SHELLENBERGER: Zašto Zapad uništava samog sebe

Intervju sa švicarskim mjesečnikom, Schweizer Monat.

Jim Morrison je svojedobno upitan: “Zašto se toliko toga događa u San Franciscu?” On je odgovorio: “Zapad je najbolji.” Je li Zapad još uvijek najbolji?

Ovisi o tome kako ćemo zvati Zapad. San Francisco je na neki način simptom Zapadne civilizacije, stoga bi se mogli zapitati je li Zapadna civilizacija još uvijek najbolja.

Koji je vaš odgovor?

Apsolutno. U ljudskoj povijesti nikad nismo zabilježili toliko blagostanja i slobode kao pod Zapadnom civilizacijom. Naš uspjeh nas je naveo da zaboravimo da to ovisi o materijalnoj stvarnosti. Postali smo ideološki — izgubljeni u medijima, izgubljeni u nekakvoj vrsti svijeta snova. To je počelo daleko prije pojave društvenih mreža.

Što se sada događa?

Sada vidimo, naročito najciviliziranije dijelove civilizacije, kako se okreću protiv civilizacije i potkopavaju vlastite temelje. To vidimo u Sjedinjenim Državama i to vrlo dramatično u njihovom zapadnom djelu, gdje se promiče ideologija de-civilizacije, koja je u osnovi nihilistička filozofija. Vidimo uništenje nekih od najvećih gradova Zapadne obale, poput Seattlea, Portlanda, San Francisca ili Los Angelesa, koje su uzrokovali ljudi koji odbacuju Zapadnu civilizaciju, ali ne nude pozitivnu alternativu.

Odrasli smo uz američku televiziju i filmove. Hollywood je dugo koristio mnogo meke moći. Da li to još uvijek radi?

Hollywood zadržava značajnu globalnu kulturnu moć. Ali također radi na poništavanju Zapadne civilizacije. Danas je možda najveći živući filmaš Denis Villeneuve, kanadski redatelj Dine, Blade Runnera 2049 i Sicarija. Villeneuve svojim filmovima promiče antihumanističke, determinističke ideje filozofa Michaela Foucaulta. U njegovim filmovima junaci ne djeluju, oni su proizvodi sustava koji ne mogu razumjeti niti kontrolirati. U Sicariju je ženska protagonistica, koju glumi Emily Blunt, uvučena u širu zavjeru, čiji vlastiti protagonisti jednostavno reagiraju na više sile.

Isto možemo vidjeti u filmovima braće Coen. To podsjeća na pesimizam u Schopenhauerovim djelima, gdje smo svi samo lutke od mesa, životinje vođene porivima i instinktima, željama i nagonima na koje smo slijepi. Kad u holivudskom filmu vidite protagoniste koji djeluju, oni su često u službi narativa koji ide u prilog kineskoj vladi. Naši najbolji umjetnici snimaju filmove koji jačaju ideju da zapravo nemamo kontrolu nad vlastitim životima, da smo žrtve širih sila.

Nedavno se američki glumac John Cena na kineskom ispričao na kineskim društvenim mrežama nakon što je Tajvan nazvao državom.

Da, bilo je to kao da gledam horor film. Koja noćna mora.

Svejedno, Europljani Kaliforniju vide kao dinamičnu i uspješnu regiju. Biste li je tako opisali?

Ako pogledate brojke, Kalifornija je najveći ekonomski uspjeh u ljudskoj povijesti. S bruto domaćim proizvodom većim od indijskog, to je peta najveća ekonomija na svijetu. Ima ogroman broj milijardera. S druge strane, imamo najveću stopu siromaštva u Sjedinjenim Državama. Niža klasa migrantskih radnika je ovdje ilegalno i često radi u opasnim uvjetima i to poslove koji građani Kalifornije ne žele raditi. Elita živi u brdima poput Beverly Hillsa ili Berkeley Hillsa bez pogleda na ljudsku bijedu i patnju. Središta San Francisca, Los Angelesa ili San Diega zauzele su velike otvorene scene s drogom. Ljudi se predoziraju i umiru u šokantnim stopama od pušenja fentanila i meta(mfetamina). Jedan blok dalje od Civic Centra (administrativnog središta Los Angelesa — op. a.) silovana je 16-godišnja djevojka dok se predozirala. Ovakva izopačenost, ovakav raspad civilizacije događa se u srcima naših gradova. Ti su gradovi, koji su moralizirali ostatku SAD-a o potrebi gradova pogodnih za hodanje i život, uništili mogućnost sigurnog hodanja u gradovima.

U vašoj knjizi “San Fransicko” pišete da su se pozivi u vezi ljudskog izmeta gotovo udvostručili između 2014. i 2018. godine. Godine 2015., srušio se rasvjetni tup nagrizen urinom i smrskao automobil.

Izmet na pločnicima, šatorska naselja, ljudi koji se ponašaju kao zombiji zbog uporabe teških droga: Te stvari nisu posljedica siromaštva. One su posljedica dekadencije i bogatstva. Do određene mjere, rekli biste da je ovo kraj američke civilizacije: Amerika je podlegla entropiji, okrenula se protiv sebe na način na koji to čine sva carstva. A opet, ekonomija nikad nije bila produktivnija. U to smislu Kalifornija još uvijek ima nevjerojatan potencijal. Mislim da je determinizam iluzija, da je arogantan. Pokojni senator Patrick Moynihan svojedobno je rekao da je središnja konzervativna istina da je kultura ta, a ne politika, koja određuje uspjeh društva. Ali središnja liberalna istina je da politika može promijeniti kulturu i spasiti je samu od sebe. Mislim da je Kalifornija zrela za političku intervenciju.

Koji su glavni problemi koje treba riješiti?

Glavni cilj je obnoviti našu civilizaciju i našu humanost. To znači da moramo zatvoriti otvorene scene s drogom, za što su potrebne tri stvari. Prvo, potrebna nam je “sklonište prvo, stanovanje zarađeno” politika: Subvencionirani smještaj trebaju zaraditi ljudi kojima je potreban kao nagradu za dobro ponašanje, a trebali bi ga izgubiti ako se ponašaju loše. Drugo, trebamo univerzalnu psihijatriju, s istim pristupom psihijatrijskim bolestima i ovisnostima o drogama kao u Europi. I konačno, moramo provoditi zakone. Postoji velika rasprava o tome trebamo li proširiti mogućnost prisilnog liječenja mentalno bolesnih ili ovisnika. Možda ćemo trebati, ali moramo pružiti pomoć samo provođenjem zakona. Moramo se pozabaviti scenama s drogom i uništavanjem naših gradova prije nego se možemo posvetiti naših drugim velikim problemima. Stupanj znanja matematike od 33 posto i stupanj znanja čitanja ispod 50 posto u našim školama — to su brojke s kojima umire civilizacija. Omogućavajući roditeljima veći izbor, a učenicima personaliziranije obrazovanje, možemo poboljšati akademski uspjeh.

Ali samo provođenje zakona ne rješava problem s drogom. U Zürichu smo 1980-ih godina imali otvorenu scenu s drogom. A to se promijenilo na bolje kad je vlada prestala loviti narkomane i pustila ih da se drogiraju u čistom okruženju. Može li to biti rješenje za Kaliforniju?

Ključ su provođenje zakona i socijalne službe. U Zürichu su zatvorili otvorenu scenu s drogom na Platzspitzu, ali se ona preselila na željezničku stanicu Letten. Ako nudite samo socijalne usluge, onda će ovisnici reći “Ne, hvala”. Ako samo trpate ljude u zatvor, ni to ne funkcionira jer trebaš pomoći ljudima da se oporave. Zürich ima 2.000 stambenih mjesta za različite ciljne skupine. Ali postoji nulta tolerancija za određene vrste ponašanja kao što su dilanje droge ili velika okupljanja ovisnika. Zürich je kreirao “strategiju četiri stupa”, koja se sastoji od prevencije, terapije, smanjenja štete i represije. Socijalna služba postoji, ali ona surađuje s policijom. Da, trebate ljubav, ali ljubav nije sve što trebate.

Što vas je navelo da se okrenete problemu beskućništva i ovisnosti?

U 1990-ima sam radio na dekriminalizaciji droga za Georgea Sorosa, najvažnijeg financijera u tim nastojanjima. Prvotna vizija u koju sam vjerovao bila je da ćemo pomoći ovisnicima u smislu rehabilitacije. Vjerovao sam u to. Godine 2000., u SAD-u je umrlo 17.000 ljudi od predoziranja ili trovanja drogama, što je već bilo previše. No, 17 godina kasnije ta se brojka povećala na 70.000. Htio sam saznati što je pošlo po zlu. Pitao sam se: Zašto napredak uništava gradove? Zašto ljudi koji govore da im je najviše stalo do žrtava, koji govore da najviše vole gradove, uništavaju gradove i živote?

Oslikavate prilično mračnu sliku Kalifornije. Demokrati već godinama dominiraju u svim granama vlasti. Što oni rade krivo?

To je ideja da možete podijeliti svijet na žrtve i tlačitelje i da su ljudi zamrznuti u tim identitetima po prirodi svog identiteta ili iskustva. Žrtvama treba dati sve i od njih ništa ne tražiti. Nadalje, progresivci misle da se moraju osvetiti tzv. viktimizatorima tako što će uzeti od njih i to redistribuirati žrtvama. Ova ideologija žrtve od središnje je važnosti za uništavanje naših gradova. Međutim, također postoje i financijski motivi za održavanje populacije neliječenih mentalnih bolesnika i ovisnika. Na primjer, postoje pružatelji stanova koji od toga imaju koristi.

Sebe opisujete kao doživotnog demokrata i progresivca, a opet zvučite kao konzervativac. Jeste li se promijenili vi ili progresivci?

Danas 106.000 ljudi godišnje umire od predoziranja drogama i trovanjem, a u Kaliforniji ima otprilike 200.000 beskućnika. To je najmanje peterostruko povećanje u posljednjih 30 godina. Kad sam bio u svojim 20-ima, moji su heroji bili Martin Luther King i Nelson Mandela. Ideja je bila dosegnuti društvo u kojem su rasizam i rasa manje važni. Danas je među liberalima dominantno stajalište da su rasa i rasizam najvažnije stvari. A ako sugerirate da nisu, onda vas optužuju za rasizam. Jasno je da se nešto promijenilo. Jesam li se ja promijenio? Jesam. Mislim da nam je potrebna civilizacija. Zapadna civilizacija dopušta oslobođenje svima, a ne samo bogatim bijelcima. Jedan moj prijatelj je rekao da se liberali brinu za siromašne, libertarijanci za slobodu, a konzervativci za civilizaciju. Ako je to tako, onda sam sve troje. Da biste se brinuli za ranjive i imali slobodu, potrebna vam je funkcionirajuća civilizacija s pravilima i zakonima.

Kao što ste spomenuli, čini se kako je preseljenje na Beverly Hills ili u neku drugu bogatu četvrt najbolje rješenje za one koji si to mogu priuštiti. Nedostaje li kalifornijskom društvu zajednički jezik? Vodi li to prema građanskom ratu?

U Kaliforniji postoji izreka: “Kriminal se ne penje.” Ako u Kaliforniji želite živjeti u miru od otvorenih scena s drogom, živite u brdima. Ovisnici ne guraju svoja kolica uz brdo. To je trenutačna stvarnost. Ali nije kraj priče. Puno se nadam na temelju iskustava s otvorenim scenama s drogom u Amsterdamu, Frankfurtu, Beču i Zürichu. Oni su također izgubili velik dio svojih središta grada zbog ideologije žrtva sve dok se njihovi stanovnici nisu organizirali i rekli: “Ne, mi ne želimo izgubiti našu civilizaciju. Želimo imati naše gradove.” Nisam republikanac u pesimističnom smislu. Civilizacije ne moraju umrijeti, a pogotovo ne najveća civilizacija koja je ikad postojala. Većina ljudi bi radije živjela u slobodnoj, demokratskoj i kapitalističkoj Kaliforniji nego u Putinovoj Rusiji ili Xijevoj Kini. Sve dok je tako, mi pobjeđujemo.

Razgovarajmo o još jednoj prijetnji civilizaciji: environmentalističkim politikama. Envinromentalistički aktivisti žele da se manje vozimo, manje letimo, jedemo manje mesa. Što nije u redu s tim?

Ne postoji ništa loše u tome da ljudi sami biraju te stvari. Ono što nije u redu je kad ljudi to žele nametnuti drugima, naročito slabijima od sebe. Ova vrsta apokaliptičnog environmentalizma je antihumana, nihilistička i destruktivna. To je potez moći privilegiranih ljudi kako bi stanovnike Afrike i Južne Azije održali siromašnima i zarobljenima u obnovljivom, organskom siromaštvu. To je nemoralno, kao što je i grozno za prirodni svijet. To je način održavanja niskoučinkovite poljoprivrede, koja je najveća prijetnja našim prašumama, i nastavak korištenja drva i ugljena, a mogli bismo prijeći na nuklearnu energiju i prirodni plin. Nalazimo se usred prekrasne tranzicije s ugljena na prirodni plin. Ali radikalni antihumani environmentalisti nastoje ugasiti proizvodnju prirodnog plina diljem svijeta. Lobirali su za zaustavljanje frackinga za plin, a sad se čini da je mnoge od njih izravno financirala Rusija. Oni imaju krv na svojim rukama. Trebali bismo Gretu Thunberg, Ala Gorea i Program Ujedinjenih naroda za okoliš smatrati odgovornima za ono što su učinili.

Zašto UN?

UN je prošle jeseni predložio da Afrikanci ne koriste fosilna goriva, baš u trenutku kad Europa gasi nuklearna postrojenja i vraća se ugljenu. Najbolja stvar za Afrikance bila bi da se u potpunosti povuku iz UN-a. Europske i američke elite žele da Afrika ostane igralište iznad kojeg mogu uokolo letjeti i ići na safari, mjesto na koje će gledati s visoka. Ono što im najviše prijeti je da će se Afrikanci obogatiti hidroelektranama, fosilnim gorivima i modernom poljoprivredom. Mi smo u globalnoj pobuni protiv ove groteskne antihumane ideologije pro-nestašica, a oni koji se najviše trebaju pobuniti su Afrikanci i Južnoazijati.

U svojoj knjizi “Apokalipsa nikad” opisujete kako ste kao mladi aktivist putovali Latinskom Amerikom i pokušavali uvjeriti male poljoprivrednika da rade u socijalistički zadrugama, ali ste shvatili da se oni radije žele preseliti u gradove. Zašto se čini da su ljudi na Zapadu toliko više oduševljeni primitivnim načinom života od ljudi u siromašnim zemljama?

Moć i ideologija. Ljudi se žele osjećati moćnima. Europljani gledaju po svijetu i vide da njihova moć globalno opada. Europljani više ne kontroliraju sudbinu Afrike. Konstruirali su ideologiju tobožnjeg altruizma, čiji je cilj držanje Afrikanaca u siromaštvu. Kad sam bio u Ruandi, otišao sam na zabavu u jedan od elitnih hotela u Kigaliju. Belgijski diplomat mi je objasnio kakvo dobročinstvo radi pomažući Ruanđanima da razviju sustav za stvaranje prirodnog plina iz ljudskog izmeta. Pitao sam ga: “Da li to radite u Belgiji? Da li dobivate snagu iz ljudskog izmeta?” — “Pa, to je drugačije. Znate, Belgija je civilizirana.” Siguran sam da misli da pomaže ovim jadnim primitivcima. U tom smislu, on se u svojim stavovima nimalo ne razlikuje od belgijskih kolonizatora.

Poznati ukupan broj smrti od nuklearne energije je vrlo nizak. A ipak, ljudi se jako boje ove tehnologije.

Nuklearna energija je najsigurniji način proizvodnje električne energije. Znamo da je izravno ili tijekom vremena od Černobila umrlo oko 200 ljudi. Usporedite to sa 6 milijuna smrti od onečišćenja zraka svake godine. Znamo da nitko nije umro od radijacije nakon Fukushime, ali mnogo ljudi je umrlo radi panike i preseljenja. Nijemci pretvaraju nuklearnu energiju u sekularnog vraga jer se uklapa u sekularnu religiju koja postoji na cijelom Zapadu. Ljudima su potrebni demoni, a nuklearna energija je okupirala taj dio našeg uma. Za 1.000 godina bit će drugačije.

Michael Shellenberger je “Heroj okoliša” časopisa Time i predsjednik Environmental Progress, neovisne istraživačke organizacije.