GREENFIELD: Naše pogrešne ideje o ljudskim pravima iznevjerile su nas u Afganistanu

Ljudska prava nisu vlada, već kultura.

Amerika je osnovana na toj jednostavnoj premisi. Uvjerenje Deklaracije o neovisnosti u jednakost ljudi, individualna prava i vlade koje su stekle svoj autoritet uz pristanak onih kojima vlada temeljilo se na “samorazumljivim” istinama.

Te su istine “samorazumljive” Amerikancima na način na koji nisu samorazumljive prosječnom afganistanskom, pakistanskom, iračkom, ruskom, južnoafričkom ili kineskom građaninu. Oni imaju svoje vlastite istine koje su im jednako “samorazumljive” na temelju njihovih vlastitih svjetonazora i kulture.

Talibani, poput ogromne većine muslimana, izjavljuju da su vjernici u Allaha i da su superiorniji od nevjernika, da muškarci moraju imati vrhovnu vlast nad ženama, a vođe nad ljudima.

Ovaj hijerarhijski model upravlja mnogo većim dijelom svijeta od svega što smo mi osmislili.

Čak i u Americi postoje glasovi koji podržavaju uništenje Deklaracije o neovisnosti i Ustava te vraćanje na hijerarhijski model. Od marksista na ljevici do neoreakcionara na desnici, postoje oni koji bi željeli vratiti sat unatrag u feudalizam s prosvijetljenim kraljevima-filozofima koji nameću “idealno društvo” inferiornoj klasi ljudi.

Kad govorimo da je nešto samorazumljivo, to prirodno proizlazi iz naših vrijednosti i naših uvjerenja.

Razmotrite dva radikalno različita pogleda na svijet koja proizlaze iz riječi Benjamina Franklina da je “kiša koja silazi s neba na naše vinograde” “konstantni dokaz da nas Bog voli i da nas voli vidjeti sretnima” i objave Ajatolaha Homeinija da “Allah nije stvorio čovjeka da bi se zabavljao” i da stoga “u islamu nema zabave”.

I Franklin i Homeini izražavali su svjetonazor koje im je bio samorazumljiv.

“Život, sloboda i potraga za srećom” došla je od ljudi koji su vjerovali da nas Bog voli i želi da uživamo u životu. Odrubljivanje glava, klanje i burka došli su od islamista koji vjeruju da nas Allah ne voli previše i da zaslužujemo biti jadni.

Vlade Amerike i muslimanskog svijeta samo odigravaju tu teologiju.

Američki pristup individualnoj slobodi i meritokratskoj vladi proizašao je iz širih engleskih i europskih intelektualnih trendova. Zapadne su se nacije uglavnom okupile oko tog pristupa, barem nakon dva svjetska rata, ustanovivši da sretni ljudi stvaraju dobru ekonomiju i stabilnost.

Azijski narodi Prvog svijeta također su se okupili oko svojih vlastitih modificiranih verzija slobodnog društva, istodobno ističući hijerarhiju i kolektivnu moralnost. I to su bile priče o uspjehu.

Većina ostatka svijeta preplavljena je neuspjesima.

Američka ideja uspješno je izvezena dodirom s našom kulturom koja je sadržavala njezinu individualističku, moralnu i aspiracijsku DNK. To je mnogo manje istina nego što je bilo. No, ono što je još uvijek istina jest da su naši pokušaji izravnog izvoza naših ideja doživjeli katastrofalan neuspjeh. Bilo pokušavajući objasniti Očeve osnivače Iračanima ili financirajući Ženske studije u Afghanistanu, malo ih je bilo pod utjecajem, a mnogi su bili zbunjeni, iritirani ili umjereno zabavljeni našim naporima.

Izgradnja “vlada-u-kutiji” u Iraku i Afganistanu nikad se nije mogla uklopiti u njihovu kulturu. Izvoz ljudskih prava objašnjavajući naša samorazumljiva uvjerenja u individualna prava nije funkcionirao u kulturama koje ne misle da su ljudi prvenstveno individualci s posredstvom, već članovi skupine čija prava proizlaze iz njihove uloge u krutoj hijerarhiji etničke pripadnosti, spola ili rase.

Naše vlastite političke i kulturne elite usvojile su taj svjetonazor što ih je učinilo naročito neodgovarajućima za širenje ljudskih prava ili individualnih sloboda u inozemstvo, dok ih pokušavaju eliminirati kod kuće.

Kako Biden, koji je za svoju potpredsjednicu odlučio izabrati crnu ženu prije nego što je odlučio koja će točno osoba ispuniti tu ulogu, može vjerodostojno reći Afganistancima ili Iračanima da ne bi trebali birati svoje vođe na temelju njihovog spola, plemena, etničke pripadnosti ili sunitskog ili šijitskog statusa?

Prije nego što Afganistancima i Iračanima objasnimo slobodu i prava, potreban nam je tečaj osvježavanja pamćenja.

Naš posao izvoza demokracije temelji se na nizu intelektualnih pogrešaka koje datiraju iz dva svjetska rata koja smo definirali kao borbu za demokraciju i protiv tiranije u Europi.

Od tog su se vremena naše intelektualne i kulturne elite držale uvjerenja da čitav svijet funkcionira slično Europi. Svaka se zemlja, bilo ona u Aziji, Africi ili na Bliskom istoku, nalazi usred borbe između liberalnih demokrata i reakcionarnih autoritaraca. Sve što trebamo učiniti jest svrgnuti njihovog Hitlera ili Mussolinija i liberalne demokracije će izroniti iz pepela.

Ova je zabluda vjerojatno dosegla svoj vrhunac inzistiranjem na tome da je Arapsko proljeće nalik Europi 1848. godine.

Ostatak svijeta nije Europa u posljednja tri stoljeća. Njegovi intelektualni trendovi, svjetonazori i kultura imalo malo toga zajedničkog. Dok su zapadnjački ljevičari uspjeli izvesti socijalizam u većinu svijeta, on poprima vrlo različite oblike na mjestima poput Sjeverne Koreje ili Iraka. “Samorazumljive” pretpostavke političkih ideja gube se u prijevodu i prijelazu u vrlo različite kulture.

Problem s izvozom naših “samorazumljivih” ideja je u tome što se one temelje na vjerovanju u Boga punog ljubavi i milosrđa, na vrijednosti individualnog života i geniju individualne inovacije. Većina svjetskih kultura ne samo da nisu individualističke, već su mnoge, poput Narodne Republike Kine ili muslimanskog svijeta, aktivno anti-individualističke i vjeruju da moral proizlazi iz hijerarhije.

Je li moralnost individualna ili kolektivna? Je li uloga vlade osloboditi ljude da donose moralne odluke ili ih prisiliti na pravi izbor? Odgovor na to pitanje odredit će vrstu društva i vlade koju želite i za koju ste se spremni boriti.

Ako ste član talibana ili Komunističke partije Kine, vjernik u kritičku rasnu teoriju ili neoreakcionarnu ideologiju, velike su šanse da ćete stati na kolektivnu stranu.

I na stranu tiranije.

Je li život u osnovi dobar ili loš? Je li većina ljudi dobra ili loša? Voli li nas Bog ili nas mrzi?

Ne možete tek tako ležerno izvoziti naše temeljne pretpostavke koje stoje iza ljudskih prava u kulture koje na ova pitanja odgovaraju na vrlo različite načine.

Svi mi smo, u ovoj plemenski odvojenijoj Americi, doživjeli frustraciju uzajamno nerazumljivih razgovora s našim kolegama Amerikancima koji izgledaju kao da se vode o politikama, mandatima nošenja maski, Black Lives Matter ili pobačaju, ali koji se zapravo tiču kulture i vrijednosti.

Ako je gotovo nemoguće uspostaviti zajednički jezik u vezi prava i sloboda s drugim Amerikancima, koji su izgledi da ćemo to uspjeti s Afganistancima ili Iračanima?

Amerika može i trebala bi izvoziti ljudska prava. Ali najbolji način za to jest vlastitim primjerom.

Bilo da su to roditelji koji utječu na djecu, učitelji koji se ponašaju kao uzor ili bilo koji drugi mentorski odnos, najvažnije lekcije nisu didaktičke, već osobne. Od naših najranijih godina, mi učimo oponašanjem i postajemo poput ljudi kakvi želimo biti. Doista, u judaizmu i u kršćanstvu, dobrota proizlazi iz nastojanja da učimo i oponašamo puteve Božje.

Znakovito je da se taj koncept odigrava vrlo različito u islamu gdje muslimani oponašaju Muhameda.

Kad nacije i narodi diljem svijeta nastoje biti poput Amerike, to je zato što su se divili onome što smo imali, što smo postigli i kako smo živjeli. Većina ljudi pretpostavlja da je uspjeh rezultat vrijednosti i ponašanja. Način na koji ljudi vide uspješnu skupinu, bilo da su to Amerikanci, Židovi ili Azijci, svodi se na pitanje jesu li taj uspjeh postigli pošteno, disciplinom i marljivim radom ili nepošteno, zlostavljanjem i krađom. Odgovor na to pitanje će odrediti je li netko anti-američki, anti-semitski ili anti-bilo koje druge skupine.

Ovih dana najglasniji glasovi koji tvrde da je Amerika zla i da je sve što smo stekli zasluga kolonijalizma i ropstva, dolaze od naših vlastitih političkih i kulturnih elita.

Zašto bi nam se bilo tko divio ili nas oponašao kad mi sami glasno objavljujemo da smo lažovi i lopovi?

Izvoz ljudskih prava nije stvar pronalaženja i svrgavanja diktatora. Muslimanski svijet nije Europa. On nije u stanju sukoba između tiranije i slobode, već između različitih vrsta tiranije kojima su zajedničke temeljne pretpostavke o hijerarhiji iznad individualizma.

Promjena režima neće popraviti kulturu.

Postoje slučajevi kad će Amerika možda morati intervenirati u drugim zemljama, kad se želi suprotstaviti prijetnji ili spriječiti ekstremne nepravde poput genocida, ali mi ne možemo i nećemo popraviti svijet. Ogromna većina planeta nastavit će živjeti pod autoritarnim režimima. Žene u muslimanskim zemljama i dalje će patiti. Kao i razne etničke i vjerske manjine pod njihovom vlašću.

Mi bismo trebali osuditi zlo gdje god ga vidimo bez da pretpostavimo da ga možemo ukloniti i to bi nas trebalo natjerati na izgradnju saveza s narodima koji dijele našu kulturu, naslijeđe i vrijednosti. Umjesto rasipanja milijardi dolara na ponovnu izgradnju neprijatelja, bolje bi bilo da učvrstimo naše prijatelje.

Iznad svega, trebali bismo pokazati ostatku svijeta da naše vrijednosti vode k dobrom životu. Primjer koji dajemo ostatku svijeta učinit će više za širenje ljudskih prava od bilo koje vojne intervencije.

Tako je oduvijek bilo.

Nakon stoljeća ideoloških hladnih ratova, suprotstavljanja komunizmu, a zatim islamizmu, imamo mnogo vojnih intervencija pod našim pojasom, ali nismo postali ništa bolji u iznošenju argumenata u korist našeg načina života svom vlastitom narodu. Dok smo pokušavali uvjeriti Afrikance da marksizam nije za njih, naša Ivy League sveučilišta su ga usvojila. A dok smo Afganistance i Iračane pokušavali odvratiti od islamske teokracije, naši vlastiti gradovi, institucije i vlade ispunili su se islamistima.

Ako želimo pobijediti islamizam i zaštititi ljudska prava i slobodu, trebali bismo početi od kuće.

Nije samo Afganistan mjesto na kojem islamisti porobljavaju ili seksualno zlostavljaju mlade djevojke.

Godine 2019., izvijestio sam da je odobreno više od 2.000 viza za maloljetne “nevjeste” iz muslimanskih zemalja. Dvije godine prije toga izvijestio sam o mreži sakaćenja ženskih genitalija u Michiganu. Bilo je više slučajeva ropstva u koje su bile uključene muslimanske obitelji u Americi.

Masovni priljev Afganistanaca u Ameriku te će brojke učiniti još gorima, a ne boljima.

Temeljna lekcija našeg osnutka jest da ne možemo braniti naša prava bez da također ne branimo našu kulturu. Samorazumljive istine na kojima se temelje naše slobode više nisu toliko samorazumljive na sveučilištima, a kamoli u islamskim enklavama poput Dearborna (Michigan) ili Malog Mogadishua (Minneapolis). Ako želimo sačuvati naša prava, morat ćemo poraziti talibane kod kuće.

Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.