MAISTROVOY: Pad Rusije bit će početak kraja Zapada

Ruska invazija na Ukrajinu bila je uglavnom predvidljiva, ali je također donijela neka iznenađenja. Bilo je sasvim očekivano da će trenutačna američka administracija pokušati uvući Rusiju u “ukrajinsku močvaru” kako bi je što više oslabila i izolirala. Bilo je za očekivati da će neiskusni i naivni ukrajinski vođe vjerovati obećanjima Bidenovog tima i dopustiti im da njegovu zemlju uvuku u katastrofalni rizik. Zastrašujuće iznenađenje bilo je korištenje čečenskih i sirijskih militanata Kremlja protiv svoje braće po krvi i vjeri. Konačno, najveće iznenađenje bila je očajnička hrabrost samih Ukrajinaca i visoko borbena spremnost njihovih oružanih snaga.

Ovaj rat neće završiti u dogledno vrijeme. Najvjerojatnije će dovesti do uništenja Ukrajine i ekstremnog slabljenja Rusije, iscrpljene pretjeranim naprezanjem snaga i sankcijama.

Postavlja se pitanje ciljeva koje bi Zapad trebao postaviti sebi u ovoj situaciji i treba li težiti potpunom uništenju Rusije? Ili mu, naprotiv, treba relativno jaka Rusija?

Odnosi između Zapada i Rusije određuju tri čimbenika: geopolitički, ekonomski i kulturni.

U geopolitičkom pogledu, Rusija je prirodna tampon zona između Zapada i Azije, što uključuje muslimanski Istok i Kinu. Slabljenje Rusije značit će istodobni nagli uspon islama i Kine.

Započnimo s Kinom. Rusija se već pretvara u sirovinski privjesak visokotehnološkog i moćnog kineskog carstva. Ako Rusija bude odsječena od Zapada, ona će neizbježno postati potpuno ovisna o Kini s njezinim neograničenim ljudskim i tehnološkim resursima. To znači da će Kina preko svojih satelita u Kremlju izravno doći do europskih granica. Stari sovjetski vic o “kinesko-finskoj granici” postat će zlokobna stvarnost. Ogromni vojni resursi Rusije postat će de facto dio kineske vojne mašine, koja može istodobno zaprijetiti i SAD-u i Europi. To je najgori mogući scenarij za Zapad.

U samoj Rusiji postoje velike muslimanske enklave, uključujući Čečeniju, druge kavkaske republike i republike Volge: Tatarstan, Baškortostan i druge. Radikalne islamske skupine, ogranci Muslimanskog bratstva i selefije djeluju posvuda na tim područjima. U slučaju gubitka ili slabljenja kontrole Kremlja, oni neizbježno (kao i u drugim propalim državama) pokušavaju stvoriti niz “kalifata”, poput Islamske države. Uz podršku ogromnih muslimanskih zajednica u velikim ruskim gradovima, oni će dobiti bazu za daljnje napredovanje prema Zapadu. U takvom slučaju, dobit će podršku Turske, koja značajne dijelove Ukrajine i Rusije smatra djelom novog Osmanskog kalifata. Krim, povijesni vazal Turske, također će biti uvučen u orbitu nove “Visoke Porte”.

Režimi srednje Azije u velikoj su mjeri podržani ruskim bajunetima. Ako se Moskva povuče iz regije, afganistanski talibani, koje su predsjednik Biden i njegov tim uspješno vratili na vlast, odmah će popuniti nastali vakuum. Ogromna područja uglavnom umjetnih država, poput Kazahstana, Uzbekistana, Kirgizije i drugih, pretvorit će se u jedinstveni “kalifat” i prirodni rezervat terorističkih skupina. Istodobno će mase izbjeglica iz tih zemalja pohrliti na Zapad u potrazi za spasom. U usporedbi s tim neobuzdanim tokovima, migracija 2015. godine izgledat će poput dječje igre.

Samo maštanja ignorantskih i arogantnih elita Zapada mogu poreći realnost takvog scenarija. Nitko od njih nije zamišljao da će poraz SSSR-a u Afganistanu postati uvod u 9/11 i svjetski islamski teror i da će romantika “arapskog proljeća” dati ovom teroru novi poticaj.

S ekonomskog aspekta, Zapadu su prijeko potrebne ruske sirovine i to ne samo energetski resursi, već i vrijedni minerali. Rusija je najveći svjetski rudar dijamanata, vodeći izvoznik kobalta, vanadija i platine, zlata, nikla i sumpora, srebra i fosfata te željezne rude. Zapad ne može računati na druge izvore energije — iz Perzijskog zaljeva, Iraka, Libije i Irana. Kao prvo, takvi resursi nisu dovoljno, a drugo, nalaze se u izrazito nestabilnoj i nepredvidivoj regiji. Pokušaji zamjene tradicionalnih izvora energije alternativnom “zelenom” energijom također su osuđeni na neuspjeh.

U kulturnom aspektu, i Europa i Amerika već su prisiljene očajnički se boriti za svoje nacionalne identitete, potkopane takvim neomarksističkim ideologijama kao što su politika identiteta, teorija kritičke rase, intersekcionalnost, kultura otkazivanja i slično. Do ovog trenutka, nacionalni pokreti Sjeverne Amerike i Europe gube ovu utakmicu. Istočna Europa i dalje ostaje glavno i dosad jedino uporište europskog kulturnog identiteta. Međutim, u slučaju pada Rusije, zemlje Istočne Europe i Balkana naći će se između čekića i nakovnja: globalističkog Zapada s jedne strane, i Kine i muslimana s druge. Njihova budućnost, baš kao i budućnost Izraela, doći će u pitanje. Pad Rusije kao snažne zemlje sa stabilnim kršćanskim nacionalnim tradicijama ostavit će Ameriku, ionako izrazito oslabljenu globalistima i progresivcima, samu u borbi protiv vanjskih prijetnji. Posljedice toga bit će vrlo tužne za SAD kao državu, kao i za Zapadnu civilizaciju u cjelini.

I tako će, izgubivši Rusiju, Zapad izgubiti moćnu barijeru koja ga dijeli od neprijateljskog Istoka te će značajno ojačati kinesko carstvo i globalni islam. Put prema Zapadu će biti otvoren.

To se dogodilo tri puta u povijesti. Prvi put u prvom mileniju, kad su horde Huna probile obranu Bizantskog Carstva, napadajući Europu.

Drugi put u 13. stoljeću, kad su mongolske horde slomile Kijevsku Rus, uništile Mađarsku i Poljsku te skoro doprle do Praga, Austrije i njemačkih zemalja.

Treći put, kršćanski je Zapad dopustio smrt Bizanta pod udarima Turaka i učinkovito otvorio put Osmanlijama prema Beču.

U sva tri slučaja, Zapad je spašen božanskim vodstvom. Hoće li ono spasiti Zapad i četvrti put?