Ostalo

O’NEILL: Švedska i pobuna protiv izbjegavajućih elita

Dakle, sad znamo: nitko nije imun na populistički val. Čak ni Švedska. Čak ni omiljena država svih europskih liberala. Svojedobno smatrana sretnom zemljom Europe, oazom tehnokratskog mira na često nepredvidivom kontinentu, sad je čak i Švedska uzdrmana populizmom. Na prošlotjednim izborima, Švedski demokrati, desničarska nacionalistička stranka, postali su drugom najvećom strankom u parlamentu. A ta vijest nije samo uzdrmala političku klasu u Stockholmu, već i liberalne elite diljem svijeta. To je “dramatičan pomak”, kaže New York Times. “Zapanjujuće”, piše Deutsche Welle. “Potres”, inzistiraju ljevičarski promatrači. Oni zvuče kao trupe zaraćene vojske koje gledaju kako neprijatelj osvaja posljednji komadić njihovog teritorija.

Osjećaj da je Švedska pala — i da njezin pad predstavlja udarac ljudima-koji-ispravno-razmišljaju posvuda — više je nego opipljiv. Svi mi smo Švedsku smatrali “kolijevkom nordijskog liberalizma“, komentiraju dva pisca za NYT. I zbog toga se njezin “pomak prema više populističkoj desnici” čini osobito “šokantnim”. Jedna je stvar da ekscentrična Britanija podlegne populističkoj bubi i za lude Sjedinjene Države da privremeno odaberu Trumpa. Ali Švedska? Taj socijaldemokratski raj o kojem kolumnisti Guardiana sanjaju da će provesti svoju mirovinu? Mnogi će se zapitati “Kako se to dogodilo?”, prenosi preneraženi Deutsche Welle. Kako je, zaboga, u ovom sjevernoeuropskom “bastionu tolerancije” jedna “nacionalistička stranka” počela dominirati na anketama?

Uzbuna kod elita je zapanjujuća. I indikativna. Čini se da su konačno shvatili da njihove kulturne i političke vrijednosti nisu nigdje sigurne. Čak ni u Švedskoj. Rezultati tamošnjih izbora bili su doista nevjerojatni. Švedski demokrati, stranka poznata po svojim antiimigracijskim i antiislamskim stavovima, zauzeli su drugo mjesto. Osvojili su 20,5 posto glasova. Nije loše za stranku koja je debitirala u Riksdagu — švedskom parlamentu — tek 2010. godine, kad je osvojila šest posto glasova. To je poraslo na 13 posto na izborima 2014. godine. I na 18 posto na izborima 2018. godine. Sad su, glede osvojenih mjesta u parlamentu, Švedski demokrati drugi iza Socijaldemokrata, stranke koja je vladala Švedskom veći dio prošlog stoljeća. Zamislite da je Engleska obrambena liga za petama laburističke vlade u Velikoj Britaniji.

Švedski demokrati bili su dio desnog bloka koji je pobijedio na izborima, iako tijesno. Socijaldemokratska premijerka Magdalena Andersson priznala je poraz i podnijela ostavku. Ulf Kristersson iz Umjerene stranke desnog centra (koja je osvojila 19,1 posto glasova) sad je premijer na čekanju i mora sastaviti vladu. Hoće li ta vlada uključivati Švedske demokrate ili će oni samo agitirati iz stražnjih klupa, ostaje za vidjeti. U švedskom je establišmentu godinama postojao pakt da se sa Švedskim demokratima nikad ne ulazi u pregovore. Utoliko su rezultati izbora značajni. Zbog toga se osjeća “potres”. Jer je stranka koja je dosad bila tretirana kao politički nedodirljiva, kao toliko podla da je oko nje morao biti postavljen cordon sanitaire, sad druga najveća stranka u parlamentu, s nevjerojatna 73 mjesta. Nije ni čudo što su menadžerske elite posvuda, od New Yorka do Berlina i Stockholma, zateturale.

Švedski demokrati doista imaju uznemirujuće podrijetlo. Svoje korijene vuku iz neonacističkog pokreta 1980-ih, okupljajući se pod sloganom Zadržite Švedsku švedskom. No, oni su se prilično promijenili. Pod vodstvom Jimmieja Akessona, samo 26 godina starog kad je 2005. godine preuzeo stranku, Švedski demokrati su se odmaknuli od svojih “krajnje desnih korijena” i zauzeli “populističkiji smjer”. I napravili veliki prodor kod određenih dijelova biračkog tijela. Ne kod srednje klase u Stockholmu, naravno — imali su upečatljivo loše rezultate u glavnom gradu — već među onima koje je jedan novinar prilično prezrivo nazvao “nedovoljno obrazovanim ljudima” koji misle da “socijaldemokrati više ne zastupaju njihove interese”. Klasa i obrazovanje jaki su pokazatelji tko će vjerojatno glasati za Švedske demokrate,. Kao što švedski sociolog ističe, “Glasači sa sveučilišnom diplomom izrazito su nezastupljeni među glasačima [Švedskih demokrata]”. Anketa iz 2022. godine pronašla je da su simpatije prema Švedskim demokratima daleko veće među plavim nego među bijelim ovratnicima. I tako je 24,5 posto nestručnih plavih ovratnika izrazilo sklonost stranci, u usporedbi sa samo 8,3 posto visokoškolovanih bijelih ovratnika.

Ovo odjekuje populistički moment na drugim mjestima u Europi, kao i u SAD-u, gdje je obrazovanje vrlo često ključna linija razdvajanja u izbornom ponašanju. Ljudi koji nikad nisu zamračili vrata sveučilišta — i koji stoga nisu bili toliko izloženi vrijednostima i bontonu novih elita — čine se daleko zadovoljniji okrenuti leđa sve budnijem establišmentu i riskirati s populističkim skorojevićima. Nije iznenađujuće što mnogi plavi ovratnici u Švedskoj to konačno rade. To nije zato što su rasisti. Njih ne privlače Švedski demokrati jer u svojoj prošlosti imaju nekakve neonacističke osobenjake. Umjesto toga, oni se bune protiv svojih sve udaljenih elita. Protiv establišmenta koji, čini se, namjerno poriče probleme s kojima se suočava društvo i koji će vas označiti mrskim bigotom ako se samo usudite spomenuti te probleme.

Politički život Švedske posljednjih je godina definiran izbjegavanjem. Establišmentske stranke, naročito Socijaldemokrati, kategorički su odbijale biti iskrene u vezi društvenih poremećaja koji pogađaju švedsko društvo. Zločin i nasilje su u porastu. Sad u Švedskoj ima toliko bombaških napada da je to jedina zemlja uz Meksiko u kojoj policija bilježi broj takvih napada. Eksplozije su općenito u porastu. Kao što je BBC-jevo izvješće iz 2019. godine pitalo: “U Švedskoj ove godine 100 eksplozija: Što se događa?” Samo 2020. godine bilo je više od 200 eksplozija i 360 pucnjava. Švedska je jedina zemlja u Europi u kojoj su ubojstva iz vatrenog oružja porasla od 2000. godine. A onda su tu i vjerski nemiri. Ranije ove godine došlo je do islamističkih pobuna diljem Švedske. U raznim gradovima, muslimanske su rulje palile automobile i bacale kamenje na policajce nakon što je desničarski provokator spalio Kuran. Šef švedske nacionalne policije rekao je da “nikad nije vidio tako nasilne nerede“.

To što je veći dio ovog porasta u kriminalu i neredima uslijedio nakon golemog priljeva tražitelja azila u Švedsku 2015. godine učinilo je ovu temu razdražljivom i osjetljivom. Švedski političari i komentatori, koji su željeli ublažiti ono što su smatrali rasističkim tendencijama švedskih masa, bili su skloni umanjiti značaj društvene nestabilnosti. Inozemni promatrači učinili su isto. Sjećate li se problema u koje je upao Trump nakon što je rekao da se Švedska suočava s velikim društvenim i kulturnim problemima? Nemojte biti smiješni, govorile su brbljave klase Zapada — sa Švedskom je sve u redu. Ali nije bilo u redu. A njezini su problemi barem djelomično bili posljedica krize integracije, neuspjeha Švedske da asimilira desetke tisuća uglavnom bliskoistočnih migranata koje je prihvatila 2015. godine. Razmotrite ovo: četiri cijenjena sociologa u Švedskoj ispitivala su trendove silovanja protekla dva desetljeća. Pronašli su da je od onih osuđenih za silovanje 40,8 posto rođeno u Švedskoj sa švedskim roditeljima, a 47,7 posto je rođeno izvan Švedske. Većina tih bila je s Bliskog istoka ili iz Sjeverne Afrike. To je nešto o čemu bi trebalo raspravljati, zar ne?

Očigledno ne. Prečesto su rasprave bile ušutkavane, demonizirane. Krajnji rezultat bio je jednako predvidljiv koliko je bio i koban: društvena nestabilnost se pojačavala dok su elite okretale glavu na drugu stranu. Naposljetku su stvari postale toliko loše da je premijerka Magdalena Andersson rekla da Švedska mora razgovarati o tome. Više ne možemo ignorirati činjenicu, rekla je ranije ove godine, da imamo “paralelna društva u Švedskoj“, da je “integracija bila preslaba u isto vrijeme dok smo imali velike [količine] imigracije”. No, bilo je to premalo i prekasno. Mnogi su glasači već okrenuli leđa Socijaldemokratskoj stranci gđe Andersson i krenuli prema Švedskim demokratima iz jednostavnog razloga što su željeli da netko — bilo tko — govori o transformaciji Švedske iz relativno stabilnog društva orijentiranog na socijalnu skrb u naciju opsjednutu nasiljem bandi i identitarnim pritužbama. Upravo je to izbjegavanje elita, njihovo ograničavanje otvorenih, iskrenih komentara, potaknulo mnoge da se okrenu prema Švedskim demokratima.

Izbjegavanje je loša navika tehnokracije 21. stoljeća. Establišment konstantno gleda na drugu stranu. Već godinama izbjegava istinu o svemu, od tinjajućih kulturnih napetosti do vjerojatnog utjecaja depriorizacije proizvodnje energije i prihvaćanja sulude zelene politike. Samo kad te kolosalne ludosti dođu do izražaja — kao što je slučaj s islamističkim pobunama u Švedskoj ili energetskom krizom koja sad pogađa Europu — oni kažu: “Ah, postoji problem. Hoćemo li razgovarati o tome?” Populizam je pokušaj običnih ljudi da prisile stvarna pitanja, stvarne probleme i samu stvarnost natrag na dnevni red. To je ono što su birači u Švedskoj u učinili — rekli su svojoj vladajućoj klasi da se njihova strategije izbjegavanja više neće tolerirati i da je došlo vrijeme za istinu. Dobro za njih.

Brendan O’Neill je urednik magazina spiked i voditelj spiked podcasta The Brendan O’Neill Show.

Admin

Share
Published by
Admin

Recent Posts

SHELLENBERGER: Tihi očaj budnih fanatika

Tijekom posljednjih nekoliko tjedana, klimatski aktivisti u Britaniji blokirali su autoceste (jer automobili ispuštaju ugljični…

2 years ago

KLEIN: Vlastita prljava povijest predaka američkih Indijanaca

U svojoj Proklamaciji o Danu autohtonih naroda 2022. godine, koji progresivna ljevica nastoji učiniti saveznim…

2 years ago

DOYLE: Antiljudski vandalizam pokreta Just Stop Oil

Suncokreti Vincenta van Gogha bilježe rijedak trenutak optimizma u inače problematičnom životu. U veljači 1888.…

2 years ago

ROOT: Koliko bi Amerika danas bila drugačija da je Trump još uvijek predsjednik?

Ovo je vjerojatno najlakša kolumna koju sam ikad napisao. Toliko je jednostavno zamisliti kakva bi…

2 years ago

O’NEILL: Zašto su eko-aktivisti toliko neprijateljski nastrojeni prema čovječanstvu

Na ulicama Londona izbilo je nešto poput klasnog rata. S jedne strane, stoje radni ljudi…

2 years ago

DESMET: Znanost i ideologija

Znanost se, u osnovi, može definirati kao otvorenost uma. Izvorna znanstvena praksa, ona koja je…

2 years ago