THORNTON: Marksistički korijeni kritičke teorije rase

Sve veći utjecaj kritičke teorije rase (CRT) i njezinih Black Lives Matter “praxisa”, kako marksisti nazivaju primijenjenu teoriju, izazvao je zabrinutost zbog njezinih nesuvislih izjava i neliberalnih ciljeva. Podrijetlo ove ideologije predstavlja važno pitanje, budući da CRT nema veze s građanskim pravima ili s poboljšanjem i “važnosti” crnih života. Radi se o povećanju moći njezinih praktičara u našim institucijama u svrhu “temeljite transformacije” Sjedinjenih Država iz zemlje s uređenom slobodom i ograničenom vladom u “meku” despotsku, nametljivo reguliranu tehnokraciju u najboljem slučaju ili u neliberalnu socijalističku tiraniju u najgorem.

CRT svoje korijene vuče iz marksizma, kao što se pohvalila jedna od osnivačica BLM-a. I, poput sovjetske verzije marksizma, sve veći utjecaj BLM-a na naše društvene, obrazovne, političke i korporativne institucije — već kompromitirane stoljećem progresivne ideologije, i same bliske rođakinje marksizma — predstavlja egzistencijalnu opasnost zaštitnim mehanizmima Ustava i našoj političkoj slobodi i neotuđivim pravima.

Prva marksistička značajka je sumnjivi način razmišljanja koji se često naziva “hermeneutika sumnje”. Ova prijevara također općenito definira postmodernizam i ideološke pokrete poput poststrukturalizma, radikalnog feminizma i postkolonijalizma, koji su svi suputnici marksizma.

Ova metoda analize pretpostavlja da se stvarnost svih društvenih, političkih, umjetničkih i drugih kulturnih fenomena ne može poznati iz javnih riječi i djelovanja društvenih i političkih institucija, već se ona mora pronaći u dubljim, podzemnim ideologijama moćne elite koja ih vodi. Ova “vladajuća klasa” oblikuje političke i institucionalne “diskurse” i “režime znanja” — “epifenomene”, kako ih marksisti nazivaju — kako bi bili od koristi njihovim tiranskim, sebičnim interesima ugnjetavanjem drugih, koje drže zatvorenima u “lažnoj svijesti” koja od njih skriva istinske agense i uzroke njihovog ugnjetavanja.

Stoga za CRT sav napredak u rasnim odnosima — Zakon o građanskim pravima, Zakon o biračkim pravima, odluka u slučaju Brown protiv Odbora za obrazovanje, porast crne srednje klase, eliminacija legalne segregacije i povećanje broja crnih dužnosnika, uključujući predsjedništvo — predstavlja puke “epifenomene” koji nisu eliminirali temeljni “sustavni rasizam”. Prema CRT-u, ovaj okultni “rasizam” održava rasizam na životu i objašnjava sve “nejednake učinke” koji uskraćuju “pravičnost” (tj. jednakost rezultata) crncima i drugim manjinama, ali koristi i nagrađuje “bijelu privilegiju” i “bijelu supremaciju” na štetu dobrobiti crnaca.

Ispravljanje te “lažne svijesti”, osobito “bijele krhkosti”, poricanja bijele “privilegije” i “rasizma”, objašnjava napore za uključivanjem CRT-a u školske kurikulume od predškole do fakulteta te u programe za obuku zaposlenika korporacija i saveznih i državnih vladinih agencija kako bi tumačili svoje funkcije iz CRT perspektive. Cilj je razotkriti i reformirati onu istinsku opresivnu prirodu tih institucija koja je zaklonjena njihovom dvoličnim, sebičnim javnim tvrdnjama i motivima. Stoga “Projekt 1619.”, koji je revolucionirao i deformirao predmet Američka povijest od osnovne škole do sveučilišta.

Ovaj prekrojeni marksizam je jasno besmislena, apstraktna verbalna izmišljotina za koju ne postoje empirijski ili povijesni dokazi ili istina. Ali “istina”, “objektivnost”, “razum” i “dokazi” su za marksista smisleni i istiniti samo u terminima koje sankcionira marksistička ideologija, a sofisticirani “budni” čija je “svijest” “uzdignuta” iznad glupavih, buržoaskih hoi polloi koji misle, poput okovanih zarobljenika Platonove pećine, da su sjenke koje plešu na zidovima njihovog političko-društvenog zatvora stvarnost.

Stoga, “rasizam” danas nije ono što je izvorno značio progresivnim “znanstvenim” rasistima s početka 20. stoljeća — da je svaki član niže klase po prirodi inferioran svakom članu one superiorne. Sad je “rasizam” u službi “bijele moći” i “bijele privilegije”, a njegova svrha je oblikovanje našeg kulturnog i političkog diskursa — riječima poput “jednakosti” i “slobode” i “tolerancije” — kako bi istodobno zakamuflirali i ovjekovječili tu moć. Stoga, nijedna ugnjetavana osoba, što znači bilo koja “osoba od boje” definirana površnim fizičkim karakteristikama, ne može biti “rasist”. Samo su “bijelci”, koji zbog tih povijesno tlačiteljskih institucija uživaju “bijelu privilegiju” bez obzira na njihovu društvenu klasu, “rasisti”.

Sljedeći izdanak marksizma koji informira CRT je kritička teorija, tvorevina Frankfurtske škole i kulturnog marksizma koja je prenijela marksističku borbu s proletera na tvorničkom podu na šire kulturne institucije čije lažne narative istine, ljepote i slobode moraju biti uništene. Otuda “kritička” u CRT-u. To ne znači metoda rasuđivanja i analize koja nas dovodi bliže istini, već potkopavanje američkih političkih, društvenih, kulturnih i ekonomskih normi, struktura i “diskursa” u svrhu razotkrivanja navodno ružne istine ekonomskog i zakonskog ugnjetavanja koje su poticali konzervativci, tradicionalisti i patrioti. Ili kako je sam Marx rekao, “oružje” koje se koristi protiv “neprijatelja, kojeg ono ne želi pobiti, već istrijebiti“.

Stoga “dugi marš kroz institucije” pristalica kulturnog marksizma, ponajviše na sveučilištima, budući da visoko obrazovanje ne podučava samo sljedeću generaciju akademika, odvjetnika i ostalih profesionalaca koji oblikuju kognitivnu elitu zemlje; već također i one koji završe na državnim koledžima gdje podučavaju i certificiraju buduće učitelje u K-12 školama, zarobljavajući tako umove kad su mladi i povodljivi. Ponovno, zbog toga je revizija tradicionalnih kurikuluma, čak i više od nadziranja časopisa, web stranica, pop kulture ili knjiga, najvažniji BLM-ov alat za demontiranje buržoaske, kapitalističke, judeo-kršćanske kulture koja definira najmoćnijeg i najomraženijeg neprijatelja marksizma: američki politički poredak koji se sastoji od liberalne demokracije, slobodno-tržišne ekonomije i individualnih sloboda koje nadilaze političku moć.

Dakle, kulturni marksizam napada “lažnu svijest” izraženu u našim političkim institucijama i diskursu, osobito Ustav i njegova neotuđiva prava poput slobode govora. Prvi amandman je zasnovan na ideji da će “slobodno tržište ideja” koje izražavaju mnogi različiti umovi, poštivati različitost stajališta i mišljenja građana, kao i pružiti veću javnu zalihu ideja građanima i zakonodavcima. Ali neliberalni, totalitarni mentalitet prezire svu istinsku različitost, osobito onu govora. Posjedujući otkrivenu ljevičarsku istinu skrivenu od “nebudnih”, postrojbe poput BLM-a objavile su otvoreni rat Prvom amandmanu.

Pritom oni ponovno obnavljaju marksističku ideju. Razmotrite esej kulturnog marksista Herberta Marcusea iz 1965. godine “Represivna tolerancija”, koji je tvrdio da zaštita slobode govora remeti ciljeve “socijalne pravde”. Stoga njegov zaključak “da bi ostvarenje cilja tolerancije zahtijevalo netoleranciju prema prevladavajućim politikama, stavovima, mišljenjima te proširivanje tolerancije na politike, stavove i mišljenja koja su zabranjena ili suzbijena”.

To znači orvelijansko redefiniranje same “tolerancije”, sine qua non za slobodu govora, kako bi se oslobodilo njezino “istinsko” značenje, koje naravno dolazi iz marksizma: “Drugim riječima, danas se tolerancija ponovno pojavljuje kao ono što je bila u svom izvornom obliku, na početku modernog razdoblja — partizanski cilj, subverzivno oslobađajući pojam i praksa. Nasuprot tome, ono što se danas proglašava i prakticira kao tolerancija, u mnogim svojim najučinkovitijim manifestacijama služi cilju ugnjetavanja.” Svaki govor koji ne unaprjeđuje ljevičarsku revoluciju je lažan i opak te se ne bi smio tolerirati ili štititi.

Iz ove ideje proizlazi racionalizacija napada na prava Prvog amandmana koji se već desetljećima odvijaju na sveučilištima, ali sad prožimaju i institucije poput novinarstva, korporacija, izdavača, K-12 škola, pa čak i vojske. Doista, neki od vodećih ljudi Pentagona prakticiraju “kulturu otkazivanja” koja napada naša neotuđiva prava izražavanja svojih misli na javnom trgu, jednu od onih sloboda koje bi vojska morala štititi.

Stoga, kritička teorija rase nije nekakva nova “viša glupost” kakve kuhaju naša sveučilišta. To je izrod marksizma i njegovog izdanka kulturnog marksizma. Koristila je ideje poput “hermeneutike sumnje”, “lažne svijesti” i “represivne tolerancije” kako bi potaknula rasne podjele i sukobe koje potom može iskoristiti za veću političku, društvenu i kulturnu moć. To je bio modus operandi marksizma od samog početka, osobito u njegovoj “kasnoj fazi” kad revoluciju neće voditi industrijski proletarijat, već privilegirani, imućni tehnološki oligarsi, korporativni odbori, medijski komentatori, sveučilišno osoblje i administratori, političari, članovi think-tankova i savezne agencije, svi oni koji su izgubili petlju suočeni s povijesno, intelektualno i moralno nekoherentnim i destruktivnim pokretom koji je zagadio povijest s planinama leševa.

I stari će neprijatelj slobode pobijediti, osim ako se, kao što je Winston Churchill rekao Parlamentu nakon debakla u Münchenu, “Vrhovnim oporavkom moralnog zdravlja i borilačke snage, ponovno uzdignemo i branimo slobodu kao u stara vremena”.