IBRAHIM: Križarski rat Kristofora Kolumba protiv džihada

Došao je i prošao još jedan Kolumbov dan. Iako je “proslavljen” uobičajenim osudama i ogorčenom budnošću što se tiče njegovog navodnog “genocida” nad domorocima, jedan utjecajan glas došao je u Kolumbovu obranu: na dan 11. listopada, guverner Floride Ron DeSantis potpisao je proglas, čiji odlomak slijedi:

Iako je sve ovo istina, Kolumbo predstavlja i podsjetnik na nešto drugo što je danas malo poznato, ako ne i potpuno zaboravljeno: on je bio, prije svega, križar — priznati neprijatelj džihada; cilj njegovih ekspedicija bilo je, prije svega, zaobilaženje i konačna odmazda protiv islamskih sultanata koji su okruživali i terorizirali Europu — a ne samo pronalaženje začina.

U vrijeme kad se rodio, ondašnji više od 800 godina stari rat s islamom — ili bolje reći obrambeni rat protiv džihada — bio je na svom vrhuncu. Godine 1453., kad je Kolumbo imao 2 godina, Turci su konačno ušli u Carigrad, užasni događaj koji je do temelja potresao kršćanstvo.

Tijekom sljedećih godina, muslimani su nastavili prodirati duboko u Balkan, ostavljajući za sobom mnogo smrti i razaranja, a porobljeni su milijuni Slavena. (Da, dvije riječi — rob, eng. slave; Slaven — su etimološki povezane i to upravo iz tog razloga.)

Godine 1480., kad je imao 29 godina, Turci su čak uspjeli provaliti u njegovu rodnu Italiju, gdje su u gradu Otrantu ritualno odrubili glave 800 kršćana — a njegovog nadbiskupa prepilili napola — jer su odbili prihvatiti islam.

U tom su kontekstu španjolski vladari Ferdinand i Izabela — i sami priznati križari, osobito kraljica, koja je zaključila višestoljetnu rekonkvistu Španjolske oslobađanjem islamske Granade 1492. godine — uzeli Kolumba u svoju službu.

Financirali su njegovo ambiciozno putovanje u pokušaju, riječima povjesničara Louisa Bertranda, “konačni i definitivni križarski rat protiv islama preko Indije”. (Taj se plan, naravno, izjalovio i kulminirao slučajnim osnivanjem Novog svijeta.)

Mnogi su Europljani bili uvjereni da bi, kad bi uspjeli doprijeti do naroda istočno od islama — koji, ako već nisu kršćani, barem “još nisu bili zaraženi Muhamedovom kugom”, da citiram papa Nikolu V (umro 1455.) — zajedno mogli slomiti islam između njih. (Taj plan bio je stoljećima star i vezan je uz legendu o Prezbiteru Ivanu, navodno velikom kršćanskom monarhu koji je vladao na istoku i koji će jednog dana krenuti na zapad i osvetiti kršćanski svijet uništavajući islam.)

Sve ovo jasno proizlazi iz vlastitih Kolumbovih pisama: u jednom on spominje Ferdinanda i Izabelu kao “neprijatelje pokvarene sekte Muhameda” koji su “odlučni poslati me u regije Indije, da vide [kako tamošnji ljudi mogu pomoći u ratnim naporima].” U drugom pismu nakon što je stigao u Novi svijet, Kolumbo je monarsima ponudio prikupljanje vojske “za rat i osvajanje Jeruzalema”.

Niti su Španjolska i Kolumbo prvi koji su implementirali ovu strategiju; nakon što se Portugal oslobodio islama 1249. godine, njegova je vojska krenula u muslimansku Afriku. “Velika i najvažnija motivacija u pozadini eksplozivne energije i ekspanzivnog intelekta [princa] Henrija Navigatora (rođ. 1394.)”, piše povjesničar George Grant, “bila je jednostavna želja da uzme križ — da križarski mač prenese u Afriku i tako otvori novo poglavlje u svetom ratu kršćanstva protiv islama”. Pokrenuo je sva ta istraživačka putovanja jer je “želio saznati postoje li u tim krajevima neki kršćanski knezovi” koji bi mu “pomogli protiv neprijatelja vjere”, napisao je jedan njegov suvremenik.

Čini li sve to Kolumba, a samim time i Ferdinanda i Izabelu — da ne spominjem čitavi kršćanski svijet — “islamofobima”, kako često optužuje nekolicina modernih kritičara koji spominju islamsku pozadinu Kolumbova putovanja?

Odgovor je da — ali ne na način na koji se ta riječ koristi danas. Dok je grčka riječ phobos oduvijek značila “strah”, njezino današnje korištenje implicira “iracionalan strah”. Međutim, s obzirom na činjenicu da je gotovo tisuću godina prije Kolumba islam neprekidno napadao kršćanski svijet do mjere u kojoj je progutao više od tri četvrtine njegovog izvornog teritorija, uključujući Španjolsku; da je najnovija islamska iteracija, u liku Osmanskih Turaka, tijekom Kolumbovog doba razorila Balkan i Mediteran; i da je, čak stoljećima nakon Kolumba, islam još uvijek terorizirao Zapad — marširajući na Beč s 200.000 džihadista 1683. godine te isprovocirajući Ameriku u njezin prvi rat — sam prijedlog da su povijesni kršćanski strahovi od islama bili “iracionalni” sam po sebi je vrhunac iracionalizma.