THORNTON: Kako Sorosev tužitelj George Gascón racionalizira epidemiju kriminala

Kao i drugi gradovi pod kontrolom demokrata, Los Angeles proživljava epidemiju nasilnog kriminala. Njegov glavni tužitelj izabran Sorosevim novcem George Gascón ima puno krvi na rukama zbog tog porasta kaosa. Kad je polagao prisegu, rekao je da njegov ured neće procesuirati čitav pregršt prekršajnih kaznenih djela ili tražiti smrtnu kaznu čak ni za ona najgnusnija ubojstva. Stoga nije nimalo iznenađujuće da je, kao što je prije gotovo dva desetljeća to potvrdila politika Razbijenih prozora, toleriranje “nenasilnih” zločina povećalo one nasilne.

“Podaci”, kao što Soledad Ursúe iz City Journala izvješćuje o L.A.-u, “pokazuju zapanjujući porast ubojstava, oružanog nasilja i seksualnih napada, a osoba svojim očima može vidjeti scene konzumiranja droge na otvorenom, neobuzdano beskućništvo, ulice prepune izmeta i iskorištenih igala, prostituciju, prljavštinu i bijedu. Prošle godine zabilježeno je 52 posto više ubojstava nego u 2019. godini; incidenti s pucnjavom u istom razdoblju porasli su za 59 posto, prema LAPD-u”. Većinu ovog nasilja počinili su ulični klošari i ovisnici.

Kao odgovor na ovaj pokolj, nastavlja Ursúe, Gascón se vratio starim sociološkim nostrumima o kriminalu koji okrivljuju sve i svakoga osim kriminalaca: “Na mnogo načina ne možemo procesuirati naš izlazak iz društvenih nejednakosti, nejednakosti u prihodima, očaja koji imamo.”

Kad je riječ o kriminalu, progresivci koji se vole nazivati “brightsima” i koji “samo slijede znanost” zapravo su robovi nekog davno umrlog sociologa.

No, čak i prije nego što su sociologija i kriminologija postale punopravne “znanstvene” discipline, ova ideja da je kriminal odgovor na nepravedni društveni poredak mogla se pronaći u popularnim romanima kasnog 18. i početkom 19. stoljeća. Zajednička tema ovih trilera bila je uloga koju je nepravda odigrala u tjeranju protagonista na zločin. Kasnije je nova “znanost” sociologije pretvorila ovaj književni motiv u “znanstveno” objašnjenje kriminala koje, kako možemo svjedočiti danas, pogoršava problem iskrivljujući njegove uzroke i napuštajući zdravi razum, kao i moralni imperativ u slobodnom društvu koji drži ljude odgovornima za njihova djela.

Fascinacija kriminalom i kriminalcima raširena u 19. i 18. stoljeću i usredotočenost na neke nepravde kao uzroke njihovih zločina bila je sastavni dio popularne kulture, poput “penny dreadful” pamfleta i “jeftinih romana” kasnije u stoljeću. Respektabilniji romani poput Dickensovog Olivera Twista (1838.) ili Les Misérables Victora Hugoa (1862.), čiji je glavni lik Jean Valjean zatvoren zbog krađe kruha kako bi prehranio izgladnjelu obitelj svoje sestre, sadržavali su istu temu dobrih ljudi prisiljenih na kriminal bezosjećajnim i brutalnim društvom i pravosudnim sustavom.

Jedan od naprodavanijih primjera je Jack Shepherd (1839.) Williama Harrisona Ainswortha, koji je svog protagonista donekle bazirao na poznatom istoimenom kriminalcu iz 18. stoljeća. Izmišljeni Jack je siroče i inteligentni šegrt. Ali serijsko zlostavljanje goropadne supruge njegovog gospodara, koja udara Jackovo lice kad ovaj pokušava upozoriti svog gospodara da su neki od posjetitelja kriminalci, određuje njegov kriminalni put. “Nek sam proklet”, zaklinje se Jack, “ako ikad više pokušam biti iskren”. On postaje ozloglašeni kriminalac.

Drugi primjer, iz doba kalifornijske Zlatne groznice, ilustrira način na koji se ovaj popularni žanr također mogao politizirati kako bi poslužio ideološkim ciljevima. Najzloglasniji kriminalac tog doba bio je sonorski imigrant po imenu Joaquín Murieta. U živopisnim novinama tog vremena, Muritea je često opisivan kao žrtva gringo rudara, koji su ga otjerali s njegova posjeda, linčovali brata, silovali suprugu i bičevali. U priči u San Francisco Heraldu 1853. godine, ispričanoj iz treće ruke bez ikakvih potvrđujućih činjeničnih dokaza, Murieta prepričava nepravde koje je doživio od ruku Amerikanaca te se zaklinje: “Osvetit ću svoje nepravde i uzeti zakon u svoje ruke; one koji su me ozlijedili ću pobiti, a one koji me nisu opljačkati — moj trag će ostaviti krvavi trag.”

Godinu dana kasnije, nakon što je Joaquínov kratki kriminalni pohod završio krvavom pucnjavom, njegova je priča pretvorena u roman Život i avanture Joaquína Muriete (1854.) koji je napisao napola Cherokee novinar i pjesnik, John Rollin Ridge. Ridge je koristio nekoliko dokumentiranih činjenica o Murieti i izmislio priču koja će za mnoge postati “prava povijest” razbojnika. Murietinoj personi je također ubrzo dodana jedna fiktivna promjena koja se temeljila na narodnoj priči o Robinu Hoodu. U stvarnosti, on i njegove bande bili su nemilosrdni ubojice, a naročito su napadali kineske rudare u dužničkom ropstvu koje su njihovi gospodari držali nenaoružanima.

Do šezdesetih godina, pokret Chicano, koji je tvrdio da je američki Jugozapad izvorna domovina la Raze koju su nepravedno ukrali gringosi, revitalizirao je legendu o Murieti. Chicanizam je razbojnika uzdigao u revolucionarnog heroja i vođu otpora, čiji su zločini zapravo bili dio rekonkviste u svrhu vraćanja njihove “ukradene” zemlje. Ova fikcija prikladno opravdava masovnu migraciju, legalnu ili ilegalnu, iz Meksika, uhvaćenu u sloganu “Mi nismo prešli granicu, granica je prešla nas” — neutemeljena glasina s obzirom na činjenicu da je većina meksičkih migranata počela dolaziti u Kaliforniju pola stoljeća nakon što je Meksički rat donio Jugozapad SAD-u.

I naravno, transformacija razbojnika u borca za slobodu opravdavala je zločinačko nasilje kao legitiman otpor stranom okupatoru. Ova idealizacija nasilnog iredentizma, temeljena na narodnim legendama i jeftinim romanima, bila je temelj antikolonijalne marksističke dogme. Popularizirana je u utjecajnoj knjizi marksista Erica Hobsbawma Razbojnici 1969. godine. U njoj, on je stvorio “društvenog razbojnika” koji “osporava ekonomski, društveni i politički poredak izazivajući one koji imaju ili polažu pravo na vlast, zakon i kontrolu resursa”. Je li “društveni razbojnik” doista postojao nije bitno, budući da je on “društveni fenomen”, predstavnik većih snaga koje pokreću neizbježnu marksističku revoluciju.

Hobsbawmova teza našla je potporu u široko rasprostranjenoj ideji već ukorijenjenoj u društvenim znanostima, da kriminal nije pitanje morala, proizvod odluka koje ljudi donose ili njihovog nedostatka vrline, već stvar vanjskih sila poput siromaštva i ugnjetavanja koje tjera ljude da postanu kriminalci. Otuda je ovaj ustajali motiv popularnih romana od prije 150 godina koji je kriminalce oslobađao odgovornosti, naposljetku postao “znanstveno” objašnjenje kriminala, s hrpom sumnjivih “istraživanja” prijetećeg tehničkog žargona i masom kvantitativnih podataka, dajući im tako lažan autoritet i prestiž.

Doista, ta je ideja bila toliko uobičajena da u brodvejskom hitu Priča sa zapadne strane neki od mladih nasilnika pjevaju satiričnu pjesmu “Policajac Krupke”, sa stihovima koji ismijavaju ovaj grubi društveni determinizam:

“Dragi, mili policajče Krupke,
moraš razumjeti da su nas
odgojili kao glupke
Stalno rade naše pesnice;
majke su nam ovisnice
Očevi su nam pijanci;
mili Bože, jasno da smo odrpanci.”

I konačno, Hobsbawmova teorija je kombinirala marksizam s ovim širim idejama o kriminalu. Kao takva, ona je utjecala ne samo na Chicanizam i Chicano učenjake koji su eksplicitno okarakterizirali Murietu kao “društvenog razbojnika”, čiji su zločini bili činovi reparativne preraspodjele bogatstva od tlačitelja na potlačene. Drugi su radikali politike identiteta poput Crnih pantera i naravno terorista poput Weather Undergrounda i Simbiotičke oslobodilačke vojske, svi smatrali da je marksistička fantazija korisna racionalizacija za političko nasilje i uobičajeni kriminal.

Na sličan način je u kolovozu 2020. godine organizatorica Black Lives Matter opravdavala vandalizam, nasilje i pljačku u Chicagu terminima koji odišu “društvenim razbojništvom” kad je pljačku nazvala “reparacijama”, budući da se “čitava ideja kriminala ionako temelji na rasizmu”.

Očekivano, BLM aktivisti također su koristili otrcani izgovor “siromaštvo me natjeralo na to”: “Podržavat ću pljačkaše do kraja. Ako je to ono što trebaju učiniti kako bi jeli, onda je to ono što morate učiniti kako bi jeli.” Očigledno je teško vidjeti kako napadanje kuće Ronalda McDonalda, koja podržava obitelji teško bolesne djece, pomaže ostvarenju “socijalne pravde”. A za one koji prikazuju kriminal kao “otpor” protiv tlačitelja, napadanje policije je fer igra. Kao što BLM kaže: “Jedini ljudi koji mogu potkopati naš pokret su policija, naši tlačitelji.” Otuda i nacionalni pokret “ukidanja financiranja policije”, koji je izazvao rekordan broj nasilnih zločina u zemlji.

Kao što smo vidjeli u trenutačno porastu nasilnog kriminala, Gascón koristi takve besmislene izgovore u svrhu racionaliziranja činjenice da ne radi svoj posao i procesuira kriminalce. Isprazni klišeji poput “nejednakosti dohotka” ili “beskućnih” oslanjaju se na determinizam društvenog okruženja koji negira odgovornost ljudi za njihove postupke i izbore.

Međutim, takvi ljevičarski šiboleti o kriminalu i njegovim uzrocima u konačnici imaju svoje korijene u kulturnim idejama i mitovima, a ne u pravoj znanosti. Oni ovise o umanjivanju ljudskosti i dostojanstva ljudi pretvarajući ih u pasivne žrtve većih materijalnih i društvenih snaga kojima su na neki način šampioni njihove kognitivne elite uspjeli pobjeći. I dok ovi zaštitnici naroda koriste njihovu bijedu za svoju moć i privilegije, žrtve su zaboravljene.

Ali nikad ne bismo smjeli zaboraviti one poput Georgea Gascóna, Georgea Sorosa, Black Lives Matter i progresivnih apologeta koji svi imaju krv žrtava na svojim rukama.