KILPATRICK: Imigrantska politika Zapada: Asimilacija ili obrnuta asimilacija?

Od 2017. godine, u Mozambiku je zbog napredujućih islamskih džihadista raseljeno otprilike 800.000 ljudi. Ipak, ne brinite. Mozambik je daleko, a osim toga oni imaju drugačiju kulturu. Oni nemaju 200-godišnju tradiciju slobode vjeroispovijesti i slobode govora kao SAD.

Tijekom posljednjih dvanaest godina, islamski teroristi ubili su 43.000 nigerijskih kršćana. Međutim, nema razloga za zabrinutost. Nigerija je daleko i oni nemaju dugu tradiciju vladavine prava i zaštite građanskih prava kao SAD.

U Burkini Faso, ove godine je čitavo selo od gotovo 8.000 ljudi bilo prisiljeno pobjeći od džihadističkog nasilja. Ali nema razloga za gubljenje sna jer je Burkina Faso daleko.

Pa, i nije baš tako daleko. Vrijeme leta od Washington, D.C.-a do glavnog grada Burkine Faso je nešto dulji od leta od Washingtona do Rima te samo dva sata dulji od leta do Pariza.

Kad već govorimo o Parizu, nedavna Harris anketa Francuza otkrila je da 61 posto misli da bijeloj, europskoj, kršćanskoj populaciji prijeti izumiranje zbog imigracije iz muslimanskih i afričkih zemalja. Na pitanje jesu li zabrinuti zbog ideje “Velike zamjene” (namjerna zamjena autohtonih Europljana muslimanskim i drugim migrantima), 67 posto je odgovorilo pozitivno.

Naravno, stvari nisu toliko loše u Francuskoj kao što je to slučaj u Nigeriji i Burkini Faso; svejedno, od masivnog porasta muslimanske migracije 2015. godine, Francuska doživljava alarmantan porast u džihadističkim napadima, velikih i malih razmjera. Oni su se kretali od napada na kazalište Bataclan u kojem je smrtno stradalo 90 ljudi, a ozlijeđeno više od 400, do prošlogodišnjeg odrubljivanja glave francuskog učitelja usred bijela dana.

Nisam siguran jesu li Britanci anketirani o “Velikoj zamjeni”, ali oni također imaju razloga za brigu. Stopa plodnosti u Engleskoj i Wales pala je na dosad najnižu zabilježenu razinu. S 1,58 djece po ženi, to je znatno ispod stope od 2,1 koja je potrebna za održavanje stabilne populacije.

S druge strane, stopa plodnosti ne-britanskih majki i dalje je u porastu. Prema Uredu za nacionalnu statistiku, 51,3 posto živorođene djece u Manchesteru 2020. godine bilo je ono ne-britanskih majki. U Cambridgeu to iznosi 58,2 posto. U Kensingtonu i Chelseaju 69,9 posto. A u Westminsteru 72,8 posto. Naravno, “Uvijek će biti Engleske”, ali počinje izgledati kao da će ona biti naseljena potomcima imigranata iz Pakistana, Bangladeša, Somalije i drugih točaka islamskog kompasa.

Ako živite u otmjenoj zajednici u Engleskoj, ograđenoj visokim ogradama, to neće biti problem — barem ne neko vrijeme. A ako živite u iluzornom mjehuru onih koji vjeruju da sve kulture jednako cijene toleranciju i međusobno poštovanje, moglo bi proći neko vrijeme prije nego vaš mjehur pukne.

Ali ako živite u engleskom Midlandsu, gdje su tijekom posljednjih 15-20 godina pakistanske bande silovale na desetke tisuća engleskih djevojčica, vaš mjehur je vjerojatno već pukao — ne samo vaše iluzije o multikulturnoj harmoniji, već također vaše iluzije o britanskim vlastima i britanskim elitama. To je zato što su mnogih godina vlasti davale sve od sebe kako bi prikrile epidemiju silovanja. Zašto? Jer bi istina potkopala uspostavljeni narativ o koristima raznolikosti i imigracije.

Europske elite, uključujući medijske ličnosti, akademike, političare, vladine dužnosnike, pa čak i biskupe, dugo su promicale ideju da će imigranti obogatiti europski život (navodno) dodajući prijeko potrebnu raznolikost. Štoviše, elite su uvjeravale građane da će stalni dotok imigranata zadržati jaku ekonomiju, a blagajne socijalne pomoći pune. No, kao što se ispostavilo, muslimanski migranti izvlače mnogo više iz sustava socijalne pomoći nego što stavljaju unutra. Što se tiče multikulturnog bogaćenja, Europljani su brzo otkrili brojne oblike raznolikosti koje nisu očekivali: poligamiju, dječji brak, sakaćenje ženskih genitalija, napade kiselinom, odrubljivanja glava i još mnogo toga.

Kao što to pokazuje nedavna anketa francuskih građana, Europljani se možda sad bude iz dugog sna o međukulturnoj harmoniji. Međutim, ironično je što mnogi Amerikanci još uvijek žive u zemlji snova. Već desetljećima američke elite, poput svojih europskih kolega, promiču prednosti imigracije. Za mnoge elite, to je postao oblik signaliziranja vrline. Što se više zalažu za otvorene granice, to se čine otvorenijeg uma. Nimalo ih ne zabrinjava broj imigranata koji ulaze u zemlju; kao ni mjesto njihovog podrijetla. Sve će biti u redu, govore nam, jer smo, ispod površine, svi mi braća i sestre. Kako to vide elite, jedina prepreka uspješnoj asimilaciji je netrpeljivost Amerikanaca.

Primjer ovakvog elitnog načina razmišljanja može se pronaći u nepotpisanom članku Washington Posta od 31. kolovoza pod naslovom: “Afganistanske izbjeglice će u Americi prepoznati ravnodušnost, netrpeljivost — ali također i ljubaznost.” Pa, nedvojbeno je da neki hoće, ali Post je malčice pretjerao: “[Afganistanci] će postati potpuni Amerikanci baš kao i njihovi domaći kolege, a njihova energija, ambicija i odlučnost bit će trajni dar njihovoj novoj zemlji.”

Američki biskupi drže slično mišljenje. Možda zbog prisjećanja da su njihovi vlastiti preci bili imigranti iz “Starog svijeta”, oni su, uglavnom, za povećanje imigracije. Ubrzo nakon inauguracije Joea Bidena, čelnik Odbora za migracije katoličkih biskupa SAD-a požalio se na škrtost nove administracije: “Broj izbjeglica koje će biti dočekane ove godine daleko je od onoga što možemo učiniti kao država i nije adekvatan odgovor na ogromnu nužnost preseljenja.” Zbog čega se čovjek može zapitati da li u sjemeništima još uvijek predaju matematiku. Može li Amerika asimilirati “ogroman” broj migranata? Nije li očigledno da su zapadnoeuropske nacije već primile daleko veći broj migranata nego što ih mogu asimilirati? Nije li također očigledno da se u Europi događa proces obrnute asimilacije? Umjesto muslimanske asimilacije europskoj kulturi, Europljani su sve više prisiljeni prikloniti se islamu. Strah Francuza od “Velike zamjene” je dobro utemeljen. A Amerikanci moraju obratiti pažnju.

Među mnogim stvarima koje se mogu naučiti iz europskog iskustva jest da je brojnost bitna. Budući da se prednosti imigracije često izražavaju kulinarskim terminima — “zdjela za salatu”, “krepki gulaš” — ilustrirajmo lošu stranu masovne imigracije jednim lako razumljivim kulinarskim primjerom. Kad u zdjelu juhe dodate prstohvat ili dva soli, to pojačava okus. Ali ako juhi dodate šalicu soli, ona je uništena.

Francuzi saznaju da “kuhari” njihovog socijalnog inženjeringa zaslužuju otkaz iz kuhinje. Amerikanci moraju naučiti istu lekciju — i to brzo.