GREENFIELD: Buđenje nakon predoziranja Sindromom rastrojstva zbog Trumpa

Tijekom razdoblja od četiri godine, demokrati su izgradili jedan od najvećih spomenika kulture mržnje u povijesti ove nacije. Teško je izbrojati silne sate koje su CNN i MSNBC posvetili Trumpovim teorijama zavjere, gigabajte podcasta, milijune dolara u reklamama te ukupan opseg čitavog njihovog narativa posvećenog mržnji prema jednom jedinom čovjeku.

Ovaj je kult anti-ličnosti ujedinio stranku, omogućivši njihovim radikalima usvajanje politika, jednako suludih koliko i neshvatljivih, od ukidanja financiranja policije do kritičke rasne teorije i zaključavanja, te uzdizanje dvoje političara, Joea Bidena i Kamale Harris, očajnički u nedostatku dopadljive osobnosti i koji jašu na repovima programa militarizacije glavnog grada, federalizacije izbora, proširenja Vrhovnog suda, dodavanja dvije države i uvođenja virtualne diktature.

No, s njihovim planom postojao je samo jedan problem: predsjednik Trump više nije bio u Bijeloj kući.

Sustavni šok od te stvarnosti još se uvijek mora slegnuti. Gallup izvješćuje o preokretu od velike preferencije prema Demokratskoj stranci od devet bodova do “rijetke prednosti republikanaca od pet bodova”. Taj preokret, “među najvećim koje je Gallup ikad izmjerio u bilo kojem tromjesečju”, ide uporedo s masivnim kolapsom Bidenove ocjene odobravanja, padom gledanosti CNN-a od 90% i sličnim padovima među drugim medijima.

Demokrati i njihovi mediji bude se od predoziranja Sindromom rastrojstva zbog Trumpa (TDS). Nakon što su se godinama opijali mržnjom, oni se strmoglavljuju na zemlju.

Na njihovu žalost, nisu naučili funkcionirati drugačije. Nakon što su oko mržnje prema Trumpu izgradili čitav pokret, oni i dalje izbacuju iste poznate antitezne poruke o Trumpovim istragama i zagovaraju tvrdnje o sustavnom rasizmu. Pokušavaju preokrenuti neuspjeh svojih pandemijskih politika poticanjem mržnje prema necijepljenima.

I ništa od svega toga ne funkcionira.

Izgradnja kulta anti-ličnosti je zgodan trik, ali očekivanje da će većina javnosti ignorirati inflaciju, sve teže stjecanje vlasništva nad stambenim prostorima, cijene benzina koje vožnju automobilom čine preskupom, porast kriminala, da ne spominjemo opće ozračje nestabilnosti i straha zbog kampanje mržnje usmjerene prema čovjeku koji čak nije u Bijeloj kući nikad nije bilo realistično za veći dio zemlje.

Prljava tajna ljevičara jest u tome što su mnogo uspješniji kad su protiv stvari nego za njih.

Oni su mnogo uspješniji kritičari kapitalizma nego što su branitelji socijalizma. Pitajte ih što nije u redu s korporacijama i oni mogu snimiti tisuće filmova, ali pokušajte se raspitati na koji bi točno način njihov alternativni ekonomski sustav trebao nadvladati ljudsku prirodu i oni počnu trabunjati gluposti.

Black Lives Matter i njihovi radikalni saveznici izgradili su čitavu mitologiju oko policijskih zlostavljanja, ali njihovi prijedlozi o alternativnom kaznenopravnom sustavu tjeraju čak i medije na kolutanje očima.

Ljevica je fantastična u napadanju pojedinaca i institucija, ali nakon toga dolazi vrijeme kad mora ispuniti svoj plan za alternativnu ekonomiju, policiju, vojsku, nuklearnu obitelj, spol, umjetnost ili bilo koji drugi osnovni element čovječanstva koji nastoji zamijeniti.

I potom nastupa užas.

Ljevica nepromjenjivo ili pokušava zadržati stare načine čineći ih naizgled još progresivnijima i budnijima ili, još gore, zapravo implementira svoju suludu ideologiju što dovodi do potpune katastrofe.

Bidenova administracija uspjela je u isto vrijeme učiniti oboje i to s užasnim rezultatima.

Povijest se možda ponavlja kao farsa, ali ova konkretna ljevičarska farsa traje već dva stoljeća, a nitko nije ništa naučio iz pogubnih neuspjeha i masovnih smrti.

A to je zato što je ljevica stvarno dobra što se tiče biranja ili izmišljanja neprijatelja. Ona se oduvijek bori na strani pravde protiv zla koje je i prezirno i nečuveno. Ona izmišlja slogane i potiče buntovne tinejdžere da se pridruže njihovoj borbi. Ona organizira skupove i izjavljuje da je budućnost jer ne zna ništa o prošlosti.

Ali onda dođe trenutak, i on uvijek dođe, kad preuzmu vlast i više se ne mogu skrivati iza mržnje prema industrijalizaciji, konzumerizmu, buržoaziji, Nixonu, Reaganu, Thatcher, Trumpu, Netanyahuu, policiji, vojsci ili bilo kojem drugom najnovijem predmetu njihove mržnje.

I ubrzo nakon toga svi mogu vidjeti da crveni car nema ruho i da ga zapravo nikad nije ni imao.

Sindrom rastrojstva zbog Trumpa bio je fantastičan uspjeh brendiranja. Četiri godine demokrati nisu morali ništa objašnjavati ili braniti svoju agendu jer je njihova agenda bila antiteza. Sve što su predložili bilo je odmah dobro jer je bilo protiv Trumpa.

Nikad im nije palo na pamet da se zapitaju što bi učinili bez njega.

No, anti-Trumpizam je oduvijek bio samo paravan za grabljenje moći. Sindrom rastrojstva zbog Trumpa bio je masivna distrakcija za totalni napad na sve, od obrazovanja do obitelji i vlade. Koristeći TDS, subvertirali su FBI i vojsku, razbili elemente Republikanske stranke i skovali plan za temeljnu transformaciju zemlje čim maknu Trumpa s vlasti.

I baš poput Wile E. Coyotea, nije im palo na pamet da će, čim se to ostvari, izgubiti tlo pod nogama. Trump ih je čitavo ovo vrijeme držao iznad zemlje, a sad odjednom nemaju ništa ispod svojih nogu.

Amerikanci koji su prigrlili Sindrom rastrojstva zbog Trumpa počeli su se buditi. Masivan preokret na anketama je ono što se događa kad ljudi ustanu s poda, protresu svoje glave i potraže najbliži izlaz. Demokratima treba još dulje za buđenje i još dulje da počnu shvaćati što se dogodilo sinoć i zašto ih toliko bole glave.

I još uvijek to ne shvaćaju.

Demokrati su ubili gusku koja je snijela sva njihova zlatna jaja. Oni su sve izgradili oko mržnje prema Trumpu, baš kao što su to učinili s Nixonom, da bi završili s ponovljenim Carterom.

Tko je to mogao predvidjeti.

Sad je njihova jedina nada povratak Trumpa ili predmet mržnje koji bi se mogao pokazati jednako uvjerljivim, bilo da je to Ron DeSantis ili onaj lik na benzinskoj pumpi koji odbija nositi masku. No, kako bi utilizirali taj predmet mržnje, pretvorili ga u žarište kulta anti-ličnosti, prvo moraju izgubiti.

Vrsta mržnje na kojoj su izgrađeni njihovi pokreti može se jedino opravdati kad je gaje oni koji tvrde da nemaju moć. A takve su tvrdnje, usprkos njihovim najboljim nastojanjima, samo marginalno vjerodostojne kad zapravo nisu na pozicijama moći. Sva retorika o prijetnjama demokraciji ne znači previše kad dolazi od ljudi koji posjeduju svu moć.

Kako bi se ponovno rodili u vatri mržnje, demokrati i njihovi ljevičarski saveznici moraju izgubiti. A nakon poraza, oni će ponovno ustati, animirani mržnjom, tvrdeći da su zagovornici onih najbjednijih na zemlji, osuđujući zločinačku tiraniju onih koji su ih pobijedili za glasačkim kutijama, organizirajući marševe, prosvjede i skupove koji obećavaju da će mržnjom ponovno pronaći put do vlasti.

Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.