BOPARAI: Francuski genocid koji je izbrisan iz povijesti

Tajna povijest

Dana 4. ožujka 2011. godine, francuski povjesničar Reynald Secher otkrio je dokumente u Nacionalnim arhivima u Parizu koji potvrđuju ono što je znao od ranih 1980-ih; tijekom Francuske revolucije dogodio se genocid. Povjesničari su oduvijek bili svjesni široko rasprostranjenog otpora revoluciji. Ali (uz nekoliko iznimaka) oni su pobunu u Vendéeju nepromjenjivo karakterizirali kao neuspjeli građanski rat, a ne kao genocid.

Secher je 1986. godine objavio svoja početna otkrića u Le Génocide franco-français, tek neznatno revidiranoj verziji svoje doktorske disertacije. Ta se knjiga dobro prodavala, ali je uništila svaku šansu koju je mogao imati za sveučilišnu karijeru. Novinari i akademici oklevetali su Sechera jer se usudio dovesti u pitanje službenu verziju događaja koji su se zbili prije dva stoljeća. Revolucija je postala sveti mit o stvaranju barem za neke Francuze; a oni ne gledaju blagonaklono na bogohulnike.

Čuvari plamena

Prvi veliki revolucionarni mitograf bio je novinar i političar Adolphe Thiers (1797.-1877.), koji je postao prvim predsjednikom Treće Francuske Republike 1871. godine. Proslavio se 1820-ih bestselerom o povijesti revolucije u 10 tomova. Čisto kao povijest, njegov je rad bio traljav i nepouzdan; ali poanta je bila slaviti predmet, a ne ispitivati ga. Thiers ne opravdava zločine u Vendéeju; on ih zapravo jedva i spominje.

Za razliju od Thiersa, Jules Michelet (1798.-1874.) zapravo je pogledao dokumente tijekom istraživanja za svoju povijest revolucije u 7 tomova (1847.-53.). Michelet je, više od bilo kojeg drugog povjesničara, odgovoran za službenu mitologiju koja pobunu u Vendéeju predstavlja kao potencijalni građanski rat koji su potaknuli obmanuti, lakovjerni seljaci koji nisu shvaćali da se bore protiv samog Napretka — svojevrsna verzija gilets jaunes prosvjeda iz 18. stoljeća.

Michelet okrivljuje žene Vendéeja da su bile “iskreno, nasilno fanatične” u nemilosrdnom maltretiranju svojih muževa sve dok ih nisu natjerale da dignu oružje protiv revolucije. One su bile “šampioni kontrarevolucije”; kritizira ih zbog njihove “ljubavi prema prošlosti; njihove navike; njihove prirodne slabosti; i njihovo sažaljenje prema žrtvama revolucije”. S “nevjerojatnom nezahvalnošću, nepravdom i apsurdom” natjerale su svoje ljude na pobunu.

Micheletu na čast, on priznaje barem neke od “ekscesa” revolucionara, ali tek nakon što je inzistirao da je zločina bilo na obje strane. Ipak, on upadljivo izbjegava baviti se dokazima o desetima tisuća civilnih smrti u Vendéeju — čak i onima koje je nabrojao bivši revolucionarni vojnik i političar Jean-Julien Savary (1753.-1839.), čiji je Guerres des Vendéens et des Chouans contre la République française (1824.–27.) Michelet opisao kao “najpoučnije djelo o povijesti Vendéeja”.

Prvi državno imenovani mitograf revolucije bio je François Aulard (1849.-1928.), koji je držao inauguralnu katedru Povijesti Francuske revolucije na Sorbonnei od 1891. do 1922. godine. Aulardova Histoire politique de la Révolution française (1901.) institucionalizirala je Micheletove poglede na vendejsku pobunu. Pobunjenici su bili beznačajni, praznovjerni seljaci (str. 376) koji su na neki način bili i velika opasnost za Republiku (str. 378). Možda su bili dio velike međunarodne zavjere za koju još nije pronađena uvjerljiva dokumentacija.

Čini se kako Aulard nije primijetio neisprovocirani masovni pokolj civila od strane Revolucionarne vojske 1794. godine. Ipak, osnovao je Društvo za povijest revolucije, uređivao znanstveni časopis La Révolution Française, objavio bezbrojne zbirke materijala tijekom gotovo pola stoljeća profesionalnog istraživanja i obučavao studente da sustavno ispituju primarne izvorne materijale, inzistirajući da pruže punu dokumentaciju svih dokaza. Njegovo majstorstvo arhivskih resursa nije imalo premca. Izgleda da nešto nije bilo u redu s njegovim pristupom povijesti.

Bivši komunistički povjesničar François Furet (1927.–1997.) pisao je o povjesničarima aktivistima koji su se posvetili proučavanju Francuske revolucije kroz dvadeseto stoljeće. Bili su otvoreno, strastveno prorevolucionarni. Za najutjecajnije povjesničare koji su držali položaje moći u glavnim francuskim institucijama, Francuska revolucija nije bila tema istraživanja, već mit o postanku — srce kozmologije njihove svjetovne vjere. Kako bi je slavili ako je dovela do genocida?

“Nerazjašnjeni” Vendée

Vendée je regija na zapadu Francuske čiji su stanovnici postali poznati po svojoj pobožnosti nakon što su protestanti donošenjem Edikta iz Fontainebleaua (1685.) kralja Luja XIV. protjerani s tog područja. Tijekom čitavog 18. stoljeća, Vendée je kulturno, politički i ekonomski bila zabit. Najbliži veći grad, Nantes, ostaje poznat po svojoj ulozi u trgovini robljem,

Čini se kako su Vendejci pozdravili Francusku revoluciju, barem u početku. Svima je smetalo visoko oporezivanje. Čak su i pobožni bili siti onoga što su morali plaćati Crkvi. Problem nije bio toliko u svećenstvu, koliko u župnim skupštinama (fabriques), koje su kontrolirale župne financije. Vendejci nisu imali previše sporova s lokalnim plemstvom, koje je u pravilo ostajalo u regiji i dobro poznavalo seljaštvo. Tek nekolicina njih provodila je svoje vrijeme u Parizu, Versaillesu ili čak Nantesu. Plemići su također prezirali centraliziranu upravu.

Sukobljene religije

Dana 2. studenog 1789. godine, novoosnovana Nacionalna ustavotvorna skupština (NCA) (bivša Nacionalna skupština) proglasila je da se sva crkvena imovina u Francuskoj koja stvara prihode treba nacionalizirati. Dana 19. travnja 1790. godine, revolucionarni zakonodavci odlučili su si pomoći s ostatkom crkvene imovine. Trebala se prodati; a bogatstvo bi redistribuirala revolucionarna vlada.

Dana 12. srpnja NCA je donijela zakon, Građanski ustav klera, koji je Katoličku crkvu u potpunosti podredio revolucionarnoj vladi i zabranio katolicima vjernost bilo kojem stranom autoritetu (na primjer Vatikanu ili Papi). Neće više biti priznavanja autoriteta biskupa koje su imenovale nefrancuske sile. Svećenstvu je također naređeno da se zakunu na vjernost revolucionarima. Oni su sad trebali postati državni službenici, u potpunosti podređeni novoj francuskoj državi.

Većina svećenika i biskupa ne samo da je osudila novi Građanski ustav klera, već je odbila položiti prisegu kojom bi bili podvrgnuti civilnim dužnosnicima. Revolucionarne su vlasti bile zabrinute što su ljudi još uvijek lokalni svećenstvu, a ne njima. U listopadu je direktorij Donje Loire bio prisiljen podsjetiti svećenstvo da je tvrdoglavo i da moraju učiniti što im se kaže. Ali većina svećenika ostala je neposlušna.

Dana 10. studenog 1790. godine, 103 svećenika iz biskupije Nantes potpisalo je oštro prosvjedno pismo NCA-u osuđujući njihov autoritarizam. Zakonodavci su bili šokirani i ljuti zbog nezahvalnosti. Nekoliko mjeseci kasnije, biskup iz Nantesa naredio je svom svećenstvu da odbaci Građanski ustav. Devet od deset njih nije bilo potrebno govoriti. Revolucionarne vlasti nisu imale drugog izbora nego imenovati nove biskupe među onih nekoliko svećenika koji su položili prisegu vjernosti NCA-u.

Dana 26. lipnja 1791. godine, NCA je proglasio svoje pravo deportirati ili protjerati “nepokorne” svećenike koji su odbili položiti prisegu. Samo je poslušnom “ustavnom” svećenstvu koje je prisegnulo na vjernost NCA-u bilo dopušteno obavljati bilo kakve dužnosti. Uskoro je zavladala nestašica svećenika; većina župa sad nije imala nikoga tko bi legalno obavljao krštenja, vjenčanja ili sprovode. Vlasti su zaključavale crkve. Ipak, građani su se nastavili pojavljivati ​​u crkvi nedjeljom, čak i kad su vrata bila zapečaćena, a svećenik zatvoren ili se skrivao. Sila je bila neophodna za održavanje novih propisa NCA-a o vjeri.

Ljudi su odbijati dolaziti na mise koje su slavili “ustavni” svećenici. Doista, “ustavno” su svećenstvo naširoko ismijavali kao kukavice, izdajice i nevjernike. Nerijetko su bili izloženi i fizičkim napadima. Ali oni su sad bili javni službenici i, ako je to bilo potrebno, mogle su ih zaštititi oružane snage, naročito kad su ih vjernici zasipali zemljom, gnojem i kamenjem ili ih udarali nogama i pljuvali u lice.

Dana 20. rujna 1792. godine Nacionalna konvencija (NC) zamijenila je NLA, koja je nadomjestila NCA, koja je bila formirana u srpnju 1789. godine iz izvorne Nacionalne skupštine (osnovane u lipnju 1789. godine). Stav revolucionara o svećenstvu ostao je dosljedan. Nisu htjeli ni dobre svećenike, ni inteligentne svećenike, ni dobro obrazovane svećenike, ni svećenike koji poznaju svoje župe i potrebe svojih župljana: htjeli su svećenike koji bi ih slušali, izvršavali naredbe i ne uzvraćali. Svećenstvo je stajalo na putu njihovim planovima regrutiranja tri stotine tisuća ljudi za revolucionarnu vojsku.

Građanski neposluh

Dana 6. ožujka 1793. godine sve katoličke crkve u kojima nije služio “ustavni” kler bile su trajno zatvorene. Sljedećeg je dana na snagu stupio zakon o regrutaciji. Revolucionarni vođe, zakonodavci, općinske vlasti, administratori i državni dužnosnici općenito su bili, naravno, oslobođeni vojne službe.

U Vendéeju poziv NC-a na regrutaciju nije primljen s općim entuzijazmom. Kad je okružni povjerenik u Thouaréu pokušao ljudima objaviti službeni dekret, dočekalo ga je četrdesetak seljaka naoružanih štapovima koji su izvikivali “sveta sloboda, dragocjena sloboda”. Jedan od njih je uzviknuo:

Drugi su seljaci u Saint-Julien-de-Concelles pitali:

Poručili su revolucionarima da izvuku svoje ruke iz džepova naroda i vrate im stare svećenike. Ako su bili slobodni kao što im je revolucionarna propaganda govorila da jesu, zašto nisu bili slobodni raditi na svojim poljima i biti ostavljeni na miru?

Pobuna u Vendéeju počela je ozbiljno 10. ožujka koordiniranim napadima diljem sela, uglavnom na časnike Nacionalne garde koji su bili stacionirani ispred službeno odobrenih crkava kako bi zaštitili “ustavno” svećenstvo u njima.

U gradovima su izbili nemiri. Lutajuće rulje počele su pretraživati ​​revolucionarne urede, naoružane motikama, vilama i drugom poljoprivrednom opremom. Fizički su napadnuti i gradonačelnici i “ustavni” kler. U Machecoulu i Challeauu, zgrade općinske uprave spaljene su do temelja. Dužnosnici i revolucionarni “domoljubi” bili su prisiljeni pobjeći sa sela i potražiti utočište u bogatim buržoaskim enklavama u gradovima gdje su njihovi principi bili dobrodošliji.

Revolucionarni dužnosnici u Parizu nisu imali drugog izbora nego obratiti pažnju na narodnu pobunu. NC je i sam bio u previranjima: utjecajni političari pokušavali su zamijeniti neučinkoviti Izvršni odbor onim što će se na kraju nazvati Odborom za javnu sigurnost. Dok se vlada ponovno pokušavala reorganizirati, revolucionarne su vlasti prikupljale obavještajne podatke u Vendéeju. Morali su napraviti primjer od pobunjenika ili bi izgubili kontrolu nad ostatkom zemlje.

Jasno je da su se revolucionari suočili s toliko prijetećom zavjerom da bi svi koji su je dotakli morali biti istrijebljeni u slučaju da je moralno zagađenje zarazno. Četrdeset pet tisuća vojnika poslano je da uguši pobunu.

Seljačine s vilama

Dobrovoljna pobunjenička vojska brojila je između 25.000-40.000 seljaka čije su glavno borbeno iskustvo bile pijane tučnjave u seoskim krčmama. Nisu imali uniforme; većina je nosila “sabote” (drvene klompe) umjesto čizama. Ipak, dosljedno su uspijevali potući dobro naoružane, iskusne profesionalne vojnike. Nekoliko njih je imalo lovačke puške i bili su izvrsni strijelci; no velika većina bila je naoružana vilama, lopatama i motikama. Kad su se revolucionarne snage povukle, pobunjenici bi se vraćali svojim kućama i brinuli o svojim farmama kako njihove obitelji ne bi gladovale.

Revolucionarni generali nisu očekivali tako žestok otpor. Naravno, pobunjenici nisu imali pojačanja iza sebe i znali su da će njihovi domovi biti uništeni, a obitelji poklane ako ne uspiju odbiti revolucionare. Vendejci nisu bili plaćeni za svoju borbu. Njihova je glavna nagrada za pobjedu u bitci bila to što još neko vrijeme neće biti poklani. Pod tim okolnostima, njihova je disciplina bila izvanredna, što su priznali čak i revolucionarni generali.

Revolucionarima se nije sviđalo što su gubili od bande seljaka i počeli su ih službeno opisivati kao “razbojnike” (brigande). Sad kad su postali “razbojnici” mogli su ih tretirati kao kriminalce. Kao što je “ustavni” svećenik Abbé Roux, vikar Champagne-Moutona, uvjeravao svoje revolucionarne gospodare 7. svibnja 1793. godine, pred svojim preostalim župljanima:

Pravda za razbojnike

Od travnja 1793. godine, lokalne su vlasti počele okupljati osumnjičene razbojnike u skupinama od 30 ili 40 i pogubljivati ih bez suđenja. Ali kao što je general Beysser primijetio u depeši svom kolegi generalu La Bourdonnayeu 11. travnja:

Revolucionarne vojske osnovale su ljevaonice topova na prijateljskom teritoriju: bilo je mnogo crkava diljem Vendéeja na koje još nisu pucali. Također, u interesu javne sigurnosti, morali su ići od kuće do kuće kako bi zaplijenili što više metala koji su mogli pronaći. Bilo što bi se moglo upotrijebiti kao oružje protiv njih, čak i vilica. Revolucionari su također oduzimali crkvena zvona gdje god su mogli. Ne samo da bi se pretopio za topovske kugle: također, činilo se da su ih neki razbojnici koristili za signalizaciju.

Prikladno, revolucionarne su vlasti još uvijek imale dovoljno novca preostalog od prodaje crkvene zemlje za plaćanje odbora za nadzor i drugih sigurnosnih dužnosnika. Osnovali su dva kaznena suda u Vendéeju kako bi uvjerili lojalne građane da će čak i razbojnici koji nisu odmah ustrijeljeni naići na neki oblik pravde. Revolucionarne oružane snage bile su poticane da oduzimaju imovinu obiteljima razbojnika, osobito u slučajevima kad su muškarci bili odsutni i borili se, a kod kuće nije bilo nikoga tko bi branio slabe, bolesne ili starije.

Do kraja lipnja revolucionarne su se vojske borile da održe red: njihovi ljudi odbijali su pucati na razbojnike; neki su čak napuštali svoja mjesta i napuštali cilj Napretka. Ali revolucionari su, za razliku od razbojnika, zapravo mogli zamijeniti ljude koji su ubijeni, ranjeni ili napustili svoje položaje. U Vendée je poslano dodatnih 20.000 u bitkama prekaljenih vojnika. Kao što je general Salomon podsjetio svoje ljude (17. lipnja 1793.) dok su čekali pojačanje:

Već su prethodno počeli uništavati vjetrenjače i zvonike; sad su počeli sustavno rušiti kuće i dvorce, i sve druge objekte koji su izgledali kao da bi u budućnosti mogli poslužiti kao sigurne kuće za razbojnike. Još nisu imali ljudstva da spale šume ili opustoše poljoprivredna zemljišta u značajnijoj mjeri; barem su razbojnicima mogli dati do znanja da se nemaju gdje sakriti.

Počinje pročišćavanje

Revolucionarna vojska sad je brojčano nadjačala razbojnike i bila daleko bolje naoružana. Kako je ljeto odmicalo, počeli su vraćati teritorij i natjerala razbojnike na povlačenje. Sad je ubijanje moglo ozbiljno početi. Revolucionari radije nisu uzimali zarobljenike. Neće biti blagosti ni milosti za razbojnike. Kako se približavala zima, bilo je jasno da ustanak neće dugo opstati.

Odbor za javnu sigurnost poslao je Jean-Baptistea Carriera u Nantes: stigao je 20. listopada 1793. godine i tamo ostao do sredine veljače. Carrier je uveo tehniku ​​utapanja razbojnika kako bi uštedio novac na mecima. Tijekom njegova četiri mjeseca kao predstavnika Odbora u Nantesu, 452 navodna razbojnika oslobođena su i puštena iz zatvora, 1971 je pogubljeno normalnim sredstvima, oko 3000 ih je umrlo od bolesti, a 4860 se utopilo. Preživjelo je možda 3000 zarobljenika.

U početku se utapanje koristilo za obračun s “tvrdoglavim” svećenstvom. 16. studenoga 1793. godine 80 svećenika utopljeno je zajedno u čamcu; 5. ili 6. prosinca daljnjih 58 je uklonjeno na isti način; 10 dana kasnije općenito je otvoreno utapanje za razbojnike i utopljeno je 129 Vendejaca.

Postao je običaj da se razbojnici utapaju goli, ne samo da bi se revolucionari mogli poslužiti odjećom Vendejaca, već i da bi mlađe žene među njima bile silovane prije smrti. Utapanja su se proširila daleko izvan Nantesa: 16. prosinca, general Marceau je poslao pismo revolucionarnom ministru rata trijumfalno objavljujući, među ostalim pobjedama, da je kod Pont-au-Bauxa utopljeno najmanje 3000 neborbenih žena iz Vendéeja.

Revolucionari su bili pijani od krvi i nisu mogli dovoljno brzo poklati svoje razbojničke zarobljenike – žene, djecu, starce, svećenike, bolesne, nemoćne. Ako zatvorenici nisu mogli dovoljno brzo hodati do mjesta ubijanja, bajunetama su udarani u trbuh i ostavljani na tlu da ih gaze drugi zatvorenici dok su iskrvarili do smrti.

Križarski rat za slobodu

Vendejski odjel revolucionarne vlade izdao je službeni proglas 12. frimaira druge godine revolucije (2. prosinca 1793. godine) obećavajući mir i sigurnost građanima regije:

Zapravo, bila je to lažna amnestija. Dana 17. siječnja 1794. godine, general Turreau krenuo je s dvije armije od po šest divizija u ‘Križarski rat slobode’ kako bi se obračunao s onim što je ostalo od razbojnika. Naredio je svojim poručnicima da nikoga ne poštede: žene i djecu je također trebalo probosti bajunetama u trbuh ako postoji i najmanja sumnja. Kuće, farme, sela i šikare sve je trebalo zapaliti. Sve što bi moglo gorjeti moralo je gorjeti. Vojnici u ‘Paklenim stupovima’ Križarskog rata imali su izričite upute da izbrišu svaki mogući trag otpora ili pobune.

Križari za slobodu bili su relativno štedljivi u korištenju bajuneta. Muškarci, žene i djeca su češće strijeljani ili živi spaljivani u svojim kućama. Neki od križarskih vojnika došli su na ideju da zapale pećnice, nalože ih i u njima peku vendejske obitelji. Bebe nisu bile pošteđene; niti su bili mališani ili mala djeca. Uobičajena praksa bila je da se bebe ubijaju pred njihovim majkama, a zatim ubijaju majke. Mlade djevojke često su utapane, nakon što su prvo bile silovane. Udovice su obično tukli, vrijeđali i davili. Iako nije bilo uspostavljene standardne procedure.

Nisu svi razbojnički leševi bačeni ili ostavljeni u ruševinama svojih domova. Mnoga tijela su oderana zbog kože. Dana 5. travnja 1794. u Clissonu, vojnici generala Crouzata spalili su 150 živih žena kako bi izvukli njihovu mast koju su koristili kao mazivo. Iako su općenito vojnici Križarskog rata za slobodu rijetko bili tako poduzetni: bili su dobro plaćeni, a svi profiti koje su ostvarivali bili su slučajni. Križarski rat je bio skup: ukupno je sudjelovalo čak 62.000 vojnika.

Usprkos svoj sustavnoj učinkovitosti križara, postojale su brojne nepredviđene logističke poteškoće u njihovu radu. Na kraju su se morali pobrinuti za pokapanje tijela razbojnika koji se nisu utopili. Sama masa i količina leševa predstavljala je potencijalni zdravstveni rizik za ljude generala Turreaua. Ipak, mnogi su razbojnici preživjeli. Kao što se kasnije požalio revolucionarni birokrat Marie-Pierre-Adrien Francastel: “Još uvijek ima 20.000 neprerezanih grkljana u ovoj bijednoj pokrajini.”

Naposljetku je ubijanje završilo. Dana 17. veljače 1795. godine, ono što je ostalo od vodstva razbojnika potpisalo je mirovni sporazum s revolucionarnom vladom, koja je velikodušno dopustio Vendejcima koji su ostali bez ičega zbog uništenja njihove imovine i sredstava za život da se pridruže revolucionarnoj vojsci; iako bi njihov broj bio strogo ograničen i držali bi se pod strogim nadzorom u slučaju bilo kakvih ideja. Pobuna razbojnika zapravo nikad nije završila; Revolucionari su povremeno bili prisiljeni poduzimati daljnje akcije, kao u Chanzeauxu 9. travnja 1795. godine, kad su opkoljeni pobunjenici živi spaljeni u svojoj crkvi. Barem im je službeno vraćena sloboda vjeroispovijesti (21. siječnja 1795.).

Privremeni zaključci

Reynald Secher procjenjuje da je kao rezultat pobune razbojnika nestalo nešto više od 117.000 Vendejaca, od nešto više od 815.000 stanovnika. To znači otprilike jedan od sedam Vendejaca koji su smrtno pogođeni vojnim akcijama i Križarskim pohodom za slobodu. Iako su neka područja izgubila polovicu stanovništva ili više, s osobito velikim gubicima u Choletu, koji je izgubio tri petine svojih kuća kao i isti udio stanovništva. Uništeni su fakulteti, knjižnice i škole, crkve, privatne kuće, farme, radionice i poslovni prostori. Vendée je izgubila 18 posto svojih privatnih kuća; četvrtina komuna u Deux-Sèvresu doživjela je uništenje 50 ili više posto od svih stambenih zgrada. Ostale posljedice Križarskog rata za slobodu uključivale su široko rasprostranjenu epidemiju spolnih bolesti.

U posljednje vrijeme povjesničari su istrebljenje razbojnika pokušali okarakterizirati kao genocid. Pravnik Jacques Villemain tvrdi da se revolucionarna vlada može s pravom optužiti za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i zločin genocida. Iako bi to bilo anakrono: ispravan izraz je “populicid”, koji je prvi upotrijebio revolucionarni intelektualac François-Noël “Gracchus” Babeuf u svojoj revolucionarnoj studiji iz 1794. godine O sustavu depopulacije, tekstu koji također pruža prve detaljne prikaze pogubljenja utapanjem u Nantesu Jean-Baptistea Carriera.

Trajno naslijeđe

Karijera generala Turreaua pokazuje kako se lako žeđ za krvlju može iskoristiti za postizanje plemenitih ideala. Unatoč kritikama i kratkoj zatvorskoj kazni, naposljetku je nagrađen za svoje vodstvo tijekom Križarskog rata za slobodu i proveo je osam godina kao Napoleonov veleposlanik u Sjedinjenim Državama (1803.–11.). Njegovo ime upisano je na Slavoluku pobjede u Parizu, na vrhu 15. stupa, zajedno s imenima drugih heroja koji su se borili za načela sadržana u izvornom motu Francuske revolucije: “SLOBODA, JEDNAKOST, BRATSTVO – ILI SMRT”.