WARRAQ: Zašto je Zapad najbolji

Članak objavljen u zimi 2008. godine.

Prošlog listopada sudjelovao sam u raspravi u Londonu, koju je ugostila neprofitna organizacija Intelligence Squared, kako bih razmotrio prijedlog: “Ne bismo trebali oklijevati pri potvrđivanju superiornosti Zapadnih vrijednosti”. Muslimanski intelektualac, Tariq Ramadan je, između ostalih, govorio protiv tog prijedloga; ja sam govorio u korist, usredotočujući se na velike razlike u slobodi, ljudskim pravima i toleranciji između zapadnih i islamskih društava. Ovdje je, donekle sažeti, slučaj koji sam iznio.

Velike ideje Zapada — racionalizam, samokritičnost, nepristrana potraga za istinom, odvojenost crkve i države, vladavina zakona i jednakost pred zakonom, sloboda misli i izražavanja, ljudska prava i liberalna demokracija — superiorne su u odnosu na sve druge koje je osmislilo čovječanstvo. Zapad je bio taj koji je poduzeo korake za ukidanje ropstva: pozivi na ukidanje nisu odjeknuli čak ni u Africi, gdje su suparnička plemena prodavala crne zarobljenike u ropstvo. Zapad je osigurao slobode za žene, rasne i druge manjine do razina koje su do prije samo 60 godina bile nezamislive. Zapad je prepoznao i brani prava pojedinca; slobodni smo misliti što želimo, čitati što želimo, prakticirati svoju religiju i živjeti živote kakve odaberemo.

Ukratko, slava Zapada, kako je to rekao filozof Roger Scruton, jest to što je život ovdje otvorena knjiga. Pod islamom, ta je knjiga zatvorena. U mnogim nezapadnim zemljama, osobito islamskim, građani nisu slobodni čitati ono što žele. U Saudijskoj Arabiji, muslimani nisu slobodni preobratiti se u kršćanstvo, a kršćani nisu slobodni ispovijedati svoju vjeru — što je jasno kršenje Članka 18. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda. Za razliku od mnogih zatupljujućih nametnutih izvjesnosti i pravila islama, Zapadna civilizacija nudi ono što je Bertrand Russell svojedobno nazvao “oslobađajućom sumnjom”, koja potiče metodološko načelo znanstvenog skepticizma. Zapadna politika, poput znanosti, vodi se putem probnih koraka pokušaja i pogrešaka, otvorene rasprave, kriticizma i samoispravljanja.

Razliku između Zapada i Ostatka mogli bismo okarakterizirati kao razliku između epistemoloških načela. Želja za znanjem, bez obzira kamo nas ono odvelo, naslijeđena od Grka, dovela je do institucije bez premca — ili vrlo rijetko dosegnutom — izvan Zapada: sveučilišta. Zajedno s istraživačkim institutima i knjižnicama, sveučilišta su, barem u idealnom slučaju, neovisne akademije koje sadrže ove epistemološke norme, u kojima možemo tražiti istinu u duhu nepristranog istraživanja, oslobođeni političkih pritisaka. Drugim riječima, u pozadini uspjeha Zapadnih društava, s njihovom znanošću i tehnologijom i otvorenim institucijama, krije se različiti način gledanja na svijet, njegovo tumačenje, prepoznavanje i ispravljanje problema.

Zdanje moderne znanosti i znanstvene metode jedno je od najvećih darova Zapadnog čovjeka svijetu. Zapad nam je pružio ne samo gotovo svako znanstveno otkriće u posljednjih 500 godina — od električne struje do kompjutera — već također i, zahvaljujući humanitarnim impulsima, Crveni križ, Liječnike bez granica, Human Rights Watch i Amnesty International. Zapad pruža glavninu pomoći unesrećenom Darfuru; islamske zemlje više nego uočljivo uskraćuju tu pomoć.

Štoviše, drugi dijelovi svijeta prepoznaju Zapadnu superiornost. Kad su druga društva, poput Južne Koreje i Japana, usvojila Zapadne političke principe, njihovi su građani doživjeli procvat. Milijuni izbjeglica bježe od teokratskih ili drugih režima ne u Saudijsku Arabiju ili Iran, već na Zapad, tražeći toleranciju i političku slobodu. Niti bi se bilo koji Zapadni političar mogao izvući s antisemitskim primjedbama koje je 2003. godine iznio bivši malezijski premijer Mahathir Mohamad. Naša opravdanja Mahathirovih dijatriba ne ukazuju samo na dvostruka mjerila, već i na prešutno priznanje da na Zapadne vođe primjenjujemo više etičke standarde.

Kulturi koja je svijetu dala roman; glazbu Mozarta, Beethovena i Schuberta; i slike Michelangela, da Vincija i Rembrandta ne trebaju lekcije od društava čija ideja o nebu, prepunom ženskih djevica, podsjeća na kozmički bordel. Niti su Zapadu potrebna predavanja o superiornoj vrlini društava u kojima se žene drže podčinjene pod šerijatom, trpe sakaćenja genitalija, u kojima su kamenovane do smrti zbog preljuba i udavaju protiv svoje volje u dobi od devet godina; društava koje uskraćuju prava navodno nižih kasti; društava koje pogubljuju homoseksualce i apostate. Zapad nema koristi od pobožnih propovijedi iz društava koja ne mogu osigurati pitku vodu ili kanalizacijske sustave, koja ne pružaju pomoć hendikepiranima i koja ostavljaju 40 do 50 posto svojih građana nepismenima.

Kao što je Ajatolah Homeini svojedobno slavno rekao, u islamu nema šala. Zapad je u stanju gledati svoje nedostatke i smijati se, ismijavati svoja temeljna načela: ali još uvijek nema ekvivalenta Brianovom životu Montyja Pythona u islamu. Možemo li se nadati, jednog dana, Moovom životu? Vjerojatno ne — samo jedan mali znak da Zapadne vrijednosti ostaju najbolje i vjerojatno jedino sredstvo za sve ljude, bez obzira na njihovu rasu i vjeru, da dosegnu svoj puni potencijal i žive u slobodi.