačkim bombaškim napadima na prepune diskoteke i trgovačke centre, izljevima etničke mržnje i obnovljenom objavom rata.

Zapravo, Palestinci su prekršili sporazum iz Osla upravo zbog te izraelske velikodušnosti, jer je vlada Ehuda Baraka ponudila ispunjenje 95% njihovih uvjeta, uključujući predaju dijelova Jeruzalema pod njihovu kontrolu — mogućnost koja se svojedobno smatrala nezamislivom. Ovi su ustupci suočili Yassera Arafata s ishodom koji nije priželjkivao:

Mir s Izraelom. Mir bez uništenja “židovskog entiteta”.

Arafat je odbio ove izraelske ustupke, poprativši svoje odbijanje novom eksplozijom antižidovskog nasilja. Ovo je nasilje nazvao — podmuklo — “al-Aqsa Intifadom”, po džamiji na Brdu hrama, dajući svom novom džihadu ime muslimanskog svetišta kako bi stvorio iluziju da Intifadu nije izazvalo njegovo jednostrano kršenje mirovnog procesa u Oslu, već razvikani posjet tadašnjeg tvrdolinijaškog lidera opozicije Ariela Sharona tom mjestu. Mjesecima nakon početka Intifade, sama Palestinska uprava priznala je da je to bila samo još jedan Arafatova laž.

Zapravo, Intifada je planirana mjesecima prije Sharonovog posjeta u sklopu nastavka odbijanja sporazuma iz Osla. Riječima Imada Falujia, ministra komunikacija Palestinske uprave, “[Pobuna] je planirana od povratka predsjedavajućeg Arafata iz Camp Davida, gdje je okrenuo leđa bivšem američkom predsjedniku [Clintonu] i odbacio američke uvjete”. Do istog zaključka došla je i Mitchellova komisija na čelu s bivšim američkim senatorom Georgeom Mitchellom, osnovana kako bi istražila događaje: “Sharonov posjet nije uzrokovao al-Aqsa Intifadu.”

U intervjuu koji je dao nakon početka nove Intifade, Faisal Husseini — poznati “umjereni” u vodstvu PLO-a, usporedio je “mirovni proces” u Oslu s “trojanskim konjem” osmišljenim kako bi zavarao Izraelce da dopuste Palestincima da se naoružaju unutar židovske citadele i unište je. “Ako mi postavite pitanje kao panarapskom nacionalistu koje su palestinske granice prema višoj strategiji, odmah ću vam odgovoriti: ‘Od rijeke do mora’” — drugim riječima, od Jordana do Sredozemnog mora, čak bez izvornih ostataka za Izrael. Imajte na umu i Husseinovu samoidentifikaciju kao “panarapski nacionalist”. Kao što ne postoji palestinska želja za mirom s Izraelom, tako ne postoje ni “palestinski” Arapi.

Moralne razlike.

U procjenjivanju razloga bliskoistočne bezizlaznosti, također se mora obratiti pozornost na moralnu razliku između dva borca koja se otkriva u njihovim akcijama. Kad poremećeni Židov upadne u arapsku džamiju i ubije njezine vjernike (što se dogodilo jednom), on djeluje sam i univerzalno ga osuđuju izraelska vlada, Židovi u Izraelu i drugdje. Ali kad arapski bombaš samoubojica uleti u gomilu obitelji s dječjim kolicima koje napuštaju večernje bogoslužje ili upadne u diskoteku prepunu tinejdžera ili trgovački centar prepun žena i djece te ih digne u zrak (što se često događalo), on je osoba koju je obučio i poslao predstavnik PLO-a ili Palestinske uprave; njegovi su mu vjerski vođe rekli da će ga njegov zločin odvesti u nebo gdje će se gostiti sa 72 djevice; Palestinska uprava će dati novac njegovoj majci; a njegovi će arapski susjedi doći odati počast kućanstvu jer je iznjedrilo “šehida [mučenika] za Allaha”. Palestinski oslobodilački pokret je prvi koji je ubijanje djece — neprijateljske, kao i svoje vlastite — uzdigao na razinu vjerskog poziva. Čak ni Hitler nije pomislio na to.

Nisu samo metode palestinskog oslobodilačkog pokreta one koje su moralno odbojne. Sam palestinski cilj je pokvaren. “Palestinski problem” je problem koji su stvorili sami Arapi i jedini ga oni mogu i riješiti. Razlog zašto postoje palestinske “izbjeglice” jest taj što im niti jedna arapska zemlja — osim Jordana — ne želi dopustiti da postanu državljani, a organi PLO-a i Palestinske uprave, unatoč milijardama prihoda, ostavili su ih da se kuhaju u izbjegličkim kampovima 50 godina. (Suprotno tome, Izrael je u istom razdoblju apsorbirao i naseljavao židovske izbjeglice.) U Jordanu, Palestinci već imaju državu u kojoj su većina, ali koja im uskraćuje samoodređenje. Zašto Jordan nije predmet palestinske borbe za “oslobođenje”? Jedini mogući odgovor jest taj što tom zemljom ne upravljaju omraženi im Židovi.

Čuvena “zelena linija” koja označava granicu između Izraela i njegovih arapskih susjeda je također i suština onoga što je zapravo pravi problem na Bliskom istoku. Ona je zelena jer biljke rastu u pustinji na izraelskoj strani, ali ne i na arapskoj. Židovi su dobili djeliće zemlje bez nafte i stvorili obilje bogatstva i života u svim njegovim bogatim i raznolikim oblicima. Arapi su dobili devet puta više zemlje, ali sve što su učinili jest sjedili na njezinoj suhoći i njegovali siromaštvo, ogorčenje i mržnju prema njezinim stanovnicima. Iz ovih su mračnih elemenata stvorili i usavršili najpodliji antihumani terorizam koji je ovaj svijet ikad vidio:

Samoubilački bombaški napadi civila.

Ako Palestinci žele nacionalnu državu, rješenje bi bio Jordan. (Kao i prihvaćanje ponude 95% zemlje koju potražuju — ponude Baraka koju je odbio Arafat.) Ali Palestinci žele uništiti Izrael. To je moralno mrsko. To je oživljeni nacistički virus. Unatoč tome, međunarodna zajednica uglavnom podržava palestinski cilj s izuzetkom Sjedinjenih Država (i u manjoj mjeri Velike Britanije). Upravo zato što Palestinci žele uništiti državu koju su stvorili Židovi — i zato što ubijaju Židove — oni uživaju međunarodnu vjerodostojnost i inače neobjašnjivu podršku.

Još jednom židovski problem.

Na kraju, upravo taj međunarodni otpor cilju židovskog opstanka, ustrajanje globalne mržnje prema Židovima, pobija cionističku nadu u rješenje “židovskog problema”. Stvaranje Izraela je nadahnuta priča o ljudskom uspjehu. Ali stalni rat za njegovo uništenje potkopava izvornu cionističku ideju.

Više od pedeset godina nakon stvaranja Izraela, Židovi su još uvijek najomraženija etnička skupina na svijetu. Islamski radikali žele uništiti Izrael, ali isto žele i umjereni muslimani. Mržnja prema Židovima uči se u islamskim džamijama; Mein Kampf je bestseler u Egiptu i drugim arapskim zemljama; antisemitsku krivotvorinu, Protokole sionskih mudraca, promiče vladin tisak diljem arapskog Bliskog istoka, a židovske teorije zavjere obiluju, kao u sljedećoj izjavi izvučene iz propovijedi jeruzalemskog muftije, duhovnog vođe palestinskih Arapa u džamiji al-Aqsa 11. srpnja 1997. godine: “O, Allahu, uništi Ameriku, jer njome vladaju cionistički Židovi.”

Za Židove na Bliskom istoku sadašnji sukob predstavlja borbu na život i smrt, a opet sve vlade u UN-u, osim Sjedinjenih Država i ponekad Britanije, redovito glasaju protiv Izraela suočenog s terorističkim neprijateljem koji ne poštuje prava ili živote Židova. Nakon napada al-Qaede na Svjetski trgovački centar, francuski veleposlanik u Engleskoj požalio se da je cijeli svijet u opasnosti zbog “te usrane male zemlje”, Izraela. Izjava je uzrokovala skandal u Engleskoj, ali malo gdje drugdje.

U pogledu “židovskog pitanja” koje su Herzl i cionistički osnivači namjeravali riješiti, danas je sigurnije biti Židovom u Americi, nego Židovom u Izraelu. To je jedan od razloga zašto sam ja, Židov, nepopustljivi i strastveni američki patriot. Amerika je dobra za Židove, kao što je dobra i za svaku drugu manjinu koja prihvati njezin društveni ugovor. Ali ova povijest pokušaja uspostavljanja židovske države na Bliskom istoku je također razlog zašto sam žestoki pristaša izraelskog opstanka i nemam nikakvih simpatija prema palestinskog strani u ovom sukobu. Niti ću imati bilo kakvih simpatija sve dok ne dođe dan kad ću moći pogledati Palestincima u oči i vidjeti nešto drugo osim smrti koju priželjkuju Židovima poput mene.

David Horowitz je američki konzervativni aktivist, novinar i autor, osnivač Slobodarskog centra David Horowitz (DHFC) i urednik časopisa FrontPage.