IBRAHIM: Prava lekcija iz Afganistana

U intervjuu provedenom 2005. godine, Aymanu al-Zawahiriju iz al-Qaede postavljeno je pitanje o statusu Osame bin Ladena, tadašnjeg čelnika al-Qaede i Mule Muhammada Omara, tadašnjeg vođe talibana — dvojice muškaraca najviše umiješanih u terorističke napade na SAD 11. rujna (bin Laden kao glavni organizator, Omar za pružanje logističke pomoći i utočišta).

Prošle su četiri godine otkako su SAD napale Afganistan, srušile talibane i nagnale džihadiste svih vrsta na bijeg; i već dulje vrijeme nije se čulo ni glasa od čelnika al-Qaede ili vođe talibana.

Odgovor al-Zawahirija, koji sam preveo radi uključivanja u knjigu The Al Qaeda Reader (2007.), uvijek je ostao sa mnom. Rekao je:

Razmotrite primjenjivost — ako ne i proročku prirodu — ovog odgovora u jeku nedavnih događanja: prije dvadeset godina, SAD — jedina svjetska supersila — napala je Afganistan, jednu od najslabijih i najsiromašnijih svjetskih nacija; na brzinu se riješila svojih neprijatelja i pokrenula izgradnju nacije, uvela “demokraciju” te naposljetku eliminirala svoje glavne neprijatelje, Osamu bin Ladena i Mulu Omera.

Za svakog slučajnog zapadnog promatrača, bila je to neprikosnovena i velika pobjeda SAD-a.

Pa ipak… pa ipak, dva desetljeća, nekoliko bilijuna američkih dolara i tisuća života američkih vojnika kasnije, ne samo da SAD nemaju što pokazati, već će Afganistan postati mnogo veća prijetnja nego ikad prije (kao i talibani — “radikalna muslimanska” skupina koja je upravo osnovala “Islamski emirat” Afganistan — koji su zaplijenili milijarde dolara vrijedno američko naoružanje i opremu).

Dakle, što je pošlo po krivu? Možda bi mogla pomoći sljedeća dihotomija — ili bolje rečeno poslovnica: Dok muslimani gledaju dugoročno, strpljivo na povijest, Zapadnjaci gledaju kratkoročno, kratkovidno; dok se muslimani drže svojih načina i čekaju svoj trenutak u trenucima poraza (“možda smo pali — ali sve dok nismo vani — još uvijek smo u igri”), Zapadnjaci previše značaja pripisuju temporalnom — specifičnim postignućima ili oznakama u prostoru i vremenu.

Evo konkretnog primjera — divlja euforija koja je zahvatila medija nakon smrti Osame bin Ladena 2011. godine. CNN-ov tadašnji sigurnosni analitičar Peter Bergen proglasio je da je “Ubijanje bin Ladena kraj rata protiv terora. To možemo sad najaviti.” Inzistirajući da se “ikonska priroda persone bin Ladena” ne može zamijeniti, Berger je nadalje savjetovao da je “vrijeme da se krene dalje”.

Drugi nas je CNN-ov analitičar, Fareed Zakaria, uvjeravao da je “ovo veliki, poražavajući udarac za al-Qaedu, koju je već osakatilo Arapsko proljeće. Nije pretjerano reći da je ovo kraj al-Qaede u punom smislu riječi.”

Pa ipak… pa ipak, puno desetljeće nakon bin Ladenove smrti, ne samo da je njegovo izvorno utočište, Afganistan pod talibanskom vlašću, ponovno u akciji, već je i al-Qaeda.

Zašto? Ponovno, da citiram vođu te terorističke organizacije Aymana al-Zawahirija: “Mula Muhammed Omar i šeik Osama bin Laden… samo su dva vojnika islama na putu džihada, dok borba između Istine (islama) i Laži (ne-islam) nadilazi vrijeme.”

Ubijte ovog ili onog džihadista; osvojite ovu ili onu muslimansku naciju; uzdignite ovu ili onu vladu i uvezite ovu ili onu Zapadnu ideologiju ili sustav vladavine — tako dugo dok je islam živ i zdrav, nastavit će se i “putovanje džihada”, čak i kao neprimjetan puls ispod površine, koji se otkriva samo kad dođe pravi trenutak.