SHELLENBERGER: Zeleni elitizam u pozadini napada na poljoprivrednike (2. dio)

Kako bih bolje razumio situaciju, posjetio sam Nizozemsku u srpnju, intervjuirajući poljoprivrednike, vladine dužnosnike i poljoprivredne stručnjake. Jedan od tih stručnjaka bio je dr. Rudy Rabbinge, profesor emeritus održivog razvoja i sigurnosti hrane na Sveučilištu Wageningen u Nizozemskoj.

75-godišnji Rabbinge je čitav svoj život radio kao znanstvenik i bio je suosnivač, zajedno s dobitnikom Nobelove nagrade za mir Normanom Borlaugom, Zelene revolucije, koja je počevši od 1960-ih godina siromašnim zemljama i zemljama u razvoju donijela moderne poljoprivredne tehnologije. Brzo govoreći na odličnom engleskom, Rabbinge mi je rekao kako je vlastitu obiteljsku farmu pretvorio u prirodni rezervat, koji je tijekom desetljeća pokazao stotinama uglednika koji su ga posjećivali. Rabbinge zagovara poljoprivredne tehnike koje “štede prirodu” za povećanje prinosa, a time i smanjuju količinu zemlje potrebne za poljoprivredu, čime se stvara više zemlje dostupne za očuvanje prirode korištenjem umjetnih gnojiva i drugih kemijskih tvari.

“Moj susjed, proizvođač mlijeka. vrlo dobro radi svoj posao”, rekao je Rabbinge. “I mi smo jedan pored drugoga. Pozivam ljude da dođu vidjeti. Kofi Annan, bivši glavni tajnik Ujedinjenih naroda, došao je u posjetu i zajedno smo pokrenuli Alijansu za Zelenu revoluciju u Africi. Ali u Nizozemskoj imamo ministre koji kažu da su oni glavni i da znaju najbolju politiku, ali često nemaju iskustva i prepuštaju posao ljudima u ministarstvu.” Od početka kontroverze nitko nije došao u posjetu, rekao je.

Rabbinge prati sadašnju krizu do 2006. godine kad je nizozemska vlada ukinula sustav “mineralnog knjigovodstva” koji je pomogao stvoriti. Pod tim su sustavom poljoprivrednici mjerili unos dušika u obliku stočne hrane i gnojiva te izlaz dušika u obliku mlijeka i mesa. Iz tih su podataka mogli izračunati koliko je bježalo kao onečišćenje dušikom. Poljoprivrednici su poduzimali razne mjere kako bi smanjili onečišćenje i plaćali kazne za prekoračenje dopuštenih količina. Između 1995. i 2006. godine, ovaj sustav, koji postavlja ciljeve, ali odluku kako ih ispuniti ostavlja poljoprivrednicima, smanjio je onečišćenje za 70%.

Ovaj uspjeh završio je kad su se poljoprivrednici pobunili protiv nastojanja vlade da svoj sustav uskladi sa strožim propisima Europske unije. Prestrašeni radikaliziranim poljoprivrednicima, Ministarstvo poljoprivrede zaustavilo je sustav mineralnog knjigovodstva. Kao rezultat toga, prekinuto je i kontinuirano smanjenje emisija dušika. “Bilo bi bolje da su zadržali sustav”, rekao je Rabbinge, koji je okrivio ekstreme s obje strane — zelene ministre u vladi i radikalne antivladine poljoprivrednike.

Postoje dva oblika onečišćenja dušikom štetna za ljude i okoliš: dušikov oksid (NO_x), spoj dušika i kisika, i amonijak (NH₃), spoj dušika i vodika. Dušikov oksid obično dolazi iz industrijskih emisija, dok amonijak uglavnom dolazi iz gnojiva domaćih životinja i sintetičkih gnojiva. Vladini podaci pokazuju da je nakon 2006. godine amonijak ostao statičan.

Druga se prijelomna točka dogodila desetljeće kasnije. Godine 2015., nizozemska vlada uvela je shemu trgovanja emisijama koja bi poljoprivrednicima omogućila da jedni od drugih kupuju pravo na onečišćenje u sadašnjosti u zamjenu za smanjenja u budućnosti. Godine 2016., skupine za zaštitu okoliša tužile su nizozemsku vladu. Godine 2018., Sud EU-a presudio je protiv nizozemske vlade i rekao da je ustav izdavanja dozvola za onečišćenje neadekvatan, a nizozemski visoki sud je 2019. godine stao na stranu EU-a.

Kao odgovor na to, niži dom nizozemskog parlamenta zatražio je vanjski odbor stručnjaka, uključujući Rabbingea, koji bi savjetovao vladu. Rabbinge i njegovi kolege predložili su oživljavanje sustava mineralnog knjigovodstva. Vlada je taj prijedlog odbacila. “Naše preporuke nikad nisu ozbiljno razmatrane”, rekao je.

Vlada na to gleda drugačije. “Prije 20 godina obećali smo da ćemo se brinuti o našim prirodnim rezervatima”, rekao mi je stariji član osoblja koji radi za vladajući koaliciju u nizozemskom parlamentu. “Nikad nismo to učinili jer je važnije imati snažnu ekonomiju.”

Ali Rabbinge ističe da ako se poljoprivreda provodi učinkovito, to bi značajno moglo smanjiti negativne nuspojave. “Na primjer, mogli biste proizvesti istih 15 milijardi litara mlijeka koje Nizozemska trenutačno proizvodi, a pritom smanjiti 50% količinu zemlje, količinu pesticida za 80%, a onečišćenje dušikom 70%.”

Vladini dužnosnici su se držali teških ciljeva i propisa. Rabbinge to naziva “zabludom zagubljene konkretnosti”, pri čemu birokrati, odvjetnici i osobito ekonomisti teže striktnim pravilima umjesto inkrementalnog i iterativnog pristupa mineralnog knjigovodstva i sličnog “4R” programa u Kanadi.

Razmotrite kartu koju je nizozemska vlada objavila u lipnju. Vladini dužnosnici su bez sumnje željeli da im ona bude od pomoći. Pokazivala je u kojim područjima je potrebno smanjiti emisije za vrlo specifične količine, koje su se ovisno o lokaciji kretale između 12% i 95%. No, ona je uznemirila poljoprivrednike i temeljila se, prema neovisnim stručnjacima, na lažnoj preciznosti. Znanstvenici jednostavno nemaju dovoljno dobro razumijevanje onečišćenja dušikom za izradu tako detaljne karte.

Jedan od ljudi koji su izrazili zabrinutost oko točnosti vladinih karata onečišćenja je mikrobiolog po imenu Han Lindeboom, član zeleno orijentirane stranke D66, koja se zalagala za stroga ograničenja onečišćenja. Lindeboom kaže da je opovrgao vladine tvrdnje o jednom od izvora onečišćenja. “Znao sam da nema amonijaka koji dolazi iz Sjevernog mora i da su jednostavno dodali amonijak svom modelu. Otišao sam u prirodna područja Sjeverne Nizozemske i nisam pronašao kritično prekomjerno onečišćenje dušikom. Svejedno, [vladini znanstvenici] nisu željeli popustiti.”

Lindeboom kaže da je napisao izvješće i predstavio ga članovima parlamenta stranke D66, ali oni su ga ignorirali.

“To često možete vidjeti kod kreatora politika i ekonomista”, rekao je Rabbinge. “Oni vjeruju da jako dobro znaju kako društvo funkcionira, ali ne provode eksperimente kako bi provjerili jesu li ishodi njihovih modela u skladu s njihovim simulacijama. Kao rezultat zablude zagubljene konkretnosti, vi mislite da znate stvari koje zapravo ne znate. Ako mislite da onečišćenje u prirodnom području dokazi iz obližnje staje, možda griješite, jer onečišćenje možda dolazi iz viših razina u zraku i taloži se negdje drugdje.”

Rabbinge je nastavio. “Ekonomisti i kreatori politika vjeruju u ishode modela koji nikad nisu bili verificirani, a preuzimaju ih ljudi koji sjede u uredima u Haagu. Oni ne znaju što se događa u štali ili na polju.”

Michael Shellenberger je “Heroj okoliša” časopisa Time i predsjednik Environmental Progress, neovisne istraživačke organizacije.