IBRAHIM: Saladinova paradigma

Pronalaženje “dobrog” u muslimanskim teroristima.

“Umjereni” muslimanski svećenik i savjetnik britanske vlade za borbu protiv terorizma nedavno je uhvaćen na filmu kako naziva Izrael “terorističkom državom” i veliča “mučenike” — džihadistički kod za bombaše samoubojice.

Tijekom svog govora, imam Irfan Chishti rekao je okupljenima da “ako žele postati ‘mudžahedini’, sveti ratnici, onda se trebaju ugledati na muslimanskog generala Saladina, koji je protjerao križare iz Palestine 1187. godine.” Potom se požalio: “Gdje je današnji Saladin?”

Izbor Saladina zanimljiv je po tome što je sultan na mnogo načina simbol palestinskog terorizma: nadaleko smatran, osobito na Zapadu, kao borac za slobodu i osloboditelj, Saladin je zapravo bio terorist ISIS-ovog stila.

Razmotrite neke kratke činjenice o ovoj povijesnoj ličnosti koja se inače veliča kako u muslimanskom tako i u Zapadnom svijetu. Prema njegovom biografu, Baha’ al-Dinu, Saladin je volio slušati kuranske recitale, strogo se molio i “mrzio filozofe, heretike, materijaliste i sve protivnike šerijata” (prikladan opis svih onih Zapadnih apologeta koji ga trenutačno hvale).

Nakon što je pobijedio križare u bitci kod Hattina 1187. godine, umjesto da za njih traži otkupninu ili da ih porobi, kao što je to bilo uobičajeno, Saladin je ratnike-redovnike iz vojnih redova Templara i Hospitalaca dao poklati pred svojim očima u prizoru koji bi nadahnuo ISIS-ove propagandističke videozapise pogubljenja.[i] Nakon toga je zaplijenio Pravi križ, najdragocjeniju relikviju kršćanskog svijeta, i paradirao ga naopako u prljavštini i izmetu što je popraćeno ruganjem i pljuvačkama muslimana.

Prirodno, Saladinove zapadne apologete nimalo ne uzbuđuju ti incidenti: uostalom, križari su to “zaslužili”. Osim toga, svi ratovi — uključujući Saladinov “oslobodilački” rat — postaju prljavi.

Što onda misle o činjenici da je žestoko progonio autohtone egipatske kršćane, Kopte — što je uključivalo razapinjanje i vješanje tisuća njih te rutinsko lomljenje križeva i uništavanje crkava — iako Kopti, koji Saladina nazivaju “Ugnjetačem štovatelja križa”, nisu imali nikakve veze s Francima ili križarskim ratovima?

Saladin je zapravo virulentno mrzio kršćanstvo — na način na koji su to izrazili ISIS i njemu slični — povrh svog sukoba s križarima. Štoviše, sultanova želja pred mirovinu je bila, prema njegovim muslimanskim biografima, napasti i voditi džihad prema kršćanskoj Europi, “sve dok na licu ove zemlje ne bude niti jednog nevjernika u Allaha, ili ću umrijeti u tom pokušaju”.

Ništa od ovoga nije spriječilo zapadne povjesničare da Saladina smatraju oličenjem vrline — onaj od kojeg Zapad može učiti. I tako, prema uglednom američkom povjesničaru, Dani Carletonu Munrou,

Obratite pažnju na sadašnje vrijeme: “mogli naučiti”. Saladina — heroj ISIS-a i militantnih terorista diljem svijeta — na Zapadu treba smatrati primjerom od kojeg današnji “netolerantni” kršćani moraju učiti.

U stvarnosti, posljedice Saladinovog osvajanja Jeruzalema 1187. godine izgledaju, ponovno, kao nešto izravno iz ISIS-ove knjige. Iako je dopustio otkup mnogih kršćana, Saladin je također naredio prodaju nekih petnaestak tisuća kršćana u ropstvo. “Žene i djeca su zajedno ukupno brojili 8.000 i brzo su podijeljeni među nama, što je na njihovu žalost izazvalo osmijeh na muslimanskim licima”, napisao je Muhammad al-Isfahani, jedan od Saladinovim pouzdanika koji je nazočio kapitulaciji Jeruzalema, prije nego se upustio u sadomazohističku tiradu veličajući seksualno ponižavanje europskih žena od ruku muslimanskih muškaraca:

Takav je, dakle, pravi povijesni Saladin. Međutim, kao što možemo vidjeti, niti jedan od ovakvih aspekata nalik ISIS-u ne zanima mnoge zapadne povjesničare koji su se posvetili branjenju predmodernog islama. Umjesto toga, oni se usredotočuju i ističu jedan aspekt njegove karijere koji se može učiniti pozitivnim — da je “oslobodio” Jeruzalem od križarskih “okupatora”, da je bio branitelj muslimana protiv kršćanskih prijestupnika.

Zanimljivo je da isti ovaj obrazac dupliciraju mnogi zapadni komentatori posvećeni branjenju modernog islama. I tako se, iako islamske terorističke skupine poput Hamasa i Hezbollaha dijele ISIS-ov svjetonazor, njihovi zapadni apologeti usredotočuju i ističu samo jedan aspekt njihovih postupaka koji se naizgled može učiniti pozitivnim — da se bore u ratu za “oslobođenje” protiv “cionističkih okupatora”, da su branitelji muslimana protiv židovskih prijestupnika.

U svakom slučaju, zbog ovih činjenica možemo razumjeti zašto je sve što je imam Irfan Chishti trebao učiniti jest “ispričati se” kako bi se vratio na svoje visoko plaćeno radno mjesto stručnjaka za “borbu protiv terorizma” u Velikoj Britaniji: “Neke od mojih riječi odražavaju jasnu pogrešku u prosuđivanju, izrečene u žaru trenutka”, rekao je, “i ne izražavaju moje osjećaje i osjećaje publike. Sad sam svjestan da će moje loše odabrane riječi izazvati uvredu i povrijediti židovsku zajednicu i ja se duboko ispričavam.”

Naravno, od svih njegovih “loše odabranih riječi”, zasigurno one koje se tiču Saladina nisu među onima koje bi povukao; budući da rijetke osoba na Zapadu znaju tko je bio pravi Saladin ili što je “Saladinova paradigma”: zapadna sklonost pronalaženja, ekstrapolacije i opsjednutosti nad jednim plemenitim aspektom muslimana koji su inače bili islamski teroristi — paradigma koja je živa i zdrava i u današnje vrijeme.

————–

[i] Nakon što se pohvalio da će “pročistiti zemlju od ove dvije nečiste rase [Templara i Hospitalaca]”, Saladin je “naredio da im se odrubi glava, odlučivši da ih radije želi mrtve nego u zatvoru”, piše očevidac Baha’ al-Din: “S njim je bila čitava grupa učenjaka i sufija i određeni broj pobožnih ljudi i asketa; svaki je molio da im dopusti da ubije jednoga od njih te je izvukao svoj simitar i zasukao rukave. Saladin je, radosna lica, sjedio na svom podijumu; nevjernici su pokazivali crni očaj, okupljeni su vojnici iz njihovih redova, a emiri stajali u dvoje kolone. Bilo je onih koji su sjekli i rezali čisto te bi bili im zahvalni na tome.” Nakon što je rekao da neki od tih potencijalnih egzekutora nisu imali želudac da nastave ritualno klanje, Baha’ Al-Din se usredotočio na one koji su “ubili nevjeru da bi oživjeli islam”: “Vidio sam tamo čovjeka koji se prezrivo smijao i klao, koji je govorio i navodio; koliko je obećanja ispunio, koliko pohvala je zaslužio, vječne nagrade koje je osigurao prolivenom krvlju, pobožna djela koja su mu dodana s odsječenim vratovima.” (Gabrieli, 138-139).