SHAPIRO: Ne, Iran nije imao namjere obaciti svoje nuklearke iranskim sporazumom. Evo zašto.

Nakon odluke predsjednika Trumpa da se povuče iz iranskog nuklearnog sporazuma, novinari okupljeni na Twitteru počeli su s optužbama. Najčešće pritužbe su bile: Trump je upravo osigurao da će Sjeverna Koreja još živahnije nastaviti s nuklearnim programom. Njihova logika je otprilike ovakva: Amerika je, pod predsjednikom Obamom, obećala Iranu da će otvoriti njihovo gospodarstvo ako prestanu s razvojem nuklearnog naoružanja; oni nisu razvili svoj nuklearni program; Sjedinjene Države su se svejedno povukle iz sporazuma i na taj način destabilizirale režim; stoga je njihov jedini jamac sigurnosti brzi razvoj nuklearnog oružja.

Ovaj argument zanemaruje činjenicu da je nuklearni sporazum s Iranom bio od samog početka prepun rupa – bio je stvoren kako bi ostavio Iranu put prema nuklearnom oružju i usput stabilizirao režim. Ovo je, zapravo, ključna stvar: jedini sporazum koji bi Iran potpisao je sporazum koji se temelji na ideji da iranski režim neće morati iz temelja promijeniti svoju perspektivu prema nuklearnom oružju.

Zapravo, samo zemlje koje su već predisponirane na umjerenost odustaju od svojih nuklearki – ili barem one koje se dovoljno boje američke moći. Niti jedna zemlja se ne može podmititi mrkvom da odustane od ekstremističkog stajališta i odjednom postane umjerena. Samo četiri zemlje koje su bile u posjedu nuklearnog oružja su odustale od njega: Južnoafrička Republika, Ukrajina, Bjelorusija i Kazahstan. Postoji još jedna koja je razvijala nuklearno oružje i prekinula svoj program: Libija. Ukrajina, Bjelorusija i Kazahstan nisu razvijali nuklearno oružje – oni su ga naslijedili od bivšeg Sovjetskog Saveza i nisu imali infrastrukturu za njihovo daljnje održavanje. I također su dobili ozbiljna sigurnosna jamstva od Sjedinjenih Država i Rusije.

Južna Afrika odustala je od nuklearki 1993., nakon što je razvila šest nuklearnih glava 1970-ih i 1980-ih godine. Tadašnji južnoafrički predsjednik F.W. de Klerk odrekao se tog oružja 1993. i objasnio da je to namjerno učinio kako bi okončao sankcije nametnute njegovoj zemlji – kako bi zaustavio svoju međunarodnu izolaciju. “Želio sam ukinuti izolaciju i prije nego što smo finalizirali sporazume kroz ustavne pregovore”, izjavio je de Klerk. “I jedna od važnih stvari za postizanje ponovnog prihvaćanja u međunarodnu zajednicu je poduzeti inicijativu, bez vanjskog pritiska, da se ovaj program završi… da rastavimo naše nuklearno oružje i dokažemo svijetu da se igramo igre, već da smo ozbiljni u našim naporima da iz temelja reformiramo Južnu Afriku.”

Drugiom riječima, Južna Afrika odustala je od svojih nuklearki da bi poslala znak dobre volje prije nego dobije garancije od Zapada.

Isto vrijedi i za Libiju. Moamer Gadafi gajio je strah da će ga Sjedinjene Države srušiti na isti način kao što su to napravile s Sadamom Huseinom; 2001., George Bush koristio je tajne kanale kako bi prenio upravo tu prijetnju. Nekoliko dana prije američke invazije na Irak, Gadafi je najavio da će odustati od svojeg nuklearnog programa.

Što imaju Južna Afrika i Libija zajedničko? Vođe tih zemalja napravili su proaktivne poteze razoružanja. Nisu bili podmićeni. Znali su da će, ukoliko to ne učine, biti središnja meta međunarodne zajdnice. U stvari, jedan od glavnih čimbenika ubrzavanja sjevernokorejskog nuklearnog programa nije Trumpov opoziv iranskog sporazuma, koji se desio tek ovaj tjedan – nego odluka Obamine administracije da sruši Gadafija usprkos njegove odluke za razoružanje.

Dakle, ne, smrt iranskog sporazuma neće potkopati mogućnost sjevernokorejskog detanta, ako je ikad postojao, Zapravo, da je Iran imao namjeru otvoriti svoje gospodarstvo odustajanjem od nuklearnog programa i prekidanjem davanja podrške teroristima, sve što je trebao napraviti je odustati od svojih nuklearki i prekinuti podržavati teroriste bez ikakvog sporazuma. Mogli su to učiniti u bilo koje vrijeme. Ali nisu, zbog toga što nikad nisu niti namjeravali.