SHELLENBERGER: Zašto progresivci potkopavaju civilizaciju: Očevi decivilizacije

Kod nekih progresivaca zasigurno postoje financijski motivi za potkopavanje civilizacijskih institucija. Milijarderi i filantropi John Arnold i George Soros uložili su milijune u zagovaranje bezgotovinske jamčevine. Belgijska ministrica energetike koja zatvara nuklearne elektrane u svojoj zemlji donedavno je imala poslovnog partnera koji je radio za rusku kompaniju prirodnog plina Gazprom, koja je profitirala od europskog udaljavanja od nuklearne energije; Rusija je također možda financirala kampanje protiv frackinga u Europi. A tu su i značajna financijska sredstva za demokrate i klimatske aktiviste od investitora u obnovljive izvore poput Toma Steyera.

No, financijski motivi ne mogu u potpunosti objasniti progresivno potkopavanje gotovinske jamčevine, pouzdane opskrbe energijom, psihijatrijske hospitalizacije, skloništa za beskućnike i meritokracije. Novac omogućava progresivno zagovaranje kaznenog pravosuđa, ali ne objašnjava zašto bi Arnold i Soros uopće trošili svoj novac na reformu kaznenog pravosuđa. I dok postoji značajan novac od interesa obnovljive energije za kreatore politike, postoje i značajne, dugogodišnje donacije interesa nafte i plina kreatorima politike s obje strane.

U mjeri u kojoj bogatstvo pokreće progresivne napade na civilizacijske institucije, ono izaziva “luksuzna uvjerenja”, koja se definiraju kao uvjerenja “čije si usvajanje mogu priuštiti privilegirani kako bi pokazali svoju vrlinu jer ne moraju trpjeti posljedice istih”. U novoj analizi, Zach Goldberg, politolog i suradnik Instituta Mahnattan, ukazuje na empirijske dokaze koji podupiru hipotezu luksuznih uvjerenja. Goldberg zaključuje da je “potpora uskraćivanja financiranja i depoliciranja doista veća među bijelim i azijskim demokratima nego među crnim i latinoameričkim demokratima. Međutim, utvrđeno je da je ideološka samoidentifikacija jači prediktor potpore od prihoda i obrazovanja kućanstva.”

Što karakterizira tu ideologiju? Antipatija prema modernoj civilizaciji. Doista, ključna razlika između progresivaca danas i onih prije 1960-ih godina je njihov pogled na Zapadnu civilizaciju. Progresivci su prije šezdesetih godina smatrali naš sustav liberalnog demokratskog kapitalizma koji evoluira prema većoj ljudskoj slobodi i blagostanju više pravednim nego nepravednim. Progresivci danas, a sve više od kasnih 1960-ih godina, Zapadnu civilizaciju smatraju više nepravednom nego pravednom, i onom koja evoluira prema katastrofi, bilo od nuklearnog armagedona, poljoprivrednog kolapsa ili klimatske apokalipse.

Razmotrite praktične razlike. Dok su progresivci prije šezdesetih godina zagovarali rehabilitaciju počinitelja kaznenih djela, progresivci nakon šezdesetih sve više traže da se čitavi zakoni ne provode ili da se svedu na prekršaje. Dok su progresivci 1950-ih i ranih 60-ih godina podržavali tranziciju prema društvu rasne i spolne jednakosti, progresivci od kasnih 1960-ih godina sve više zahtijevaju odmazdu, na primjer u obliku reparacija, za povijesne nejednakosti. I dok su progresivci 1950-ih i 60-ih godina podržavali viziju environmentalističkog napretka udaljavanjem od predindustrijskih energija, poput drva, balege i vjetrenjača prema fosilnim gorivima i u konačnici do nuklearne energije, progresivci od kasnih 1960-ih godina zahtijevaju povratak obnovljivim izvorima i udaljavanje od nuklearne energije i prirodnog plina iako bi to značilo sagorijevanje više drva i ugljena.

Ovo “progresivno” odbacivanje civilizacije značilo je afirmaciju antiprosvjetiteljskih filozofa, uključujući Jean-Jacquesa Rousseaua (1712.-1778.), Thomasa Malthusa (1766.-1834,) i Michela Foucaulta (1926.-1984.). Od šezdesetih godina, progresivci su od Rousseua usvojili ideju da ljudska patnja i potlačenost proizlaze iz društvenih hijerarhija i nejednakosti. Od Foucaulta su usvojili ideju da je mentalna bolest mit koji se nameće neurodivergentnim ljudima kako bi ih kontrolirali te da su sve posljedice za kršenje zakona opresivne, naročito one usmjerene na rehabilitaciju umjesto na kažnjavanje. A od Malthusa su usvojili ideju da je ljudska civilizacija environmentalistički neodrživa jer ljudska reprodukcija nadmašuje proizvodnju hrane te da stoga moramo živjeti unutar granica tobože prirodnih obnovljivih izvora energije.

I Foucault i Rousseau su vjerovali da su moderna društva u osnovi opresivna. Rousseau je u svojoj Raspravi o nejednakosti čuveno tvrdio da su najranije ljudske zajednice lovaca i sakupljača imale malo potreba i da su bile sretnije. Pad s lovaca-sakupljača na poljoprivredni život značio je da je “Svatko je počeo gledati druge i želio da sam bude viđen”, što znači da su sudjelovali u nadmetanju za društveni status, “tako je javno poštovanje dobilo na cijeni”, što znači da su ljudi uzaludno tražili javno priznanje.

Rousseauov prijatelj, Denis Diderot, kasnije si je pripisao zasluge za poticanje Rousseaua da iznese protuintuitivni argument da znanstveni napredak nije rezultirao moralnim napretkom, jednostavno zato što je bio osjećajniji, ali Rousseauov biograf je rekao da je to “bio logičan rezultat života razočaranja i otuđenosti”. Doista, Rousseau je priznao: “Razvio sam prezir prema svom stoljeću i svojim suvremenicima… i malo pomalo odvojio svoje srce od društva ljudi.”

Foucault je toliko mrzio moderno društvo da je veličao zločin, tvrdeći u svojoj iznimno utjecajnoj knjizi Nadzor i kazna da “postojanje zločina sretno očituje ‘nezaustavljivost ljudske prirode’; potrebno je u tome vidjeti, ne slabost ili bolest, već energiju koja se ispravlja, ‘upečatljivu izjavu ljudske individualnosti.'”

Što se tiče Malthusa, on je mrzio obećanje prosvjetiteljstva da znanost i tehnologija mogu izbaviti čitavo čovječanstvo, čak i njegove najsiromašnije članove, iz siromaštva. Malthus je ljude usporedio sa životinjama i, iako je priznavao da nas ljudski razum čini složenijima, ograničenja prirodnih resursa su značila da su ljudi osuđeni na rađanje više djece nego ih mogu uzdržavati. “Siromašni stoga moraju živjeti mnogo gore, a mnogi od njih će biti ozbiljno ugroženi”, napisao je Malthus. Već tada je bilo očito da kontrola rađanja i proširena proizvodnja hrane mogu spriječiti glad. I tako je Malthus napao te mjere na isti način na koji danas maltuzijanci napadaju umjetno gnojivo, prirodni plin i nuklearnu energiju kao inherentno nemoralne, jer su dopustili čovječanstvu da prevlada prirodne granice, što je u biti religijski argument.

U 1960-ima, Malthus, Rousseau i Foucault sve su više istiskivali Karla Marxa kao vodeći mislioci ljevice. To je bilo djelomično zbog diskreditacije marksističkih ideja zlouporabama i neuspjehom stvarnih komunističkih režima tog vremena, ali također zato što je marksizam, sa svojim velikim naglaskom na ulogu tvorničkih radnika kao revolucionarne klase i njegovim odbacivanjem marginaliziranih ljudi kao “lumpenproletarijata”, nije dao dovoljno opsežnu ideologiju za izgradnju političke moći. Rousseau, Malthus i Foucault su, nasuprot tome, ponudili opsežniju osudu modernog društva kao opresivnog i osuđenog na propast.

Od 1960-ih godina, njihove su ideje zaglupljene u Wokeizam ili ideologiju žrtva, koja ljude dijeli u dvije široke klase, žrtve (npr. kriminalci, mentalno bolesni) i tlačitelje (npr. sustav kaznenog pravosuđa, psihijatre). Wokeizam smatra da su takvi identiteti nepromjenjivi sve dok je društvo organizirano oko rasističkih, kapitalističkih i neurotipičnih normi, zakona i institucija. Wokeizam od Rousseaua posuđuje ideju da su stvari bile bolje u našoj primitivnoj prošlosti, kojoj bismo se trebali pokušati vratiti; od Foucaulta da je društvo krivo, a zločinci nevini, a rehabilitacija gora od kazne; a od Malthusa ideju da su ljudska nastojanja prevladavanja ljudskih granica osuđena na propast.

Zašto su onda progresivci od stvaranja institucija odgovornih za modernu civilizaciju prešli na njihovo potkopavanje? Zato jer su modernu civilizaciju smatrali opresivnom, a napredak iluzijom. Što objašnjava ovaj ideološki obrat s obzirom na sve duži životni vijek, napredak u zaštiti okoliša i daleko veće slobode za marginalizirane ljude, uključujući navodne kriminalce, mentalno bolesne te rasne i seksualne manjine? U velikoj mjeri to je želja za društvenom i političkom moći.

Kad bi baby boomeri jednostavno održavali institucije koje su naslijedili od svojih roditelja, baka i djedova, to bi u osnovi bilo konzervativno i dosadno, a ne progresivno, a još manje revolucionarno i herojsko. Održavanje je nudilo mnogo manje iskustvo moći u usporedbi s izgradnjom novih institucija i uništavanjem starih. To dvoje išlo je ruku pod ruku. Da bi baby boomeri izgradili nove institucije, morali bi se riješiti starih. A kako bi to učinili, oni su morali dokazati da institucije, i civilizacija koju su one omogućile, više štete nego pomažu.

Michael Shellenberger je “Heroj okoliša” časopisa Time i predsjednik Environmental Progress, neovisne istraživačke organizacije.