SPENCER: Justin Trudeau: Sin Fidela Castra

Ako ne biološki, onda ideološki.

Glasine kruže već godinama: lako je pronaći usporedne fotografije Fidela Castra i kanadskog premijera Justina Trudeaua, koje pokazuju snažnu fizičku sličnost između njih dvojice. To uznemirava establišmentske medije do te mjere da ih redovito “razotkrivaju”. Prošle je subote New York Times objavio članak pod naslovom: “Ponovno isplivale stare laži: da je Justin Trudeau sin Fidela Castra.” U utorak im se pridružio i Daily Beast s člankom: “Kamiondžije uskrsnule teoriju o pravom Trudeaovom ocu.” Predvidljivo za establišmentske medije, ni jedni ni drugi nisu se osvrnuli na točke koje je 2020. godine novinarka Karen Liebowicz iznijela u korist te tvrdnje, ali, iako je pitanje zanimljivo, ono što je daleko važnije jest da se kakva god bila istinita priča o njegovim roditeljima, što se tiče dovođenja autoritarne vladavine u Kanadu, Justin Trudeau sad pokazao pravim ideološkim sinom Fidela Castra.

To nikoga ne bi trebalo iznenaditi. Trudeau ima dugu povijest iskazivanja afiniteta prema autoritarnim vladavinama. Godine 2013., prije nego je postao premijer, na pitanje kojoj zemlji se najviše divi, Trudeau je odgovorio: “Znate, postoji razina divljenja koju zapravo imam prema Kini jer im njihova bazična diktatura dopušta da zapravo u potpunosti preokrenu svoju ekonomiju i kažu ‘moramo najbrže moguće postati zeleni… moramo početi investirati u solarnu energiju’. Mislim, postoji fleksibilnost o kojoj znam da Stephen Harper vjerojatno sanja, imati diktaturu u kojoj može raditi sve što želi, koju smatram prilično zanimljivom.”

A kad je Fidel Castro umro 2016. godine, Trudeauova izjava nije dala nimalo naznaka o krvoločnosti i represiji komunističkog režima na Kubi. Umjesto toga, Trudeau je prilično entuzijastično hvalio “najdugovječnijeg kubanskog predsjednika”. Izjavio je da je “Fidel Castro bio vođa veći od života koji je gotovo pola stoljeća služio svom narodu. Legendarni revolucionar i govornik, gosp. Castro je značajno poboljšao obrazovanje i zdravstvenu zaštitu u svojoj otočkoj naciji.”

Trudeau je priznao da je Castro bio “kontroverzna figura”, ali je inzistirao da su “i pristaše i protivnici gosp. Castra priznali njegovu ogromnu predanost i ljubav prema kubanskom narodu, koji je gajio duboku i trajnu naklonost prema ‘el Comandanteu'”. Rekao je kako se njegova obitelj pridružuje “narodu Kube danas u žalovanju zbog gubitka ovog izvanrednog vođe”.

Sad možemo vidjeti da ovo nije bio samo nepromišljeni izljev tuge prema čovjeku kojeg je Trudeau očigledno jako volio. Ono što je zajedničko njegovom hvaljenju Kine i Castra jest divljenje prema autoritarnoj sposobnosti da napravi stvari bez obzira na opoziciju ili demokratske procese. Kina je uspjela postati zelena, a Castro je uspio napraviti značajna poboljšanja u obrazovanju i zdravstvu (prema Trudeauovom mišljenju, ne u stvarnom životu) jer se nisu morali zamarati sa svim zafrkancijama i kompromisima koje rad s parlamentima i biračima podrazumijeva.

A sad se Trudeau može riješiti Konvoja slobode i zaplijeniti bankovne račune prosvjednika, bez da mora čekati sudske naloge i brinuti o pravičnom postupku. Ako stari Fidel može podignuti pogled iz svog vatrenog groba i vidjeti što Trudeau radi, sigurno je zadovoljan. Međutim, ono što je još gore jest tišina svijeta. Jedna od najistaknutijih slobodnih svjetskih republika pred našim se očima pretvara u policijsku državu, a Trudeaua još nitko nije osudio. Naravno, rukovatelji starog Joea Bidena neće ništa reći jer bi učinili isto i s ovdašnjim neistomišljenicima kad bi mislili da se mogu izvući s tim. Ali također se čini kako ni jednog od drugih vođa naizgled slobodnih društava nije previše briga. Možda su svi oni ljevičari koji, prema neizbrisivim riječima Davida Horowitza, u sebi gaje totalitarca koji očajnički želi izaći iz ormara.

U normalnom svijetu, kanadska oporba bi već osigurala izglasavanje nepovjerenja prema Trudeau, uz značajnu pomoć članova Trudeauove stranke koji se protive autoritarnim prekoračenjima ovlasti i uskraćivanju građanskih prava kanadskim građanima. Trudeau bi također osigurao osudu Ujedinjenih naroda i međunarodnih organizacija za ljudska prava. Ironično, kad bi kojim slučajem bio premijer u Africi ili Aziji i učinio istu stvar koji je učinio u Kanadi, ukidajući građanske slobode svojih političkih protivnika, te bi osude doslovno pljuštale. Ali iz nekog razloga, čini se kako Justin Trudeau nije u političkim problemima ni na domaćem ni na međunarodnom planu, barem zasad. To je znak da su druge zemlje na svojedobno slobodnom Zapadu u sličnom stanju kao i Kanada.

Justin Trudeau je tiranin. On je vrsta tiranina zbog kojeg su Sjedinjene Države osnovane kako bi mu se suprotstavile. Kanada je, naravno, zemlja Sjevernoamerikanaca koji su se protivili Američkoj revoluciji, stoga je možda i prikladno da je prva od te dvije zemlje koja će pasti u tiraniju. Ali Kanada također ima ponosnu tradiciju slobode i poštivanja ljudskih prava i vladavine prava. Neka ona prevlada sada, protiv ideološkog sina i nasljednika Fidela Castra, Justina Trudeaua.