KENGOR: Beskrajna potraga za najnovijom klasom žrtava

U ključnom pogledu, klasični marksizam i kulturni marksizam uvijek će nositi suštinsku, trajnu istovjetnost — onu koja objašnjava mnogo toga o današnjoj modernoj ljevici.

Klasični marksisti, kao i kulturni marksisti vide povijest kao niz borbi koje dijele svijet na neprijateljske/antagonističke skupine tlačitelja i potlačenih. I jedni i drugi traže skupine žrtava kao skupinu pomazanika koja će ujedno služiti kao skupina otkupitelja društva. Skupina žrtava postaje agent za emancipaciju u uspostavljanju novog i boljeg svijeta. Zbog toga marksisti uvijek moraju biti u potrazi za najnovijom klasom žrtava, koja zauzvrat uvijek mora biti svjesna svoje viktimizacije. Njihova “svijest” mora biti podignuta.

U klasičnom je marksizmu to bilo jednostavno: skupinu žrtava identificirala je klasa/ekonomija. To je bio proletarijat. To je bio radnik u tvornici. U kulturnom marksizmu to nije tako jednostavno jer se kultura uvijek mijenja: kulturni marksist neprestano iznova traži skupinu žrtava. Jedne godine to mogu biti žene, sljedeće godine Afroamerikanci, a sljedeće godine druga skupina. Danas kulturni marksisti strastveno reklamiraju “LGBTQIA-plus” (američka marksistička publikacija People’s World često koristi tu ekspanzivnu etiketu) pokret kao zagovaranu skupinu žrtava: lezbijke, homoseksualci, biseksualci, transrodni, “queer” osobe, “interseksualci”, “aseksualci”, i tako dalje i tako dalje.

Stoga je moguće da vodeća kulturna marksistica poput Angele Davis (mentor joj je bio Herbert Marcuse) može stajati na siječanjskom Maršu žena u Washington DC-u 2017. godine ispred mora naivnih djevojaka u ružičastim kapama napravljenima po uzoru na njihove genitalije i recitirati litaniju politički korektnih pritužbi. U svom je traženju skupina žrtava, bivša cheerleadersica Komunističkog bloka veličala transrodnu Chelsea Manning, “trans žene od boje”, “našu floru i faunu” i “intersekcionalni feminizam” te osudila “bijeli muški hetero-patrijarhat”, mizoginiju, islamofobiju i kapitalističko iskorištavanje.

Žrtve, žrtve, žrtve.

Davis, koja je u dva navrata bila predsjednički kandidat Komunističke parije SAD-a i kojoj je 1979. godine moskovski Kremlj dodijelio Lenjinovu nagradu za mir, nije spomenula KPSAD-a, već LGBTQ, nije spomenula Marxa, već Chelsea Manning, nije spomenula boljševizam, već transrodnost. Ona nije govorila o klasi, već o kulturi. Ona je znala da neće pronaći saveznike buncajući protiv imovinskih prava, već buncajući u korist “bračnih prava”.

To je suština čitavog modernog komunističkog pokreta.

Vrlo je otkrivajuće da odjeljak “O nama” web stranice People’s World, nasljednika novina Daily Worker (financirali Sovjeti) i vodećeg glasnika američkog komunizma, izdvaja oznaku zbog koje bi se Marx i Engels počešali po glavama: “kulturni radnici”. On navodi: “Danas, People’s World nudi dnevne vijesti širokom radnički predvođenom narodnom pokretu — to je glasilo za radnike, nezaposlene, ljude od boje, imigrante, žene, mlade, starije osobe, LGBT ljude, kulturne radnike, studente i ljude s invaliditetom.”

Oni manje traže tvorničke radnike od kulturnih radnika. Zaboravite na podove tvornica — taj je projekt odavno propao. Komunisti su pokušali organizirati radnike u željezarama, automobilskoj industriji, vozače kamiona, rudare. Nije uspjelo. (Rudari Zapadne Virginije dali su 2016. godine svoj glas Donaldu Trump.) Novi poligoni za regrutiranje su podovi učionica, kampusi, sveučilišta, škole. To su mjesta na kojima se traže i pronalaze kulturni radnici koji mogu započeti temeljitu transformaciju. Tu moderni kulturni revolucionari sjajno uspijevaju redefinirati sve, od braka i obitelji do seksualnosti i spola.

To su mjesta na kojima današnji marksisti u Americi i na Zapadu naporno rade. Oni marljivo rade na kulturnom frontu. To je mjesto gdje su uvjereni da napokon mogu srušiti Zapad i njegove judeo-kršćanske temelje koje su Marx i dugačak niz njegovih sljedbenika nastojali srušiti.

Stoga je jasno da se možda najvažnija poveznica između kulturnog marksizma i klasičkog marksizma Marxa, Lenjina i Marxovim neposrednih implementatora i dugogodišnjih obožavatelja nalazi upravo u imenu koje je kulturni marksizam preuzeo u akademiji. Na neki je način ludo frustrirajuće — naizgled gotovo namjerno obmanjivo, rekli bismo — što je akademija odabrala ili se držala termina “kritička teorija” kako bi prikriveno vijorila zastavu kulturnog marksizma; to je prihvatljivija oznaka za plasiranje na tržište svog ideološkog zmijskog ulja. Znajući da bi bili kritizirani zbog otvorenog reklamiranja akademskog programa pod nazivom Kulturni marksizam, bez sumnje od strane bivših studenata i povjerenika, lukavi su se akademski ljevičari umjesto toga odlučili za bezazleniju i dvosmisleniju Kritičku teoriju. A opet, “kritička” teorija savršeno opisuje ono što rade kulturni marksisti: oni kritiziraju (Marx je bio opsjednut “bezobzirnim kritiziranjem svega što postoji”, s tim da je kritiziranje religije sami temelj sveg kriticizma – op. a.).

Nastojeći srušiti stare tradicije, osobito one koje preziru, oni djeluju u obliku i duhu Karla Marxa i Lenjina. Možda vam neće moći reći stoljeće ili puko desetljeće što će odsada biti dignuto na njezinom mjestu, ali oni se slažu oko potrebe rušenja kuće. Nemojte im dati šrafciger, već macolu.

A opet, poput neomarksističkog pionira Herberta Marcusea i njegove ideje o “represivnoj toleranciji” (on je poticao na “netoleranciju prema pokretima s desnice i toleranciju pokreta s ljevice”), oni samo razbijaju stvari koje im se ne sviđaju. Oni su voljni tolerirati svakakve vrste novih izuma, od novih oblika “brakova” i seksualnosti do beskrajnih rodnih opcija. Oni zapravo ne kritiziraju baš sve, već umjesto toga stvari koje im se ne sviđaju. Poput liberala i progresivaca koji govore o “raznolikosti” i “toleranciji”, kritički teoretičari i kulturni marksisti ocrnjuju samo one koji odstupaju od njihove novoosmišljene vizije svijeta i čovječanstva. Ako se slažete s njihovom temeljitom transformacijom, onda ste dobri i prihvaćeni. Ako se ne slažete, onda se pripremite da će vas bojkotirati, pretvoriti u izgnanika na društvenim medijima, linčovati na Twitteru, nahuškati odvjetnike i odvući vas na sud. Nećete pronaći mjesto pod duginim kišobranom “raznolikosti” koji, kako ispada, nije toliko raznobojan kao što su uvjeravali svijet. To je njihova velika tolerantno-raznolika prijevara. Nažalost, 90 posto njih u svom zeitgeistu (možda bi vrtlog bio bolja riječ) često uopće ne shvaća lažnost svega ovoga. Čini se da je razina njihovog pranja mozga na sveučilištima tolika da nemaju mentalne sposobnosti potrebne za uočavanje ovih proturječnosti.

Dobrodošli u izluđujuću tiraniju moralnog relativizma koji je uobičajeno korito za hranjenje ljevice en masse, bilo progresivaca, “liberala”, kritičkih teoretičara, kulturnih marksista. I nažalost, to je toksični pehar iz kojeg piju, kalež koji ih ujedinjuje u njihovoj temeljito transformaciji judeo-kršćanskog Zapada.

Ovo je isječak iz knjige Paula Kengora, Vrag i Karl Marx.