WALSH: Dječaštvo nije mentalni poremećaj

Svaki put kad razgovaram o opasnostima lijekova za ADHD, kao što sam to već radio, informiraju me da nikako ne mogu znati o čemu govorim jer moja djeca nemaju taj “poremećaj”.

Naravno, pretpostavka da su ljudi osobno pogođeni određenom stvari upućeniji u to i vjerodostojniji kad raspravljaju o tome jednostavno je smiješna. Samo zato što imate problem s automobilom ne znači da ste mehaničar. U suprotnom, ne bi nam trebali mehaničari. Ali, kako to biva, imam osobnog iskustva. Moj sin odgovara ADHD etiketi prema bilo kojem mjerilu. Nazvati mog dječaka jednostavno “energičnim” bila bi fantastično podcijenjena izjava.

On je poput vjeverice koja je upravo pojela kilu zrna kave. Trči vrtoglavom brzinom, boreći se protiv zamišljenih gusara i zmajeva. Preskače motkom preko ograda, skače preko kauča, doslovno se odbija od zida. U stanju je bilo koji kućanski predmet pretvoriti u opremu za igralište. Ne može mirno sjediti ili prestati govoriti. I ne možete ga spriječiti od toga jednostavnim napuštanjem sobe. Nastavit će razgovor čak i kad nema nikoga tko bi mu odgovorio. Umnogome me podsjeća na Macaulayja Culkina, koji tumara po kući i pripovijeda sam sebi.

Ima problema s učenjem, u formalnom okruženju. Njegova sestra blizanka znatno je naprednija kad su u pitanju slova i brojke. Ona je također sposobna mirno sjediti po nekoliko minuta, bojajući ili crtajući slike ili češljajući svoje lutke. Ona čak voli čistiti, iz nekog razloga, a u tome je bolje i od mene. Ona prilično dobro obraća pozornost i pamti stvari. S druge strane, njezin brat vjerojatno ne bi mogao pronaći vlastite noge kad bih ga to tražio. On ne voli ništa što uključuje crtanje, pisanje ili brojanje. “Čisti” tako što pokupi sve predmete s poda, baci ih na najbliži komad namještaja i zatim skoči na tu hrpu.

Prilično bi lako mogao dobiti “ADHD” dijagnozu kad bismo je tražili. Ali mi je nećemo tražiti jer dječak nije bolestan. On nije poremećen. Dječak je dječak. Više od nekih dječaka, manje od drugih. On ima svoju vlastitu osobnost i ne mogu zamisliti da je tretiram kao manifestaciju mentalne bolesti.

Osim toga, kao gotovo svako dijete sa stvarnom ADHD dijagnozom, on može učiti. Može se fokusirati. On jednostavno ne uči uvijek stvari koje želimo da nauči na način na koji mi želimo da ih nauči. On se ne može sjetiti kako se pišu jednostavne riječi, ali pamti pjesme. On konstantno pjeva. Ponekad pjesme koje izmisli na licu mjesta, ponekad pjesme koje je čuo u crkvi ili na radiju. Sve svoje superheroje poznaje kao svoj džep. To možda nije korisna informacija, ali je barem informacija. On zna puno o puritancima i Indijancima jer ga povijesne priče fasciniraju. Zna o mravima i drugim kukcima. Zna biblijske priče. Nasumično će mi reći činjenice o Georgeu Washingtonu i prisjećati se detalja s našeg putovanja u Mount Vernon. Jednom smo odveli djecu da vide stare ratne brodove u luci, a on nije zaboravio niti jedan detalj o njima. On postavlja pitanja. Puno pitanja. Puno pitanja. Zanima ga svijet i način na koji stvari funkcioniraju.

Sad, kad bismo ga upisali u javnu školu, rekli bi nam da ima poteškoća u učenju. Ali on stalno uči. On voli učiti. Samo na svoj način i o temama koje ga zanimaju. Što nije u redu s tim? Je li dijete invalid jer ne voli sjediti u klupi i bubati informacije? Tko je ikad odredio da svako ljudsko biće na svijetu mora učiti na taj način? Je li pogrešno to što više voli otići pogledati brod nego da mu netko ispriča brdo apstraktnih činjenica o njemu?

Nemojte me krivo shvatiti. Ja nisam nekakva vrsta prosvijetljenog roditelja sa savršeno prihvatljivim stavom oko tih stvari. Bit ću prvi koji će priznati da razdraganost mog sina može biti izazovna. Postaje naporno nakon nekog vremena. Doista, prije nekoliko večeri osjećao sam se posebno neraspoloženim za njegove ludorije. Bio sam iznerviran, uznemiren. Strogim glasom sam mu rekao da se “smiri” i da “šuti”. To nije bilo prvi put da sam ga ukorio, to je sigurno. Ali bio sam sebičan. Nije bilo ništa lošeg u tome kako se ponašao. Jednostavno mi se nije dalo nositi s time. Često je to razlog zašto se dječacima daju lijekovi i zašto ih se kažnjava i grdi. Nama se jednostavno ne da nositi s njima. Oni predstavljaju izazove za koje nemamo strpljenja, osobito u obrazovnom okruženju.

Pa, te večeri sam uhvatio samog sebe. Shvatio sam da sam ljut na svog sina zbog zločina što je bio entuzijastičan i sretan. Bio sam ljut na svog dječaka jer je dječak. Kako je to pošteno? Uostalom, možda je imao pravu ideju. Možda bismo svi trebali trčati po kući. Zašto ne? To je sigurno bolje nego sjediti na kauču i duriti se.

I tako sam to i učinio. Trčao sam s njim po kući. Hrvali smo se, imali borbu s jastucima, nosili pinča lonča. Igrali smo njegovu omiljenu igru koja uključuje stajanje na stoliću za kavu i skakanje na moja prsa, lomeći pritom moja rebra i bušeći moja pluća. Jedva sam preživio, ali bilo mu je zabavno. Otišao je u krevet umoran i zapravo zaspao.

Očito moramo svoje dječake naučiti da budu poslušni i učtivi. I ponekad se doista trebaju smiriti i zašutjeti. Ali dječaci također moraju biti dječaci. Bojim se da im se u današnje vrijeme rijetko pruža ta prilika. Konstantno im se govori “ne”, “prestani”, “smiri se”, “budi tiho”, “sjedi mirno”. Njihovo dječaštvo tretiramo kao nešto što treba liječiti ili popraviti, poput nekakve vrste zloćudne izrasline. A zašto? Jer je potrebno da se uklope u sustave koje smo postavili. Potrebno je da idu našim tokom, našim tempom, našim rasporedom. Dječakova osobnost, čitav njegov način bivanja, predstavlja prepreku na našem putu. Stoga mu držimo prodike, gušimo ga, dajemo mu lijekove, sve dok ga ne učinimo popustljivim.

Mislim da na ovaj način upropaštavamo naše sinove. Otimamo im same sebe. To je najgora vrsta sebičnosti, najgora vrsta uskogrudnosti. Problem je u nama, a ne u njima. Mi smo ti koji se trebaju promijeniti. Ako u našim školama, u našim domovima, u našoj kulturi nema mjesta za dječake koji se ponašaju kao dječaci, onda su naše škole, naši domovi i naša kultura — a ne naši dječaci — ti koji su bolesni. Ako smo uspostavili sustav koji ne može podnijeti polovicu djece koja sudjeluje u njemu, onda je sustav pokvaren. Srušite sustav. Ostavite dječake na miru.

Balans, naravno, postoji. Mi ne možemo dopustiti da rade ono što žele cijelo vrijeme. Moramo ih naučiti pravilima i kako ih se pridržavati. Ali također mislim da bismo se ponekad, umjesto da ih prisiljavamo da se uklope u naš način rada, možda trebali pokušati uklopiti u njihov. Njihov je ionako puno zabavniji.

Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.