FUREDI: Ukrajina i mit o novom svjetskom poretku

Gotovo istog trenutka kad je Rusija napala Ukrajinu u veljači ove godine, Zapadne su vlade i komentatori iskoristili rat kao priliku za revitalizaciju Zapada. Zbog toga je rat naširoko proglašavan najavom početka nove ere — kao “žarište novog svjetskog poretka“.

Među svjetskim čelnicima koji su promicali ovu liniju bio je i njemački kancelar Olaf Scholz. Još u ožujku ustvrdio je da ruska invazija na Ukrajinu znači da svijet stoji u “novoj eri”. Najavio je “povijesni zaokret” u njemačkoj obrambenoj politici, obećavajući ulaganje od 100 milijardu eura u njemačku vojsku samo 2022. godine.

Zapravo, priča o novoj eri započela je prije ruske invazije na Ukrajinu. Za mnoge, rat se uklapa u već postojeću ideju “Velikog reseta”. Veliki reset je scenarij maštarija Klausa Schwaba, osnivača Svjetskog ekonomskog foruma. Još u lipnju 2020. godine, on je tvrdio da je Covid pandemija pružila uvjerljiv razlog za težnju prema “velikom resetiranju kapitalizma”. Za Schwaba to znači više tehnokratski pristup kapitalizmu.

Mnogi zapadni političari i komentatori sad tvrde da invazija na Ukrajinu ide u prilog Velikom resetu. Za njih, Veliki reset je metafora koja označava dolazak nove ere i kraj stare.

Ponekad se jezik promjeni, a ponekad se fokus pomakne s geopolitike na ekonomiju, ali osjećaj je isti. “Invazija na Ukrajinu je promjena paradigme na razini 11. rujna”, rekla je britanska ministrica vanjskih poslova Liz Truss publici u Washington D.C.-u 10. ožujka ove godine. “Način na koji ćemo danas odgovoriti postavit će obrazac za ovu novu eru.” Za Truss, promjena paradigme odnosila se na “temeljnu promjenu načina na koji slobodne demokracije pristupaju globalnoj sigurnosti”.

Drugi koriste izraz “novi svjetski poredak”. Za predsjednika Bidena, novi svjetski predak znači ponovno uspostavljanje američke globalne hegemonije. Za druge, on se zasniva na propadanju starog poretka. Kao što je savjetnik ukrajinskog predsjednika Andrij Jermak upozorio:

“Trenutačni međunarodni sigurnosni sustav gotovo je istekao. On je istrulio. Njegovi ostaci su se srušili i zakopali ispod sebe svjetski poredak. Pokušaj njegova oživljavanja je uzaludan. Najviše od svega sliči pokvarenom robotu: njegovi udovi se još uvijek mogu pomicati, ali zupčanici su istrošeni, njegove opruge rastegnute. A sinkronicitet koji je svojedobno davao savršenstvo njegovim pokretima odavno je nestao.”

Možda je primamljivo promatrati Ukrajinu kao žarište novog svjetskog poretka. Doista, možda se nalazimo u trenutku tranzicije. No, malo je slaganja oko toga prema čemu se krećemo. Globalna ravnoteža snaga je poremećena, a mnogim glavnim igračima nije jasan njihov smjer kretanja. Kao što oštroumni komentator N.S. Lyons ističe, puno je točnije tumačiti “početak nove ere” kao “ponovno rođenje u novom obliku starog koji je veći dio prethodna dva desetljeća proveo u raspadanju”.

Značenje rata

Svakako, američka vlada gleda na rat u Ukrajini kao priliku za oživljavanje starog svjetskog poretka s Amerikom na čelnom mjestu u novom obliku. Čini se da to govori i o glavnom američkom ratnom cilju, koje ji, barem retorički, poraziti i poniziti Rusiju. Pukovnik Douglas Macgregor, bivši viši savjetnik američkog ministra obrane Trumpove administracije, iznio je svoju procjenu stajališta Washingtona na sljedeći način:

“U ovom trenutku moramo zaključiti da postoji univerzalno protivljenje svakom mirovnom sporazumu koji uključuje priznavanje bilo kakvog ruskog uspjeha… Zapravo, ako ništa drugo, sve više izgleda da su Ukrajinci gotovo sporedni za operaciju — u smislu da su tu kako bi se nabili na rusku vojsku i poginuli u velikom broju. Budući da je pravi cilj čitave stvari uništenje ruske države i Vladimira Putina.”

Macgregovoru ciničnu procjenu američkog glavnog ratnog cilja dijele i drugi stručnjaci u Washingtonu. Kao što je Leon Panetta, bivši ravnatelj CIA-e i ministar obrane u vrijeme Baracka Obame, objasnio u ožujku 2022. godine:

“Mi smo ovdje uključeni u sukob. Ovo je proxy rat s Rusijom rekli mi to ili ne. To je zapravo ono što se događa. I iz tog razloga, moramo biti sigurni da osiguramo što više oružja… Nemojte se zavaravati, diplomacija ne vodi nikamo ako nemamo prednost. A način na koji možete doći do prednosti je tako da, iskreno, uđete i ubijate Ruse. To je ono što Ukrajinci moraju učiniti. Moramo nastaviti ratna nastojanja… Jer ovo je igra moći.”

Ne samo da je Panetta zaboravio napomenuti da bi “ulazak i ubijanje Rusa” vjerojatno iziskivao gubitak tisuća i tisuća ukrajinskih života — on je također propustio priznati da vođenje proxy rata SAD-a protiv Rusije signalizira da se ratni ciljevi Washingtona ne moraju nužno uskladiti s onim ukrajinskim.

Zapravo, ono što ovdje imamo su dva rata koja se odvijaju paralelno: ruski rat protiv Ukrajine, u kojem Ukrajina vodi obrambenu bitku s ciljem osiguranja svog suvereniteta; i proxy rat Amerike i nekih njezinih saveznika protiv Rusije, čiji je cilj bitno smanjiti rusku globalnu moć i obnoviti američku hegemoniju na čelu novog svjetskog poretka.

Važno je napomenuti da cilj obrane granice i suvereniteta Ukrajine nije sinonim za poraz i ponižavanje Rusije. Podržavanje Ukrajine u njezinoj obrani ključno je za očuvanje njezina suvereniteta i neovisnosti. Međutim, nametanje potpunog i ponižavajućeg poraza Rusiji ne služi ničijem interesu — uključujući i onaj Ukrajine.

Ovo je mišljenje dobro u svibnju izrazio Henry Kissinger, kad je rekao da bi takav poraz imao katastrofalne posljedice za dugoročnu stabilnost Europe. Ono što zabrinjava Kissingera jest da bi, ako Zapad ne prizna rusku ulogu u europskoj ravnoteži snaga, moglo nastupiti doba trajnog sukoba.

Pitanja o američkim ratnim ciljevima također su postavljena u nedavnom članku New York Timesa:

“Pokušavaju li Sjedinjene Države, na primjer, pomoći okončanju ovog sukoba putem rješenja koje bi omogućilo suverenu Ukrajinu i nekakvu vrstu odnosa između Sjedinjenih Država i Rusije? Ili Sjedinjene Države sad pokušavaju trajno oslabiti Rusiju? Je li se cilj administracije pomaknuo na destabilizaciju Vladimira Putina ili na njegovo uklanjanje?”

Kraj američkog poretka

Zapravo, američki proxy rat protiv Rusije, vođen u interesu novog svjetskog poretka, podređuje ukrajinski cilj globalnoj igri moći. Pokušaj Amerike da ponovno uspostavi globalnu hegemoniju na račun Rusije također je nerealan. To je politika koja Kinu i veći dio nezapadnog svijeta izostavlja iz jednadžbe. To je kratkovidna strategija koja će vjerojatno pokrenuti lanac događaja koji će dovesti do daljnjeg globalnog sukoba.

Izvana, rat u Ukrajini pružio je fokus za konsolidaciju Zapadnog jedinstva i ponovno rođenje NATO-a kao vjerodostojne sile. Međutim, što rat dulje traje, postaje jasnije da članice Zapadnog saveza imaju suprotstavljene ratne ciljeve. Dok je Washington tvrdio da ga ne zanima ništa manje od poraza Rusije, u različitim su vremenima čelnici Francuske, Italije i Njemačke razgovarali o traženju primirja, čak i ako to znači da će Ukrajina ustupiti dio svog teritorija.

Usprkos svim pričama o oživljavanju Zapada, istinsko se jedinstvo ne može iskovati prisiljavanjem Rusije na defenzivu. Pokušaj uspostavljanja novog svjetskog poretka oživljavanjem slavnih dana Hladnog rata, u kojem je svijetom dominirao sukob dviju supersila, ne može uspjeti u svijetu u kojem postoji više centara moći.

Težnja za novim svjetskim poretkom mora računati na realnost da nas jednostrani fokus na Rusiju odvlači od drugih točaka sukoba. Vidjeli smo veliku promjenu u načinu na koji geopolitika funkcionira od kraja Hladnog rata. Prešli smo od bipolarne u unipolarnu te konačno u multipolarnu globalnu stvarnost. Taj je trend geopolitiku i međunarodne poslove učinio fluidnijim i manje predvidljivim. Tijekom pandemije, ti su se trendovi pojačali i značajno potkopali učinkovitost mnogih međunarodnih institucija koje su nastale u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata.

U posljednjim desetljećima najznačajniji geopolitički razvoj bio je pad američke globalne hegemonije. Anksioznost Washingtona zbog pada američke ekonomske moći pojačala se nakon financijske krize 2008. godine. Amerika i druge Zapadne nacije morale su se osloniti na Kinu kako bi im pomogla obuzdati destruktivne posljedice ove krize. Promjenjiva ravnoteža snaga u svjetskoj ekonomiji navela je Ameriku da pokuša zadržati kineski ekonomski i tehnološki uspon naglašavanjem vojnog obuzdavanja. Aukus, novi sigurnosni savez između SAD-a, Britanije i Australije, odražava preusmjeravanje geopolitičke strategije na azijsko-pacifičku regiju i obuzdavanje Kine.

U trenutačnom nesređenom globalnom okruženju, preuranjena je izjava da je stigao novi svjetski poredak. Doista, više ga pokreće želja za bijegom od prošlosti nego stvarnost. A to predstavlja ozbiljne opasnosti.

Oni koji Ukrajinu doživljavaju kroz metaforu Velikog reseta moraju shvatiti da ne možete resetirati ljudsko društvo. Moguće je resetirati nešto mehaničko ili fizičko, ali ne i povijest. Postoji previše neriješenih pitanja iz prošlosti koja se danas osjećaju. A mi ih ignoriramo po cijenu vlastite pogibelji.

Nema kraja na vidiku

Čini se da se s obje strane malo tko voljan suočiti sa stvarnošću rata u Ukrajini. Nije čak bilo ni objave rata. Putin to i dalje naziva “specijalnom vojnom operacijom”, dok su Zapadne vlade koje podupiru Ukrajinu bile iznimno oprezne da ne prijeđu crtu koja bi dovela do rata s Rusijom.

Ovo je rat u kojem niti jedna strana ne može dobiti niti se usudi izgubiti. Pitanja u igri su egzistencijalna, budući da je u pitanju status Ukrajine kao suverene nacije te cjelovitost i opstanak Ruske Federacije.

Trenutačno se čini da niti jedna strana nije sposobna nanijeti odlučujući poraz drugoj. Rusija bi mogla učvrstiti svoju prijeratnu poziciju u Ukrajinu, a Ukrajina može osujetiti Putinove ambicije i preživjeti kao neovisna nacija. To bi predstavljalo moralnu pobjedu Ukrajine.

Međutim, to neće rezultirati trajnim mirom, bez obzira na kratkoročni ishod. Obje strane znaju da će prekid vatre biti privremen i služiti kao uvod u izbijanje sukoba u onome što je klasični pogranični rat otkad je prvi put izbio 2014. godine. Stvari su se dodatno komplicirale trenutačnim stanjem globalne nestabilnosti, stanjem u kojem je svjetski poredak potkopan nedostatkom jasnoće o ravnoteži snaga.

Geopolitička nepismenost i povijesna amnezija koja danas prevladava na Zapadu doveli su nas do ove slijepe ulice. Zapadna retorika novog svjetskog poretka ili Velikog reseta lišena je ozbiljnog sadržaja. Posrćući u mraku, Zapad je u opasnosti da ostane zarobljen u svojoj prezentističkoj močvari.

Zapadna društva će morati naučiti da ne možete pauzirati ili brisati povijest. Kao što nam rat u Ukrajini ilustrira, povijest nas sustigne prije ili kasnije.