Screenshot: YouTube/Study of Antiquity and the Middle Ages
“Osobe upućene u duhovne stvarnosti ne bi trebalo iznenaditi da su se u doba ateizma diljem svijeta pojavili različiti oblici sotonizma koji brzo stječu sve više sljedbenika.” Tako je napisao pokojni svećenik Vincent P. Miceli u svojoj knjizi iz 1981. godine Antikrist: Konačna borba protiv Spasitelja, koju je nedavno ponovno objavio Sophia Institute Press, s opažanjima o zlima sekularizma koja su vrlo relevantna četrdeset godina kasnije.
Miceli je primijetio da je “opadanje kršćanske vjere dovelo do pada čovjekovog povjerenja u moć ljudskog razuma da dosegne stvarnost i istinu. Čovjek je danas zaključio da je sva istina relativna”. “Odbacujući stalni autoritet istine koju je Bog utemeljio u stvarnosti, razumu i otkrivenju, čovjek se postavio kao autonomni izvor istine”, dodaje Miceli. “A opet, čovjek je sam po sebi nerješiva dilema” i “mora priznati da postoje mnogi fenomeni koje njegov autonomni intelekt ne može objasniti”.
Ironično, primijetio je Miceli, sekularizam i sotonizam stoga idu ruku pod ruku. “Religija modernog sekularnog humanizma intelektualno je nemoćna zaustaviti jurnjavu u uvale okultizma. Doista, sekularni je humanizam jedan od glavnih uzroka oživljavanja religije sotonizma”, napisao je. Kao što je objasnio:
Očajavajući u svom razumu ili otkrivenju koje bi mu ovo područje učinilo razumljivim, čovjek je sam sebe uvjerio da može doći u kontakt s tajanstvenim, s nepoznatim, pomoću svojih emocija i svoje volje. Kako bi si pomogao u uspostavljanju ovog kontakta, čovjek se savjetovao s vidiocem, proricateljem sudbine, prorokom, čarobnjakom, medijem. Stoga čovjek više nije ni filozof niti je vjernik; postao je ateistički znanstvenik koji je krenuo u lov na duhove. Jer bez Boga razuma i otkrivenja, čovjek je osuđen na petljanje s dijabolizmom. Stoga, kako bi objasnio mnoge fenomene koji izmiču racionalnim zakonima, čovjek pribjegava tapkanju po stolu, spiritualistima, vješticama, seansama, jogi, Mističnoj crkvi kozmičkih vibracija.
Ovo skretanje na mračnu stranu ima i političke posljedice, upozorio je Miceli, jer
kad je istinski Bog prognan iz čovjekova društva, novi se bogovi žure kako bi ga nadomjestili. Ali možda ono što danas nije jasno vidljivo jest da kad čovjek prihvati nove bogove u svom prakticiranju okultnog, on također nužno donosi oživljavanje politika drevnog paganizma. Normalan razvoj štovanja poganskih bogova bilo je stvaranje božanske države koja je počivala na teologiji kontinuiteta, to jest, na nijekanju razlike Stvoritelj-stvorenje. Poganska teokratska država mogla je oduzeti živote svoje djece, ili bilo kojeg drugog člana, kao žrtvu bogu države. Štovatelji Moloha naredili su svojim sinovima i kćerima prolazak kroz vatru kao oblik žrtve i kušnje. Stoga Božje zabrane Izabranom narodu protiv obožavanja okultnog nisu bile samo sredstvo moralne zaštite ljudskih života od izopačenih praksi, već i sredstvo ograničavanja moći svemoćnih političkih vladara koji su teoretski bili nesputani ograničenjima ograničenih, razumnih ljudi i mogli su neselektivno oduzimati ljudski život u ime boga Moloha.
Vjera u bilo koju verziju Moloha “rađa” “čovjekocentričan, opresivni, demonski poredak”, napisao je Miceli, naime
totalitarnu državu. Moderni svijet posvuda podliježe pred moći takve Molohove države. Jer sekularni, racionalni i okultni humanizam poriče postojanje bilo čega stvarno transcendentnog, višeg od ljudskog glasa ili autoriteta kojem je stalo. Sekularni i okultni humanisti složni su u poricanju istinskog Boga. Oni su složni u diviniziranju čovjeka, sekularisti putem znanosti, okultisti putem demonskih moći. Oba potražuju moć. Sekularisti potražuju političku moć u ime čovječanstva; okultisti potražuju moć podzemlja u ime čovječanstva… I oba se naposljetku udružuju kako bi stvorili super-instrument moći, modernu svenadležnu državu koja zahtijeva apsolutni autoritet nad životom i smrću svakog građanina.
“Sumorna lekcija koju treba naučiti jest da religija koja obećava napredak u slobodi, znanosti, obrazovanju i socijalnom blagostanju, bez vjere u transcendentnog Boga, ne može proizvesti sekularnu utopiju”, upozorio je ispravno Miceli:
Sanjalački ljudi prosvjetiteljstva stvorili su državu Moloha koja je vladala Vladavinom terora i gurnula Europu u nacionalističke ratove koji su doveli do apoteoze cara-boga, Napoleona. Neizlječivi optimisti-racionalisti devetnaestog stoljeća proizveli su svjetovne bogove i arhitekte totalitarnih Moloha — Marxa, Lenjina, Staljina, Maoa — imperijalističke tiranije komunističke Rusije i Kine. Molohove države rase i krvi stvorili su naci-fašistički tirani, Hitler i Mussolini.
Molohove države su se također formirale u Zapadnim zemljama, primijetio je Miceli, putem politika promicanja masovnih pobačaja, što otkriva
naciju koja je uzurpirala Božju moć nad životom i smrću. U ime svojih novih sekularnih bogova, Napretka i Slobode, titula koje su lažni paravani za Pobunu i Razuzdanost, mnoge bivše kršćanske nacije tjeraju svoje sinove i kćeri kroz demonsku vatru žrtvenog ubojstva.
Kao što je Miceli raspravljao, “Krist ili kaos“, kako propovijedaju i katolici i protestanti, nije puka pobožna floskula. Američko-izraelski politički teoretičar Yoram Hazony također je dokumentirao kako slobodna Zapadna civilizacija ima svoje temelje u “hebrejskoj Bibliji”, koju su kršćani primili kroz vjeru u židovskog mesiju. Život bez Boga punog ljubavi, bilo da je izražen u sotonističkim ili sekularnim terminima, u konačnici služi “ocu laži“.
Tijekom posljednjih nekoliko tjedana, klimatski aktivisti u Britaniji blokirali su autoceste (jer automobili ispuštaju ugljični…
U svojoj Proklamaciji o Danu autohtonih naroda 2022. godine, koji progresivna ljevica nastoji učiniti saveznim…
Suncokreti Vincenta van Gogha bilježe rijedak trenutak optimizma u inače problematičnom životu. U veljači 1888.…
Ovo je vjerojatno najlakša kolumna koju sam ikad napisao. Toliko je jednostavno zamisliti kakva bi…
Na ulicama Londona izbilo je nešto poput klasnog rata. S jedne strane, stoje radni ljudi…
Znanost se, u osnovi, može definirati kao otvorenost uma. Izvorna znanstvena praksa, ona koja je…