GREENFIELD: Nemoralnost politike identiteta

Politiku identiteta najbolje možemo razumjeti kao moralni kastinski sustav. Vjerovanje u stvari poput kritičke teorije rase znači prihvaćanje da su vaši postupci manje važni od vaše rase, spola ili seksualnosti. Oslobođenje koje politika identiteta obećava nameće kolektivističko shvaćanje da ništa što zapravo radite nije važno izvan ograničenja vaše kaste. Kakvi se rodite, takvi jeste.

Teško je zamisliti dogmu koja je više u suprotnosti s filozofskim svjetonazorom Očeva osnivača ili judeo-kršćanskom teologijom Amerike. Politika identiteta krši političke i vjerske temelje ove zemlje. Ovi ideološki napadi potkrijepljeni su uvjerenjem da su osobna iskupljenja putem ekonomskih težnji ili pokajanjem zavjere kojima je cilj zavaravanje ljudi da promjena dolazi kroz individualizam, a ne kroz kolektivizam.

A opet, šteta nacionalnom tkivu gotovo je sekundarna u odnosu na moralnu štetu koju politika identiteta nanosi pojedincima. Judeo-kršćanske moralne revolucije proizašle su iz uvjerenja da svaki pojedinac ima slobodnu volju, osobnu odgovornost i odnos sa svojim stvoriteljem. Odbacite slobodnu volju i individualna savjest također nestaje. Na njezino mjesto dolaze razularene rulje Black Lives Matter kojima je, poput nacista, moralnost grupni rat. Jedina individualna djela koja su važna su članstvo u skupini čija je moralna priroda urođeno kodirana pri rođenju. Biti bijelac znači biti grješnik, a biti crnac znači biti onaj protiv kojeg se griješi.

Suština politike identiteta njezino je uvjerenje da pojedinci mogu imati moralni standard samo u odnosu na svoju skupinu. Razumijevanje morala bez svijesti o članstvu u skupini za budne jednako je ateizmu. Zbog toga ne mogu shvatiti književnost čiji protagonisti nemaju jasne rasne ili spolne oznake. Markeri raznolikosti u filmovima, na televiziji i u romanima nisu samo elementi političke korektnosti, to su vitalno nužne oznake za budnu populaciju koja moralnu dramu može vidjeti samo kroz leću politike identiteta.

Politika identiteta zavarava ljude u vjerovanje da ništa što rade ni približno ne može utjecati na moralnu ravnotežu kao skupina u kojoj su rođeni ili u koju su odabrani. Moralni odnos ubojice i žrtve ubojstva sekundaran je u odnosu na skupine kojima pripadaju. Ovo nije uzbudljiva nova ideja kakvom je budni smatraju. To je zadano stanje stvari u većini svijeta gdje su kastinski, plemenski, klanski i obiteljski odnosi primarni, a moralni izbori sekundarni.

Pravosudni sustav koji reagira na ubojstvo u većini je nezapadnog svijeta prvenstveno svjestan skupina kojima su žrtva i počinitelj pripadali. Moralnost nije univerzalna, već je temelju kaste. Ubojstvo je više pogrešno u nekim intersekcionalnim odnosima moći nego u drugima. A u nekim je, poput žrtava ubojstva zbog časti, sasvim razumljivo. Pitanje “Tko je žrtva” nije pokušaj rješavanja zločina, već mjerenje morala kroz društveni status.

Politika identiteta tvrdi da je to oblik oslobođenja, ali oslobođenje započinje kad se uzima moć od skupine i daje se pojedincu. Politika identiteta uzima moć od pojedinca i daje je skupini. Politika identiteta započinje negiranjem individualne moralnosti i završava negiranjem individualnih prava. Umjesto oslobođenja, ona nudi potpunu i poraznu represiju.

Kultura otkazivanja nije slučajni nusprodukt politike identiteta: ona je politika identiteta. Ona napada članstvo u skupini, ono kolega, zaposlenika, obitelji i prijatelja, studenata i šire kulture, pojačavajući poruku da je članstvo u skupini uvjetovano napuštanjem individualnih stajališta. Pripadnici rulje za linčovanje, pojedinačno slabi, pokazuju nadmoć kolektivizma ciljajući na pojedince. Taktike kulture otkazivanja također prenose svoju temeljnu poruku da je članstvo u skupini superiornije od individualnosti. I da mobilizirana skupina lako slomi pojedince koji se opiru.

Čin otkazivanja predstavlja mikrokozmos politike identiteta. Grupna brutalizacija eskalira od uznemiravanja na internetu do nasilja rulje, od ritualnog ponižavanja do nasilnih napada i ubojstva. Od anonimnih trolova do antifa napada, od virtualnog do stvarnog života. Mržnja na internetu je poligon za nerede, terorizam i građanski rat. Ono što sve to čini mogućim jest svjesno napuštanje individualnog morala u korist politike identiteta. Moralni kodeks politike identiteta je da ne postoje univerzalni moralni kodeksi koji se jednako primjenjuju, samo politička borba na smrt “nas” i “njih”.

Budna sintaksa moralizira svoju amoralnost prikazujući je kao “udaranje prema gore” ili “udaranje prema dolje”. Intersekcionalnost se pretvara da povlači moralne granice definirajući kome je, a kome nije dozvoljeno na temelju članstva u skupini. Ono što viša moralna logika politike identiteta koju prihvaćaju ljevičarske intelektualne elite zapravo znači su šijiti protiv sunita, jedno afričko pleme protiv drugog, vječiti rat identiteta do istrebljenja.

Moralna iscrpljenost dio je privlačnosti politike identiteta. Oslobođenje koje nudi kolektivistički pokret je sloboda od osobne odgovornosti i savjesti. U svoj svojoj plemenskoj ružnoći, politika identiteta nudi jednostavne odgovore bez ikakve potrebe za preispitivanjem savjesti. Prihvatiti kritičku teoriju rase znači znati jesi li dobar i zao samo na temelju pogleda u zrcalo. Možda ste jedno ili drugo, ali imali ste malo toga s tim.

Moralni zahtjevi modernosti iscrpljuju više nego ikad, a bez religije zapadnjak više srednje klase manje je u stanju upravljati etičkim dvosmislenostima svijeta koji se mijenja. Kao i svi totalitarizmi, politika identiteta nudi jednostavna rješenja nerješivim problemima. Dolazeći nakon krhotina liberalizma, globalizma, multikulturalizma i svih neuspjelih -izama prošlog stoljeća, ona nudi povratak divljaštvu, jednostavnosti mržnje prema drugome, umotana u sofistiku.

Politika identiteta je pobuna protiv svakog civilizacijskog razvoja u posljednjih nekoliko tisuća godina. To je izvor njezine privlačnosti. To je mračna genocidna vizija s kojom su liberali zamijenili prosvjetiteljstvo. To je ono što žele indoktrinirati na svim razinama, od vrtića do korporativnog radnog mjesta. To je ono što žele za Ameriku.

Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.