FITZGERALD: Papa Franjo se susreo s Viktorom Orbanom

Pogodite u vezi čega je papa držao lekcije mađarskom vođi?

Papa Franjo, autor jadne ipse-dixit opaske da se “autentični islam i pravilno čitanje Kurana protive svakom obliku nasilja”, posjetio je sredinom rujna u dvodnevnom posjetu Mađarsku, gdje je odlučio držati lekcije premijeru Viktoru Orbanu o potrebi primanja imigranata, pri čemu je mislio na one “muslimanske ekonomske migrante” koje je Orban toliko ustrajno odbijao prihvatiti u svoju zemlju, bez obzira na pritisak koji je na njega vršila Europska unija. Kratko izvješće Jihad Reporta je ovdje, a Reutersovo izvješće o drskosti i neznanju koje je papa Franjo iskazao je ovdje: “Papa poziva Orbanovu Mađarsku da bude otvorenija potrebitim strancima”, autora Phillipa Pullelle i Gergely Szakacsa, Reuters, 13. rujna 2021. godine:

Kako papa Franjo može biti toliko siguran da Mađarska može očuvati svoje kršćansko naslijeđe ako primi veliki broj muslimana koji bi, zbog svojih viših stopa plodnosti, postajali sve veći postotak stanovništva? Dok crkve zatvaraju svoja vrata u Velikoj Britaniji, Francuskoj i Njemačkoj, u istim se zemljama otvara na tisuće džamija. Kad postotak muslimana u zemlji prijeđe određeni prag — neki kažu samo 8%, drugi čak 15%, ali još uvijek daleko od većine — njihova prisutnost, kako se čini iz promatranja, počinje biti prijeteće osjetna. Oni počinju postavljati zahtjeve društvu koje ih okružuje — za halal hranu u školama i zatvorima, za pravo nošenja hidžaba gdje god požele, uključujući u javnim školama i vladinim uredima, za sobe za molitvu u tvornicama i uredima te slobodno vrijeme za njihovo korištenje.

Polako se odvija islamizacija susjedstva, potom zajednica, potom čitavih gradova — sjetite se kako se transformirao Malmo u Švedskoj — dok se muslimani useljavaju, a nemuslimani iseljavaju, kako iz straha tako i zbog vjerskih opasnosti. Muslimani u nevjerničkim zemljama formiraju jedinstvene glasačke blokove, što im daje daleko veću političku moć nego što bi to njihova brojnost opravdala. Zašto europske zemlje ne bi željele to spriječiti? Zašto papa Franjo želi uvjeriti europske kršćane da ne vjeruju dokazima svojih osjetila? Oni mogu vidjeti da je velika prisutnost muslimana u njihovom vlastitim zemljama stvorila situaciju koja je daleko neugodnija, skuplja i fizički opasnija nego što bi bila u slučaju bez takve velike prisutnosti. Trebaju li oni ignorirati dokaze svojih osjetila i ležećki prihvatiti isprazne govore papa Franje, koji misli da “autentični islam” nema ništa s nasiljem i kojeg očigledno nije briga hoće li fanatična vjera islama naposljetku prevladati u post-kršćanskoj Europi? Viktor Orban, jedan od najdalekovidnijih i najtvrdoglavijih europskih vođa, dao je papi svoj odgovor, čvrst i rječit, na temu otvaranja Mađarske muslimanskim migrantima: Ne.

Gdje god su muslimani u većini, oni uspijevaju smanjiti broj nemuslimana u svojoj sredini. U Pakistanu su u doba Podjele 1947. godine 13% stanovništva bili hindusi; danas je to 2%. Te iste 1947. godine, u Bangladešu (tadašnjem Istočnom Pakistanu), hindusi su činili 30% stanovništva; danas ih je 7%. Dok muslimani istjeruju nemuslimane, obrnuto nije istina: muslimani su u Indiji s 9% udjela u stanovništvu tijekom Podjele došli na 15% danas. Pogledajte kako su muslimani preuzeli čitave dijelove europskih gradova — Pariza, Londona, Amsterdama — u tolikoj mjeri da bi posjetitelju tih gradova mogli oprostiti zbog mišljenja da se nalazi u Alžiru ili Karačiju ili Istanbulu.

Papa bi trebao pogledati statistiku koja pokriva posljednjih nekoliko desetljeća povijesti Europe, sve veće brojke silovanja, ubojstva, pljački, prijevara socijalne pomoći, bandi silovatelja, obiteljskog nasilja i antisemitskih napada i kako te brojke odražavaju povećanje muslimanskog stanovništva. U Europi su već deseci milijuna muslimana koji žive na račun beneficija koje nude socijalne države; ti muslimani nisu bili ni voljni ni sposobni integrirati se u svoja društva domaćina; oni znaju da su kao muslimani oni “najbolji narod od svih”(3:110) i da su nevjernici među kojima su se nastanili “najgora stvorenja” (98:6). Muslimanski migranti odgovorni su za veliki porast kriminala, osobito nasilnog kriminala; njihova prisutnost zahtijevala je ogroman porast nacionalnih proračuna kako bi se platile mnoge vladine beneficije koje primaju; u mnogim četvrtima u kojima dominiraju stvorili su klimu nesigurnosti; to su postale no-go zone u koje se nemuslimani ne usuđuju zalaziti; čak i policija mora ući s pojačanjem, a vatrogasci ulaze samo ako imaju oružanu pratnju.

Papa Franjo nije obraćao pažnju na bilo što od svega navedenog. On sigurno sjedi iznad društvenih okršaja, u Vatikanu. Ne mora brinuti zbog nasilja; on ima svoju šarenu Švicarsku gardu. Porast kriminala, terorističke prijetnje, teret na državne proračune koji je posljedica ove povećane muslimanske prisutnosti diljem Europe — ništa od svega toga ne utječe na njega. On nikad nije posjetio susjedstva uništena islamskom pošasti, poput Seine St. Denis u pariškom banlieueu ili Islington ili Edgeware u Londonu. Takvi bi posjeti samo poremetili njegovo spokojno samopouzdanje po pitanju islama. I molim vas, nemojte papi spominjati statistiku o kriminalu. Zašto ga uzrujavati?

Više od desetljeća nacije Europe otvaraju se “žeđi [muslimanskih] muškaraca i žena našeg doba”. Ne postoji ništa duhovno u njihovoj “žeđi”. Ono što muslimanski migranti — koji su gotovo u potpunosti ekonomski migranti, iako mnogi lažno tvrde da su “tražitelji azila” — žele su beneficije koje su velikodušni nevjernici toliko spremni pružiti; besplatno i subvencionirano stanovanje, besplatno obrazovanje, besplatnu zdravstvenu zaštitu, obiteljske dodatke, sve dostupno, kako se čini, na zahtjev.

Papa Franjo je zaprepašten idejom da bi se europske nacije usudile braniti svoje vlastite narode i interese, a ne prihvatiti diktate transnacionalnih organizacija poput Europske unije ili, što se toga tiče, Vatikana. On misli da nacionalizam uvijek i svugdje treba osuđivati; Viktor Orban ne. Orban razmišlja o Mađarskoj ne samo kao o određenoj teritoriju, definiranim mjerama i granicama, već kao o “obiteljskom domu” Mađara; oni sami bi trebali odlučivati kome zaželjeti dobrodošlicu u njihov dom i koga držati podalje njega.

Kad papa Franjo pretpostavlja da propovijeda Viktoru Orbanu ili bilo kojem drugom čelniku europske države o migracijskoj politici, on im uskraćuje pravo da zaštite svoju obiteljsku kuću od osvajača — islama — čiji su milijuni pristaša već demonstrirali, diljem Europe, kakve društvene i ekonomske probleme mogu izazvati.

Papa Franji bi mogli oprostiti, barem malo, kad bi napokon shvatio koliko malo zna o islamu i da sad pokuša ispraviti svoje neznanje čitajući i proučavajući Kuran i hadis. No, postoji onaj užasan osjećaj da je papa izbjegao taj zadatak, da se umjesto toga oslonio na ono što su mu neki crkveni “stručnjaci” za muslimansko-katoličke odnose rekli, uvjeravajući ga da će sve biti u redu, i da bi se samo bigoti mogli protiviti prisutnosti toliko mnogo muslimana. Usput, žestoka privrženost muslimana njihovoj vjeri nešto je što bi kršćani, koji se udaljavaju od svoje vlastite vjere u post-kršćanskom svijetu, mogli oponašati.

Pod “demografskom zimom”, papa misli na pad nataliteta europskih žena koji je pao ispod razine zamjene. On vidi migrante — što u posljednjih dva desetljeća nadmoćno znači muslimanske migrante — kao “rješenje” za tu “zimu”. On misli da su ljudi zamjenjivi; prema mišljenju papa Franje, važne su samo brojke. Ako se kršćanska populacija u europskoj zemlji smanji za 20% ili 30% ili 40%, kakve to ima veze, tako dugo dok ih zamjenjuju muslimani željni zauzimanja njihovog mjesta? Možda bi papa trebao razmisliti — iskreno — kako bi se osjećao da Italija postane 60% muslimanska. Zar on doista ne bi imao nikakvih zamjerki?

Pismo je trebalo poslužiti kao podsjetnik papa Franji da su stoljećima prije postojali pape bistrih očiju koji su vidjeli muslimane sasvim drugačije od njega — to jest, vidjeli su ih kao izravnu prijetnju opstanku kršćanske civilizacije, umjesto, kao što naš optimistični papa Franjo inzistira — kao ljude koji zaslužuju da budu dočekani raširenih ruku i beskrajnom kršćanskom ljubavi. Ti su pape razumjeli da su muslimani smatrali kršćane — nevjernike — “najgorim stvorenjima” i da smrtno odlučni voditi nasilni džihad kako bi zauzeli zemlje kršćana i učinili ih dijelom Dar la-Islama, kao što su to učinili sa Španjolskom tijekom 800 godina. Muslimanska se taktika od tog vremena promijenila. Svojedobno su džihad vodili naoružani ratnici koji su osvajali zemlje izvana; sad se “potajni džihad” demografskog osvajanja vodi iznutra. No, konačni cilj — islamizacija što je više svijeta moguće — ostaje isti.

Naravno da je papa ignorirao Mađarsku. Viktor Orban je papin nepokolebljivi antagonist, europski politički vođa koji odbija otvoriti svoje ruke i svoju zemlju ljudima koji žele ući, ne kako bi se integrirali u mađarsko društvo, već samo kako bi iskoristili svaku moguću beneficiju koju europska socijalna država ima za ponuditi. Te se beneficije — stanovanje, obrazovanje, zdravstvena zaštita i drugo — nadovezuju u neku vrstu proleptičke džizije. Viktor Orban je vidio štetne učinke velike muslimanske imigracije u Njemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Nizozemskoj i Švedskoj; on ne želi da se ista stvar dogodi u Mađarskoj. Niti je sam u tome. U Istočnoj Europi oni koji žive u nekadašnjim satelitskim državama Sovjetskog Saveza imaju razvijeniji osjećaj prijetnje njihovoj slobodi od naroda u Zapadnoj Europi; oni pokazuju snažniju privrženost svojoj naciji i veću odlučnost da ne prepuste bilo što od svog nacionalnog suvereniteta nadnacionalnim skupinama, poput EU-a, od onih koji žive u Zapadnoj Europi. Mađarska, Poljska, Češka i baltičke države odbile su “širom otvoriti” svoje zemlje muslimanskim imigrantima.

Papa ima 84 godine. On je drag, ljubazan, dobronamjeran, krajnje naivan. Ali je također neodgovoran, ignorantski i nanio je mnogo štete. Godinama je davao neutemeljene izjave o “autentičnom islamu”. On, držeći lekcije, čak osorno izaziva Europljane da prime još više milijuna muslimanskih migranata, usprkos dokazima o tome što je ta migracija već učinila. On svom stadu duguje čitanje i učenje Kurana i hadisa. Potom bi trebao čitati o povijesti islamskih osvajanja mnogih zemalja i mnogih naroda, i što se dogodilo tim narodima nakon što su osvojeni. S očiju bi mu trebale pasti ljuske, a to ne bi bilo ugodno. On ne voli neugodnosti. On je iz nasmijane, Rodney-King škole jednostavnosti: Zašto se ne možemo svi složiti? Postoje razlozi, papa Franjo. Evo samo nekoliko njih: Kuran 2:191-193, 4:89, 5:33, 8:12, 8:60, 9:5, 9:29, 47:4, 98:6. Početni set za usađivanje mržnje. Ovu koprivu morate uhvatiti bez daljnjeg izbjegavanja ili odgode.

Papa mora početi govoriti istinu o islamu, prije svega sebi, a onda i ostalima. On to može učiniti potiho, gotovo neprimjetno. Prije svega bi trebao prestati braniti islam. Bez apsurdnih opaski o “autentičnom islamu” koji se “protivi svakom obliku nasilja”. On mora govoriti o “društvenim nemirima koji su nastali u Europi zbog prenagle i premasovne migracije”. On bi trebao priznati da je “u prošlosti prenaglo davao izjave o migraciji, temi o kojoj se nisam na odgovarajući način informirao. Žalim zbog toga.” On ne mora spominjati islam po imenu. Svi će razumjeti. Njegova mea maxima culpas — ovo zahtijeva množinu — trebala bi uvijek završiti s nekom verzijom ovog orbanskog sentimenta: “Vaša zemlja je vaš dom. Svi imaju pravi odlučiti koga će primiti i koga će držati dalje od svog obiteljskog doma.”