SHELLENBERGER: Smrt od baterija stavlja nuklearnu sigurnost u kontekst

Litijeve baterije ubijaju mnogo više ljudi od nuklearnih elektrana. Zašto ih se onda ne bojimo?

Već desetljećima kritičari nuklearnih elektrana ukazuju na njihovu jedinstvenu opasnost. Kad dođe do gubitka vodenog rashladnog sredstva za jezgre reaktora, operatori postrojenja mogu izgubiti kontrolu, ostavljajući ih da se tale i potencijalno izbacuju otrovne čestice u okoliš. Nuklearne nesreće su jedinstvene po tome što zahtijevaju od ljudi da se “sklone na licu mjesta” i zatvore prozore i ventilacijske otvore kako bi izbjegli udisanje čestica zračenja. I nuklearne nesreće se mogu odvijati na nepredvidive i misteriozne načine, poput stvaranja eksplozija vodikovog plina, poput onih koje su se dogodile tijekom nuklearne nesreće u Fukushimi 2011. godine.

A opet, nuklearne elektrane ostaju najsigurniji način proizvodnje električne energije i jedna od najbenignijih ljudskih aktivnosti. U Sjedinjenim Američkim Državama nitko nikad nije umro od nuklearne energije, nitko neće umrijeti od radijacije izazvane nesrećom u Fukushimi 2011. godine, a samo će otprilike 200 ljudi imati kraće živote zbog požara i radijacije nakon nesreće u Černobilu. A budući da nuklearne elektrane sprječavaju izgaranje fosilnih goriva, klimatski znanstvenik James Hansen izračunao je da su one do danas spasile gotovo 2 milijuna života.

Sposobnost oslobađanja velikih količina topline cijepanjem atoma doista je donijela jedinstvenu opasnost na svijet. Ali ono što je najjedinstvenije je ubijanje tako malo ljudi usprkos zastrašivanju tako velikog broja ljudi. Daleko više ljudi je stradalo od preopsežnih i predugotrajnih evakuacija Fukushime i Černobila nego od njihovih radijacijskih čestica.

A sad niz smrtonosnih nesreća otkriva da su čak i litijeve baterije smrtonosnije od nuklearne energije. Prošle je subote požar izazvan litijevom baterijom u električnom skuteru ubio 8-godišnju djevojčicu u New Yorku. Samo u tom gradu, požari litijevih baterija 2021. godine ubili su 3, a ozlijedili 57 ljudi, dok su u prvoj polovici 2022. godine ubili 5, a ozlijedili 73 ljudi.

U međuvremenu, požar u utorak ujutro u Teslinom postrojenju za baterije u Moss Landingu u okrugu Monterey u Kaliforniji izbacio je toliko otrovnog dima da su vatrogasci i šerif izdali nalog za sklonište na mjestu, tražeći od ljudi da zatvore prozore i ventilacijske otvore, te zatvorili nekoliko cesta. Za razliku od raširenog mišljenja, nalozi skloništa na mjestu nisu jedinstveni za nuklearne nesreće, već se također koriste kako bi zaštitili javnost od kemijskih požara i drugih nesreća. Bio je to treći požar od otvaranja postrojenja prije dvije godine.

Požari uzrokovani litijevim baterijama su, poput nuklearnih nesreća, bili nepredvidivi, misteriozni i teški za kontroliranje. Požari baterije koji su prizemljili prve Boeing 787 Dreamlinere 2013. godine bili su teški za kontrolirati i misteriozni. Tesla koja je tri tjedna bila na otpadu u Sacramentu se spontano, opetovano i misteriozno zapalila. “Baterija bi iznova palila vatru”, rekli su vatrogasci, koji su je uspjeli ugasiti prevrnuvši Teslu na bok.

Kao takve, litijeve baterije su opasne i smrtonosnije od nuklearnih elektrana. To očito vrijedi za SAD, gdje nuklearna energija nikad nikoga nije ubila. Ali to je vjerojatno istinito i globalno, ili će uskoro biti istinito, s obzirom na sve veći broj smrtnih slučajeva od litijevih požara.

Sve ovo postavlja pitanje: ako su litijeve baterije smrtonosnije od nuklearnih, zašto se toliko bojimo nuklearnog?

Zašto se bojimo nuklearki

Očigledni razlog zašto se ljudi toliko boje nuklearne energije su nesreće. Nuklearna nesreća je najveća vijest na svijetu. Vatrogasci se bore kako bi ugasili požar i ohladili jezgre reaktora. Dužnosnici pokušavaju biti iskreni i umiriti javnost, što povećava nepovjerenje. Zbunjujuće razine zračenja mjerljivo su povišene. Lokalno stanovništvo bježi.

Čini se da nesreće apsorbiraju širu društvenu traumu. Nesreća u nuklearnoj elektrani Three Mile Island u Pennsylvaniji 1979. godine dogodila se samo tri dana nakon objavljivanja antinuklearnog trilera “Kineski sindrom”, prožetog antivijetnamskim cinizmom prema vladi i korporacijama. Incident u Černobilu dogodio se nakon godina sovjetske stagnacije, straha od nuklearnog rata sa Zapadom i rastućih unutarnjih zahtjeva za demokracijom. A nesreća u Fukushimi 2011. godine dogodila se samo nekoliko sati nakon što je otprilike 15.000 ljudi poginulo u tsunamiju i nakon godina sve većeg nepovjerenja u vladu.

No, strah od nuklearnih nesreća nije ravnomjerno raspoređen i koncentriran je među liberalima i Amerikancima starije dobi. Asocijacija nuklearnih elektrana i nuklearnog oružja pomaže objasniti zašto se liberali, koji se protive nuklearnom oružju, više protive nuklearnoj energiji od konzervativaca, koji su im skloniji. I ta asocijacija može objasniti zašto su baby boomeri, koji su u školi učili kako se pripremiti za nuklearni udar zastrašujućim vježbama “sagni se i pokrij”, više protiv nuklearnog oružja nego njihova milenijska djeca. Asocijacije su, koliko god bile iracionalne, prilično moćne.

Ono što nedostaje objašnjenju je intenzivan rat koji je protiv nuklearne energije vodila liberalna i radikalna ljevica počevši od 1960-ih godina. Maltuzijanski zagovornici zaštite prirode, koji su se protivili ekonomskom rastu, modernoj industrijskoj civilizaciji i ljudskim bićima općenito, borili su se protiv nuklearne energije jer je bila tako jeftina, a ne zato jer je bila skupa. Anarhistička ili libertarijanska ljevica borila se protiv nuklearne energije jer je zahtijevala centraliziranu proizvodnju energije, a željela je decentraliziraniju proizvodnju energije i hrane. A progresivci koji su favorizirali elektroenergetske kompanije u javnom vlasništvu borili su se protiv nuklearne energije kad je postala privatni posao.

Svaka od ovih skupina koristila je prirodne i razumljive strahove od nuklearnog oružja putem dobro financiranih kampanja, koje su podržavale slavne osobe poput Jane Fonda, koja je glumila i pomogla napraviti “Kineski sindrom”, a koji je privukao milijune gledatelja. Takav pokret ne postoji protiv litija. Upravo suprotno, isti progresivci koji su se borili protiv nuklearne energije 1960-ih i 1970-ih godina danas su najveći pobornici litijevih baterija, koje vide kao način rješavanja inherentne nepouzdanosti obnovljivih izvora energije koji ovise o vremenskim prilikama.

Postoji posljednja karakteristika litijevih baterija koju nuklearna energija ne dijeli, a to je njihova banalnost i sveprisutnost. Veći dio dana, i istog ovog trenutka, litijeva baterija počiva na mom krilu, u mom prijenosnom računalu, dok pišem ovaj post. A manje od pola metra dalje nalazi se još jedna litijeva baterija u mom telefonu. Čak i kad bi litijeve baterije ubile značajno više ljudi, još uvijek bi ih voljeli jer nude toliko pogodnosti u našim uređajima i aparatima.

Energetska kriza nadmašuje nuklearni strah

Jedan od mnogih izazova s kojima se suočavaju nuklearne elektrane bili su strahovi koji kruže oko onih u Ukrajini. Prije tri dana, Ukrajina je optužila Rusiju za “nuklearni terorizam” nakon raketnog napada u blizini južnoukrajinske nuklearne elektrane. Rezultirao je rupom dubokom 2, a širokom 4 metra. Svi se s pravom boje da bi projektil koji bi pogodio nuklearnu elektranu mogao uzrokovati taljenje jezgre i izbacivanje radijantnih čestica diljem Europe.

No, niti jedna strana nije ciljala nuklearne elektrane, a njihovi su reaktori, kao i reaktori diljem svijeta, zatvoreni u čvrste cementne strukture koje mogu izdržati napad projektila, pa čak i padove mlaznih aviona, nešto što je američka vlada demonstrirala 1988. godine kad je srušila lovac F-4 Phantom u betonski zid brzinom od 480 milja na sat (~770 km/h). To ne dokazuje da ništa ne može poći po zlu, ali sugerira da je gubitak rashladne tekućine, što dovodi do taljenja, i dalje glavni rizik s kojim se nuklearne elektrane suočavaju.

Bilo mi je zanimljivo promatrati da, usprkos velikoj drami oko ukrajinskih nuklearnih elektrana koja traje od ožujka, vlade diljem svijeta potvrđuju svoju predanost nuklearnoj energiji ili po prvi put istinski istražuju prelazak na istu. U ponedjeljak sam gostovao u Portugalu na CNN-u kako bih govorio o nuklearnoj energiji. Pitali su me o otpadu, nesrećama i troškovima — uobičajenim stvarima — ali niti jednom o nuklearnim postrojenjima u Ukrajini. Umjesto toga, glavna tema bila je nestašica energije koja pustoši Europu, naročito energetski intenzivne industrije u Njemačkoj.

Mislim da bi požari litijevih baterija na sličan način mogli staviti nuklearnu energiju u širi kontekst. Sad mi je jasno da velik dio razloga zašto su ljudi u posljednjem desetljeću na nuklearnu energiju gledali kao opciju, a ne kao nužnu, nije bio zbog Fukushime, već zbog jeftinog prirodnog plina. Upravo nedostatak jeftinog i dostupnog prirodnog plina i elektrana na prirodni plin potiče vlade u Japanu, Južnoj Koreji, pa čak i Kaliforniji da se vrate ili nastave s radom svojim nuklearnih postrojenja.

Sve što se nekad činilo novim i opasnim u vezi nuklearne energije sve više će izgledati staro i sigurno. Vjerujem da nuklearna energija želi biti dosadna, na isti način na koji su dosadne sve starije tehnologije. Nuklearna energije jest, i uvijek će biti, jedinstvena. No, zapis je jasan da nije jedinstveno opasna; umjesto toga, ona je jedinstveno sigurna, čak i u usporedbi s tako banalnim i sveprisutnim objektima kao što su litijeve baterije, osobito kad se zapale, ubiju i zahtijevaju od ljudi da se sklone na licu mjesta.

Michael Shellenberger je “Heroj okoliša” časopisa Time i predsjednik Environmental Progress, neovisne istraživačke organizacije.