BIKAJ: Nije baš sve na prodaju: Kritika neoliberalizma

Koncept neolibaralnog “slobodnog tržišta” u osnovi je nihilistički.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća, prepoznajući antihumanu prirodu totalitarnih režima, Ronald Reagan i Margaret Thatcher minimizirali su vladu i promicali slobodno tržište, nadajući se da će spriječiti uspon totalitarizma dajući više slobode pojedincu. Nažalost, podcijenili su utjecaj megakorporacija. One su brzo postale dovoljno velike i zasjenile su ulogu vlade. Danas ti entiteti gotovo oponašaju autoritarne režime nametanjem određenih ideologija i iskorištavanjem srednje i radničke klase.

U stvarnosti, Reaganova i Thatcherina ideja individualizma otišla je predaleko — i ignorirala “opće dobro”. Naime, Thatcher i neki neokonzervativni mislioci zapravo su počeli poricati samu stvarnost društva i općeg dobra.

Koncept neoliberalnog “slobodnog tržišta” u osnovi je nihilistički. Koncepti općeg dobra, etike i kulture uopće ne dolaze u obzir, iz jednostavnog razloga što je njegovo uvjerenje i moto — od početka do kraja — usredotočeno na jednu stvar: profit. “Kupac je uvijek u pravu” trebala bi se svrstati među najnihilističnije tvrdnje ikad iznesene. Budući da je jedini cilj slobodnog tržišta profit, tržište mora ponuditi sve što potrošač traži, bez obzira na etiku i vrijednost. Glavna ekonomska vrijednost je stoga popularnost, koja ide ruku pod ruku s vulgarnošću — nešto što današnje megakorporacije iskorištavaju.

Neoliberalno slobodno tržište je tako dovelo do naših trenutačnih nevolja, gdje je sve na prodaju i ništa nema pravu vrijednost, gdje su se urušili osnovni sustavi koji podržavaju funkcionalno društvo. Razmotrimo nekoliko područja — npr. kulturu, ljudska prava, ekologiju, rasizam i migraciju — gdje se slobodno tržište, nevođeno etikom, pokazalo jednako dehumanizirajućim kao i totalitarizmi kojima se navodno suprotstavlja.

Kultura i religija

Još od Francuske revolucije, na Zapadu je postojalo ustrajno neprijateljstvo prema kršćanskoj vjeri. Progresivci je smatraju regresivnom, štetnom i, u ekstremnim slučajevima, zlom. U prošlosti je kršćanstvo napadano u ime racionalizma i nacionalizma; danas se napada u ime “napretka”.

Zapadnu kulturu — i ortodoksno kršćanstvo u svojoj srži — sustavno demoniziraju moćni mediji, nevladine organizacije pa čak i obrazovne institucije. Skrnavljenje crkava danas se smatra uobičajenom — i neizbježnim — elementom progresivnog, pluralističkog društva. “Gibonnovska historiografija” je živa i zdrava: predrasude prema drugim religijama su neprihvatljive; ali za ortodoksno kršćanstvo vrijede druga pravila. Situacija podsjeća na Chestertonovo opažanje da je ono što progresivci nazivaju ljubavlju prema drugim religijama zapravo mržnja prema kršćanstvu.

U konačnici, kršćanstvo je jedini bedem protiv rušenja etike pod progresivizmom i oslobađanja totalitarizma. Kad jednom ta obrana bude uništena, druge religije će također biti prisiljene pokoriti se neoliberalnim uvjerenjima sekularizma, scijentizma, hedonizma i materijalizma. To je ono što progresivni neoliberalizam ima zajedničko s totalitarizmom 1970-ih i 1980-ih: on iznosi uvjerenje koje svi moraju prihvatiti, pod prijetnjom degradacije i društvenog izopćenja.

Ženska prava i neoliberalni kapitalizam

U današnje vrijeme — suvremeni pobornici feminizma i vrijednosti rodne ravnopravnosti — često kažnjavaju ili čak otpuštaju svoje zaposlenice jer su zatrudnjele bez prethodnog planiranja, dok istodobno promiču čedomorstvo kao rješenje i oslobađanje od “patrijarhata”. Možemo pronaći brojne primjene — od Walmarta do Hollywooda. Time omalovažavaju vrijednost majčinstva i obitelji, a svoje zaposlenike pretvaraju u štovatelje Moloha.

Isti se upitni etos odnosi na seksualno iskorištavanje: današnje su korporacije, zajedno sa svojim progresivnim saveznicima, prostituciju i pornografiju pretvorili u “seksualni rad” i “pravo” — tako dugo dok se ostvaruje profit — tako da nalikuju fantastičnom patrijarhatu koji navodno preziru. Ukratko, oni će promicati svako žensko pravo — osim onog koje su im Bog i priroda dali: dostojanstvo majčinstva.

Priroda i ekologija

Teško je poreći da je okoliš stradao kao rezultat neoliberalne ekonomije i korporativnog iskorištavanja. Uništeno je na tisuće milja šuma i zelenih područja, dok su naš zrak i voda kontaminirani vladinim i privatnim inicijativama.

A opet, mnogi samoidentificirani konzervativci, lojalni neoliberalnoj ekonomiji, poriču klimatski problem. Za njih su takvi slučajevi ili izmišljeni ili ljevičarski problemi. Doista, za takve je ljude termin konzervativan postao oksimoron, budući da on podrazumijeva, doslovno, očuvanje vrijednih institucija, ideja i stvari — među kojima je sigurno i okoliš.

Tradicionalni konzervativci — ljudi poput Burkea, Belloca, Chestertona i Scrutona — mi te stvari čuvamo ne samo za sebe, već i za buduće generacije. Od 1971. godine, Katolička crkva je također artikulirala teološki argument za očuvanje okoliša, argument koji su posljednjih godina zastupali papa emeritus Benedikt XVI. i papa Franjo. Crkva je iskorištavanje okoliša tumačila ne samo kao samouništenje, već i kao grijeh protiv Boga i Njegove kreacije.

Ljudska, prava, rasizam i korporacije

Liberalna ekonomija također je imala zloćudni učinak na percepciju rase. Megakorporacije su sklone prve iskazati potporu čak i najiracionalnijoj rasnoj politici — uključujući neomarksistički BLM-ov program — iz jednog jednostavnog razloga: to je popularno i oni iz toga izvlače profit. Dok je u prošlosti veliki kapital iskorištavao rasizam, sad ga osuđuje — ne toliko zato što je pogrešan, već zato što se jednostavno ne isplati.

A opet, rasizam se još uvijek promiče u drugim oblicima. Ako se do jučer govorilo da su “bijeli ljudi” “superiorni”, danas tvrde gotovo isto predstavljajući se kao samopravedni “odgojitelji” manjina, držeći predavanja o tome kako neka etnička manjina mora razmišljati, djelovati i glasati.

Kao što smo svjedočili u ljeto 2020. godine, podržavajući BLM nemire, mnoge su korporacije uspjele zaštititi same sebe. Zanimljivo je da oni na ljevici očigledno ne primjećuju sebični element korporativnog aktivizma — ili da su, tijekom BLM prosvjeda, oštećena ili uništena mnoga mala poduzeća. U međuvremenu, mnoge od tih istih “antirasističkih” korporacija imaju tvornice u zemljama Trećeg svijeta ili u Kini, gdje su radnici ne samo plaćeni mizerno, već također trpe užasne radne uvjete. U Kini su muslimanski Ujguri i kineski kršćani lišeni osnovnih ljudskih prava — i, u nekim slučajevima, poslani u koncentracijske logore — a mnoge zapadne korporacije svejedno osuđuju ili cenzuriraju kritiziranje Kine. Doista, loši radni uvjeti mogu se pronaći čak i u europskim i američkim tvornicama, gdje etničke manjine često čine većinu radne snage.

Migracije i humanizam

Iako bi to mogli učiniti malo drugačije, neoliberali i socijaldemokrati obično imaju sličan pristup migracijama. Zemlje poput Njemačke — donedavno predvođene neoliberalnom (navodno ‘konzervativnom’) strankom CDU — prihvatile su milijune migranata u plemenito ime humanitarizma ili multikulturalizma. A ako je to izazvalo reakciju i desnice i krajnje desnice, to je iz vrlo različitih razloga. Dok je krajnja desnica zaokupljena rasom, tradicionalni su konzervativci samo zabrinuti za red i sigurnost.

Masovni priljev migranata ugrožava politički i društveni poredak zemlje. U pitanju je sigurnost obje strane – građana i migranata; no oboje se iskorištavaju za postizanje političkih i ekonomskih ciljeva. Ironično, često su političari ti koji uzrokuju takve migrantske krize – neki izravno, zagovarajući intervencije na Bliskom istoku, a drugi neizravno, ne protiveći se idejama profesionalnih humanitaraca, koji izražavaju svoje duboko suosjećanje s migrantima.

Naravno, vidi se motiv iza svega: želja za jeftinom radnom snagom za poticanje gospodarstva, bez obzira na sociokulturne posljedice. Stoga i migranti i domaći konzervativci završe marginalizirani, što ponekad dovodi do političkog ili vjerskog ekstremizma.

Ipak, neoliberali ne priznaju odgovornost. Umjesto toga, oni poriču posljedice svog društvenog inženjeringa tretirajući migrante kao neobrazovanu djecu. Nasuprot ovim zlouporabama, vrijedno je spomenuti da su i papa Benedikt XVI. i njegov afrički intelektualni učenik, kardinal Robert Sarah, zagovarali moralnu dobrotu ne migracije, već umjesto toga obavljanja svoje dužnosti uvođenja reda i prosperiteta u vlastitu domovinu. Papa Franjo također je kritizirao dehumanizaciju i zlostavljanje migranata od strane političara i korporacija.

Konzervativni — i katolički — zaključak

Često slušamo populističke konzervativce — i one na krajnjoj desnici – kako za neke od gore navedenih problema okrivljuju kulturni marksizam, ali to je pogreška. To nisu marksistički problemi, već neoliberalni. Glavni cilj marksizma je vladavina proletarijata.

Kao ideologija koja sve procjenjuje kroz tržišnu prizmu, neoliberalizam inzistira na ograničavanju uplitanja vlade i jačanju moći korporacija – koje zauzvrat prihvaćaju i propagiraju ‘moderna’ uvjerenja kao što je ‘budnost’ i tako potkopavaju obitelj, religiju i tradicijskih vrijednosti, kulture i civilizacije. I marksizam i neoliberalizam su totalitarni – ali na različite načine. Marksizam vodi u tvrdi totalitarizam; ali neoliberalizam je hibridni sustav koji se može definirati kao “meki totalitarizam” – termin koji je izvorno skovao američki pisac Rod Dreher.

Pokojni britanski filozof, Sir Roger Scruton, rano je prepoznao prijetnju neoliberalizma slobodnog tržišta, naglašavajući potrebu za razumnim ograničenjem ekonomskog libertarijanizma jer ‘svete stvari’ dovodi u opasnost. Među njima, Scruton je naveo nerođene, obitelj, religiju, tradiciju, kulturu, civilizaciju, okoliš i slobodu – sve stvari kojima se ne može trgovati na tržištu jer su neprocjenjive.

Ono što uništava našu civilizaciju, kako je naučavao papa emeritus Benedikt XVI., jest “diktatura relativizma”. Nažalost, zahvaljujući neoliberalnoj ekonomskoj ideologiji, koja negira pravu vrijednost u korist percipirane vrijednosti koja se može pretvoriti u profit, ovo je pojam koji je procvjetao. Zato postoji potreba za reformom konzervativnog načina razmišljanja diljem Europe.

Cilj za sve nas trebao bi biti rekonceptualizacija ideja kršćanske vjere, obitelji i zajednice; oni bi trebali proizlaziti iz naših temeljnih vrijednosti – kako se ljudsko biće ne bi svelo na materijalističku kategoriju. Stoga postoji potreba za konzervativizmom koji je vođen svjetlom vječnih istina na kojima je utemeljena zapadna civilizacija.

Sredstva za takvu reformu konzervativnog načina razmišljanja su različita – a politika općeg dobra i kršćanska demokracija važni su koraci u pravom smjeru.

Albert Bikaj je politički znanstvenik te osnivač i urednik kulturnog časopisa Kallnori.org i potpredsjednik Konzervativne mladeži Europe.