O’NEILL: Zašto engleski nogometaši neće klečati protiv Katara

Dakle, konačno imamo odgovor na uglavnom retoričko pitanje hoće li engleski oh-toliko-budni nogometaši klečati u Kataru tijekom Svjetskog prvenstva u toj zemlji iduće godine. Hoće li ovi hipersvjesni, samopravedni nogometaši učiniti neku vrstu fizičke geste kako bi izrazili svoju zabrinutost zbog institucionalizirane mizoginije, homofobije i maltretiranja migrantskih radnika u Kataru. Odgovor je, u suštini: “Možda. Nismo sigurno. Komplicirano je. Također Velika Britanija puno posluje s Katarom, pa ih ne želimo previše razljutiti.” Tako principijelno!

Da, čini se da engleski igrači koji su posljednjih 18 mjeseci proveli klečeći na početku svake utakmice kako bi “podigli svijest” o rasizmu neće učiniti previše za podizanje svijesti o kršenju prava žena, homoseksualaca i migranata u islamističkoj državi gdje će sljedeće godine igrati nogomet. Barem je to ono što možemo pošteno zaključiti iz izmučenog odgovora koji je engleski izbornik Gareth Southgate dao na pitanje hoće li igračima biti dopušteno organizirati prosvjede protiv represivnog i diskriminatornog oblika vlasti Katara. “[To] je za nas vrlo komplicirana situacija”, rekao je. Morat ćemo odvojiti malo vremena da se “obrazujemo”, nastavio je, pametnim korištenjem budnog govora kako bi skrenuo pozornost s onoga što se čini kao zapanjujući dvostruki standard engleske momčadi.

Nestala je stara Southgateova bombastičnost o tome zašto je nužno da njegovi igrači ustanu — ili kleknu — protiv nepravde. “Osjećamo da smo više nego ikad odlučni da ćemo klečati tijekom cijelog ovog turnira”, rekao je u lipnju, iskreno i izravno, nakon što su se neki engleski navijači drznuli zviždati klečanju tijekom pripremne utakmice za Euro 2020. A opet, sad se gospodin Savjest Nacije, izbornik koji je Guardianiste zapalio svojim entuzijastičnim odobravanjem budne politike na terenu, čudno ušuškao. To je “nevjerojatno kompleksno”, rekao je o Kataru. A tu su i “kulturne razlike” između Britanije i Katara koje se također moraju uzeti u obzir. Štoviše, “[Mi] kao nacija, puno poslujemo s Katarom… Čitao sam o Rolls Royceu [koji posluje s Katarom], 10.000 novih radnih mjesta”, rekao je Southgate. Zaboravite na prava homoseksualaca, trebamo automobile za bogate ljude!

Neki se čak pitaju imamo li mi nesnosni Zapadnjaci bilo kakvo pravo kritizirati zemlju poput Katara. Postoji nagovještaj toga u Southgateovom komentaru o “kulturnim razlikama”. Mark Bullingham, glavni izvršni direktor FA-a (krovne organizacije engleskog nogometa – op. a.), to je još jasnije rekao. “Prva stvar koju uvijek ističemo jest da mi sami nismo savršeni kao država i to moramo odmah utvrditi kad govorimo o drugim zemljama”, rekao je. Dakle, izvucite svu artiljeriju i svi na koljena kad govorimo o kritiziranju SAD-a i Velike Britanije — klečanje je u potpunosti usmjereno prema rasizmu koji je navodno endemičan u te dvije nacije — ali kad je u pitanju zauzimanje stava protiv zemlje s islamskim sustavom vlasti, sve to su krotke, nesigurne izjave “Tko smo mi da kritiziramo?” Drskost budnosti ispere se valom moralnog relativizma čim netko spomene I-riječ — kakav znak vremena.

Gosp. Southgateu ne bi trebalo dugo kako bi se “obrazovao” o Kataru. Uostalom, već je saznao, pretpostavljam preko Googlea, za partnerstvo Rolls Roycea i Katara u poslovanju, obrazovanju i razvoju klimatske tehnologije. Ako kopa malo dublje, mogao bi otkriti da je u Kataru protuzakonito imati istospolne odnose. Homoseksualci mogu dobiti kaznu od tri godine zatvora. Također bi mogao saznati koliko malo prava imaju žene. Da je, kao rezultat zakona o muškom starateljstvu, ženama uskraćeno pravo “donošenja mnogih ključnih odluka o vlastitom životu”, riječima Human Rights Watch. Možda će čak naletjeti na članak ili dva koji navode zašto se takve stvari događaju u Kataru — zato što je u Kataru, kao i u Saudijskoj Arabiji, selefijski islam državna religija i temelj političkog života. Kulturne razlike, doista.

Osim ako ne želimo potpuno nestati u moralnom relativizmu, moramo sa sigurnošću reći da je Katar manje slobodna, diskriminatornija i socijalno nepravednija zemlja od SAD-a. A opet, engleski igrači bili su više nego sretni kleknuti za Georgea Floyda — tako je sve počelo — i pridružiti se budnom blaćenju Amerike kao bijele supremacističke zemlje. Ali što kad je u pitanju Katar? “Komplicirano je…” Ovo je budnost 21. stoljeća u jednoj rečenici. Ona je anti-američka, frktava prema Zapadu i opsjednuta idejom da su svi rasisti, ali će buljiti u vlastite noge ako netko ukaže na činjenicu da islamska zemlja zatvara istospolne ljubavnike i tjera žene da traže dopuštenje od muškarca prije nego se vjenčaju ili otputuju u inozemstvo. Kakvu poruku šalju slavni nogometaši katarskoj maltretiranoj zajednici homoseksualaca ili migranata koji rade u kažnjavajućim uvjetima kad kleče za Floyda, ali ne i za njih?

Problem ovdje nije u Southgateu. On samo shvaća da, čak i pod budnim kapitalizmom, postoje granice do koje možete ići sa signaliziranjem vrlina. Naravno, možete kleknuti u smislu “je*ite se” pred navijačima radničke klase koji se usude izviždati tvoje igrače, ali ne smijete zaljuljati čamac sa superbogatom nacijom i zasigurno ne možete reći: “Možda vladavina islama nije najbolja ideja?” Ne, problem su dvostruki standardi, plitkost i otvorena iritantnost signaliziranja vrline. Budni će držati lekcije stanovnicima Brexit Britanije, nama neandertalcima, ali će u Kataru držati jezik za zubima. Nosit će vezice duginih boja kako bi pokazali koliko su cool s istospolnim vezama, ali će reći “komplicirano je” o zemlji gdje bi vas istospolni odnosi mogli dovesti u gadnu nevolju. Nevjerojatno je da ljudi još uvijek vjeruju da u pozadini sveg ovog signaliziranja postoji nekakva vrlina. Čini se posve jasnim da se klečanje na Euru manje radilo o skretanju pozornosti na nepravdu, a više o kritiziranju mase koja prati nogomet zbog toga što je nedovoljno društveno osviještena, nedovoljno “poput nas”.

Evo moje preferencije: nogometaši bi trebali potpuno prestati klečati. Ne želim da prosvjeduju u Kataru jednako kao što ne želim da gestikuliranju na nogometnim terenima u Engleskoj. Također ne želim da bojkotiraju Katar. Samo igrajte nogomet, za ime Božje. Dajte nam golove, a ne isprazna, dosadna, licemjerna predavanja.

Brendan O’Neill je urednik magazina spiked i voditelj spiked podcasta The Brendan O’Neill Show.