GREENFIELD: Ako želite kazniti Disney, oduzmite mu Mikija Mausa

Godine 1998., Kongres je usvojio Zakon o zaštiti Mikija Mausa. U klasičnom slučaju dvostranačke korupcije, zakon je okupio republikance, zajedno s Barneyjem Frankom i Johnom Conyersom, kako bi Disneyu i drugim kompanijama zabavne industrije učinili specijalnu uslugu.

Zakon o Mikiju Mausu (formalno Zakon o produljenju roka za autorska prava) bio je jedan od niza mjera koje su izvorni sustav autorskih prava, namijenjen zaštiti autorskih prava, pretvorile u trajni izvor zarade za hollywoodske studije.

Miki Maus, lik stvoren 20-tih godina prošlog stoljeća, postat će javno vlasništvo 2024. godine.

Osim ako republikanci još jednom ne odluče učiniti specijalnu uslugu Disneyju, Warner Brosu i brojnim drugim masovno budnim i bogatim čudovištima zabavne industrije.

Kao odgovor na Disneyevu podršku seksualnoj indoktrinaciji u vrtićima, zastupnik Jim Banks poslao je pismo u kojem je upozorio da je besplatna vožnja gotova.

“Teško je povjerovati da bi itko razmišljao o produljenju ionako već podugačkog mandata, ali nema šanse da će nakon njihovog radikalnog političkog aktivizma pridobiti pažnju bilo kojeg republikanca. Snažna američka zaštita autorskih prava pomogla je Ameriku učiniti velikom — dala je našim kreatorima i distributerima prave poticaje za stvaranje sadržaja koji svijetu pokazuje važnost slobode. Ali Kongres ne smije dodati Disneyevoj 90+ godina federalnoj zaštiti autorskih prava kako bi poticao njegovu novu krajnje lijevu agendu”, rekao je zastupnik Jim Jordan.

Disney je 1990-ih potrošio oko 150.000 dolara na članove Kongresa kako bi utjecao na zakon. Ovih dana kompanija navodno troši desetke milijuna dolara na raznorazna izravna i neizravna lobistička nastojanja.

Ako Kongres ne učini ništa, Mikijeva autorska prava će isteći 2024. godine, nakon čega slijedi Pluton 2026. godine, Šiljo 2028. godine i Paško Patak 2029. godine. Snjeguljica i sedam patuljaka će zastarjeti 2032. godine, nakon čega slijede klasični Disneyevi filmovi kao što su Pinokio, Dumbo i Pepeljuga.

Osim Disneya, autorska prava Supermana prestaju 2033. godine, Batmanova 2034. godine, a Wonder Woman 2036. godine. U još jednom udaru za Warnere, Zekoslav Mrkva postaje javno vlasništvo 2035. godine.

Iako se autorska prava odnose na specifična djela, poput Mikija Mausa u Parobrodu Willie ili prvog stripa o Supermanu, to bi otvorilo prilike neovisnim kreatorima i kompanijama.

Disney i Warneri bi, među ostalima, mogli izgubiti milijarde dolara profita od tih likova. Oni će se boriti za još jedno produljenje autorskih prava ako mogu, a ako ne, pokušat će spriječiti bilo koga drugog da ih koristi podmićujući političare slijeva i zdesna. Doslovno. Konzervativce u prošlosti nije bilo briga za to. Sad bi ih trebalo biti.

Protivljenje produljenju autorskih prava je više od samog kažnjavanja Disneya zbog budnosti.

Kompanije poput Disneya i Warnera izgradile su ogromne ratne škrinje intelektualnog vlasništva pri čijem stvaranju njihovo trenutačno rukovodstvo, pa čak ni vlasnici, nije imalo nikakve veze, dok su onim izvornim kreatorima, u čije ime su i doneseni zakoni o autorskim pravima i produljenjima, otimali profit.

Prošle je godine Disneyev Marvel podnio pet tužbi kako bi obiteljima Stana Leeja, Stevea Ditka i drugim kreatorima klasičnih likova poput Spidermana, Thora i mnogih drugih, blokirali povrat autorskih prava. Ovo je samo najnovija epizoda u nizu pravnih bitaka oko prava na stripove (kreatori Supermana Jerry Siegel i Joe Shuster izvorno su plaćeni 130 dolara za prava) i s umjetnicima, kreatorima i animatorima koji su omogućili čitavu stripovsku industriju.

Budnost zabavne industrije velikim je dijelom izgrađena na uzimanju klasičnih likova i njihovom “obnavljanju”, gurajući ih da budu politički radikalniji, rasno ih preinačujući ili u potpunosti ubijajući likove i zamjenjujući ih kako bi se pripremili za prestanak njihovih autorskih prava.

Hollywood, sve češće nesposoban proizvesti popularne originalne priče, obrađuje intelektualna vlasništva koja su gotovo stoljeće stara kako bi iz njih iscijedili posljednje mrvice profita. Industrija i naša kultura izgledali bi vrlo drugačije da se ne sastoje od nekoliko kompanija koje muzu nekoliko likova.

Oslobađanje klasičnih likova u javnu domenu moglo bi omogućiti uspon alternativne, tradicionalnije zabavne industrije. I one koje bi mogle bolje odražavati vrijednosti njihovih tvoraca.

Walt Disney je bio republikanac. J.R.R. Tolkien (autorska prava na Hobit prestaju 2033. godine) je bio duboko religiozni konzervativni tradicionalist. Steve Ditko, sukreator Spidermana i Dr. Strangea, bio je objektivist. Tvorci Supermana bili su cionisti. Mnogi od njih bili bi zgroženi budnim načinima na koje kompanije koje kontroliraju njihove likove izvrću njihov rad. Malo od njih moglo bi danas naći posao u bilo kojoj od tih kompanija. Doista, čak se i neki živi kreatori, poput J.K. Rowling, otkazuju od strane kompanija koje su unovčile njihov rad.

Zakoni o autorskim pravima omogućili su kreatorima da zarađuju za život kao pisci i umjetnici s punim radnim vremenom, ali moderni Grub Street iskorištavao je autorska prava dajući kreatorima siću, a potom koristio lobiste za izgradnju autorskih carstava, dok je novim autorima bilo gotovo nemoguće započeti.

Zakon o zaštiti Mikija Mausa već je produljio autorska prava van svakog mogućeg životnog vijeka kreatora. Nasljednici su morali provesti godine ili desetljeća vukući se po sudovima kako bi se izborili za bilo kakvu dobit. Ne postoji mogući moralni argument za još jedno produljenje autorskih prava i uvjerljivih argumenata protiv sprječavanja Disneya, Warnera i drugih budnih korporacija od trajnog iskorištavanja autorskih prava.

Našoj bi kulturi bilo bolje da razbijemo hollywoodska carstva autorskih prava, izgrađena na djelima iskorištenih i prevarenih pisaca i umjetnika, te ih učinimo dostupnim svima. Rezultati ne mogu biti gori od Disneyevih rukovoditelja koji se hvale da “queeraju” sadržaj namijenjen djeci.

Kultura je zamišljena kao zajednička baština, a ne trajno korporativna imovina.

Autorska prava za Zameo ih vjetar ističu 2031. godine. Ti znači da će ga ljudi konačno moći vidjeti bez da ih HBO Max prisiljava da slušaju govor o tome kako su gomila rasista. Međutim, morat će pričekati sve do 2039. godine kako bi Pjesma Juga konačno pobjegla iz Disneyevog trezora.

Postoji li ijedan argument da se bilo koji od njih desetljećima drži zatvoren u ropstvu kompanija poput Disneya i Warnera koje ih preziru i nemaju ništa osim prezira prema svojoj publici?

Oslobađanje Mikija Mausa ne kažnjava samo Disney ili prekorava korumpirani hollywoodski poslovni model koji postoji samo zato što je podmićeno dovoljno političara u Kaliforniji i Washington D.C.-u, ono oslobađa ljude da se bave svojom kulturom. Industrija zabave gradi svijet iznajmljivača kulture koji zapravo ne posjeduju digitalne knjige, pjesme, stripove, serije, igre i druge artikle koje su kupili na internetu.

Najbolja obrana protiv plantaža autorskih prava je oslobođenje. Nakon što su kreatori i partneri preminuli, a njihovo djelo je kulturno značajno, ono bi trebalo pripadati kulturi, a ne korporaciji. Mi ne živimo u svijetu u kojem je Beethovenova Peta u potpunosti u vlasništvu Amazona, sva prava na Shakespeareova djela Netflixa ili Mona Lisa Disneya.

I to je također dobra stvar.

Naše je društvo i slobodno tržište najbolje kad dopuštamo da ta djela obogate nove kreacije, umjesto da su ona zaključana u Disneyevom trezoru kako bi se sve više i više izopačavala.

A Disney, Warneri i druge kompanije, koje više ne sjede na monopolističkoj riznici kulture, zapravo bi morale stvarati nove stvari i baviti se više od samog vlastitog budnog seta.

To bi bilo dobro za njih, za nas i za kulturu.

Republikanci se bude i upozoravaju da Disney više neće dobiti besplatnih vožnji. Niti bi to trebao biti slučaj s ostatkom zabavne industrije. Amerikancima je potrebna vitalno, raznoliko i aktivno kulturno tržište, a ne ono u kojem šačica budnih titana prisiljava svoje političke dogme na ostatak zemlje.

Razbijanje njihovog monopola autorskih prava oslobodilo bi Mikija Mausa i našu kulturu.

Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.