IBRAHIM: Obmanjivanje Zapadnjaka u vezi šerijata

Promiče li islam neprijateljstvo i nasilje prema nemuslimanima ili se svi problemi između Zapada i islama temelje na sekundarnim čimbenicima — od “radikalnih” interpretacija islama, do ekonomije i ostalih pritužbi?

Ovo je temeljno pitanje.

Očito, ako je “anti-nevjerničko” neprijateljstvo svojstveno samom islamu, onda sukob postaje egzistencijalan — istinski sukob civilizacija, bez lakih rješenja i s mnogo ružnih komplikacija na horizontu.

Zbog ovog truizma, oni čiji je posao uljepšavanje slike islama na Zapadu, inzistiraju na suprotnom — da su sve poteškoće privremene i da nisu ukorijenjene urođenim islamskim učenjima.

Tu na scenu stupa Šerijat: Ono što svi trebaju znati (Shariah: What Everyone Needs to Know), autora Johna Esposita i Natane J. Delong-Basa. Cilj autora je opravdati šerijat, koji, prema njima, ustoličuje “zajedničko dobro (maslaha), ljudsko dostojanstvo, socijalnu pravdu i središnju važnost zajednice”, od Zapadne kritike ili straha, za koje kažu da se temelje isključivo na “mitu” i “senzacionalizmu”.

U svojim uvodnim poglavljima, oni definiraju šerijat kao izgrađen na riječima Kur’ana i sune (ili primjera) muslimanskog proroka Muhameda sadržanih u sahih (kanonskim) hadisima. Oni dodaju: “Šerijat i islamsko pravo nisu ista stvar. Razlika između božanskog zakona (šerijata) i njegove ljudske interpretacije, primjene i razvoja (islamski zakon) važno je imati na umu u ovoj knjizi… Dok je šerijat nepromjenjiv i nepogrešiv, islamski zakon (fikh) je pogrešiv i promjenjiv.”

Autori zatim ističu koliko je šerijat važan većini muslimana. Navode Pew anketu iz 2013. godine koja je pronašla da 69% muslimana na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi, 73% u Južnoj Aziji i 55% u Središnjoj Aziji, vjeruje da je “šerijat Božje [Alahovo] božansko otkrivenje”.

Čak i veći brojevi muslimana “podržavaju uspostavu šerijata kao službenog zakona”: 99% u Afganistanu, 84% u Južnoj Aziji, 74% na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi te 64% u Supsaharskoj Africi.

Za sad je dobro. Uvodne tvrdnje autora (da je šerijat od ključne važnosti za islam) i statistike (da ga stotine milijuna muslimana poštuju i žele implementirati) su točne.

Ali oni također povlače gore spomenuto pitanje: je li sam šerijat iza netolerancije, mizoginije, nasilja i terorizma koji se počinjava u ime islama?

Na tom mjestu dosad objektivni autori prebacuju brzinu i preuzimaju plašt apologeta. Njihova teza je jednostavna: Sve moguće negativne aktivnosti u koje se upuštaju muslimani mogu se pripisati svemu i svačemu — tako dugo dok to nije šerijat.

Kako bi podržali ovu inače nepodrživu poziciju, kao što bi se moglo i očekivati, ostatak knjige sastoji se od zatamnjivanja, prikrivanja i puno puno kontekstualnih propusta i povijesnih distorzija.

Slijedi nekoliko primjera:

Šerijat o ženama

Autori citiraju i detaljno raspravljaju o mnogim stihovima Kur’ana o ženama koji se čine pozitivni (Kur’an 30:21, 3:195 i 2:187), ne aludirajući na stihove koji muževima dopuštaju premlaćivanje svojih žena (4:34) i njihovo tretiranje kao “njivama” koje mogu “zaorati kako god žele” (2:223). Niti se osvrću na Muhamedove tvrdnje da ženama “nedostaje inteligencije” i da će sačinjavati većinu stanovnika pakla, kao što je opisano u kanonskom hadisu.

Oni djelomično citiraju Kur’an 4:3: “… ženite se onim ženama koje su vam dopuštene, sa po dvije, sa po tri i sa po četiri. A ako strahujete da nećete pravedni biti, onda samo sa jednom.” Ovo zadovoljava namjeru autora, a to je predstavljanje Kur’ana kao da implicitno preporučuje samo jednu ženu, budući da priznaje da je muškarcu gotovo nemoguće postupati prema svim ženama jednako. No, autori namjerno prekidaju nastavak tog stiha — koji dozvoljava muslimanskim muškarcima kopuliranje s neograničenim brojem seksualnih robinja (ma malakat aymanukum), čak i ako su u braku.

Oni također zataškavaju činjenice oko dječjeg braka, govoreći da ga “klasični islamski zakon” dopušta, ali samo kad “dijete dosegne zrelu dob”. Ono što ne spominju jest da se na temelju Muhamedovog braka s Ajšom — to jest, na osnovu njegove sune, koja je nepromjenjiva i dio šerijata — “zrelom dobi” smatra devet godina.

Sloboda vjeroispovijesti i nemuslimani

Autori tvrde da “Postoji više od 100 kur’anskih stihova koji … potvrđuju slobodu vjeroispovijesti i savjesti”. Oni citiraju mnoge od njih i tvrde da “Vodeće načelo šerijata … podvučeno Kur’anom 3:28, 29:46 i 60:89, jest da vjernici moraju postupati s nevjernicima pristojno i pravedno tako dugo dok se nevjernici ne ponašaju agresivno”.

A opet, oni ne spominju ili stavljaju po strani mnoge kontradiktorne stihove koji pozivaju na nemilosrdni rat prema nemuslimanima — koji se uspoređuju s glupom stokom u Kuranu 25:44 — sve dok se ne predaju, na ovaj ili onaj način, islamu (npr. 8:39, 9:5, 9:29).

Oni ne citiraju stihove koji tvore izrazito razdornu doktrinu al-wala’ w’al bara’ (“Lojalnost i neprijateljstvo”), uključujući Kur’an 5:51, koji zabranjuje muslimanima sprijateljivanje sa Židovima i kršćanima te Kur’an 60:4, koji zapovijeda muslimanima da nose samo “mržnju” prema nemuslimanima, sve dok “ne budete u Alaha, Njega jedinog, vjerovali!”.

Nepotrebno je reći da ignoriraju Kur’an 3:28, koji muslimanima dozvoljava glumljenje prijateljstva s nemuslimanima, kad god su prvi pod vlašću potonjeg (takva je doktrina tukije).

Onako usput, Islamska država je zbog svih tih razdornih stihova Kur’ana — zbog šerijata — otvoreno objasnila: “Mi vas ponajprije mrzimo jer ste nevjernici.”

Najbliže što su se autori približili ovim pitanjima nalazi se u poglavlju pod naslovom: “Mogu li muslimani na Zapadu biti lojalni građani”. Oni odgovaraju da — ali dokazi koje navode su ankete (utemeljene na željenim interpretacijama), koja naravno govore čitatelju malo o temi koju namjeravaju “demitologizirati”: Šerijatu.

Džihad

Kao što bi se moglo i očekivati, kad su autori stigli do teme džihada, njihovo je prikrivanje doseglo novu razinu. Oni su opetovano inzistirali da je džihad, kao što je ustoličeno u šerijatu, jednostavno muslimanska kopija Zapadne teorije pravednog rata, koji uči da su rat i agresija dopušteni, ali samo u svrhu obrane ili vraćanje teritorija od okupatora: “Manji ili vanjski džihad uključuje obranu islama i muslimanske zajednice.” Kao i obično, oni troše mnogo vremena citirajući i razrađujući stihove iz Kur’ana koji odgovaraju ovoj poziciji, dok s druge strane ignoriraju ili stavljaju po strani mnoge kontradiktorne stihove. U stvarnosti, mainstream islam drži mišljenje da su kur’anski “Stihovi mača” (osobito 9:5 i 9:29) abrogirali (ukinuli – op. a.) sve one miroljubive te tako učinili ratovanje protiv nemuslimana — samo iz razloga što nisu muslimani — obaveznim.

Razmotrite Kur’an 9:29: “Borite se protiv onih kojima je data Knjiga [Židovi i kršćani], a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru [islam] – sve dok ne daju glavarinu [džizju] poslušno i smjerno.”

Što je, točno, “obrambeno” u tom stihu?

Slično tome, oni tvrde da se dar al-harb ili “prebivalište rata” — islamska oznaka za sve one nemuslimanske teritorije (poput Europe) s kojima su muslimani povijesno bili u trajnom ratnom stanju — “primjenjivala na druge stranke s kojima su muslimani bili u sukobu”. Ponovno, oni ne spominju da je osnovni razlog zbog kojeg su muslimani bili “u sukobu” s njima bio taj što su bili nemuslimani i da su sve muslimanske teritorije po pravilu dio “prebivališta rata”, osim kad su sklopljeni sporazumi povoljni za islam.

Umjesto toga, autori kažu: “Teritorije koje se klasificiraju kao prebivališta rata bile su one koje su odbile pružiti takvu zaštitu muslimanima i njihovim klijentima” — podrazumijevajući time da su muslimani bili neprijateljski raspoloženi prema, recimo, Europi, jer je Europa bila prvo neprijateljski raspoložena prema muslimanima. (Stvarnost je, kao što je zabilježeno u knjizi Mač i simitar: Četrnaest stoljeća rata između islama i Zapada, bila upravo suprotna.)

Razni izgovori

Mogli bismo tako u nedogled; autori se upuštaju i u ostale oblike izgovora kako bi šerijat oslobodili krivnje. Oni često projiciraju Zapadni furnir islamskim pojmovima i konceptima, govoreći na primjer da se šerijat u osnovi radi o “promicanju dobra i sprječavanju zla” — što zvuči pohvalno — ne ističući da, na temelju Kur’ana i suna (tj. šerijata), osvajanje nemuslimanskih teritorija znači “promicanje dobra” i da se držanje žena pokrivenima i zatvorenima te njihovo premlaćivanje prema potrebi radi o “sprječavanju poroka”.

Iako priznaju da se trenutačno progone kršćani i druge nemuslimanske manjine, ne samo da autori tvrde da to nema nikakve veze sa šerijatom, već također pozivaju na relativističko razmišljanje: “Baš kao što su muslimani koji žive u nemuslimanskim zemljama često zabrinuti zbog svojih prava i građanskih sloboda kao manjina”, kažu oni, “tako neki smatraju prava i status nemuslimanskih manjina koje žive u muslimanskim zemljama paralelnim problemom.” Drugim riječima, pošto neki Amerikanci sumnjičavo gledaju na muslimane u svojoj sredini, kontinuirano porobljavanje i klanje kršćana — više od 6.000 njih samo u Nigeriji od siječnja 2018. godine — te zabrana ili uništavanje njihovih crkava predstavlja svojevrsno milo za drago, “paralelni problem” koji je jedino moguće riješiti kad Zapad postane manje kritičan prema islamu.

Relativizam se također priziva tijekom kratkog osvrta autora na apostaziju u islamu: “Povijesno, apostazija je ponekad bila kažnjiva smrću u judaizmu, kršćanstvu i islamu.” Oni tvrde da je apostazija još uvijek veliki problem u islamu zbog “radikalnih” interpretacija ili politike — učvršćujući svoj položaj ponovno navodeći iste stihove iz Kur’ana za koje se čini kako podržavaju slobodu vjeroispovijesti — ne spominjući, recimo, kanonski hadis (što znači dio šerijata) u kojem je Muhamed rekao: “Tko god napusti svoju religiju [islam], ubij ga.”

To je način na koji vješti islamski apologeti obmanjuju Zapad: oni priznaju neke spornije aspekte koje mnogi drugi apologeti izbjegavaju — naime da je šerijat doista temeljni za islam i da ga stotine milijuna muslimana štuje i želi implementirati — ali nakon toga, pošto su uspostavili povjerenje čitatelja, oni ponovno navlače “maske”, prikazujući svu netoleranciju, mizoginiju, nasilje i terorizam koji se svakodnevno počinjava u ime islama kao produkte svega i svačega — pogrešnih muslimanskih interpretacija, sebičnih svećenika i terorista, društveno-ekonomskih pritisaka, Zapadnog kriticizma ili povreda — ali nikad samog šerijata.

Suprotno svom podnaslovu knjige, šerijat Johna Esposita i Natane J. Delong-Base nije “sve što trebate znati”; umjesto toga, to je sve što nemuslimani trebaju vjerovati kako bi šerijatu — koji je u svojim temeljima neprijateljski raspoložen prema svim neislamskim osobama i stvarima — dali slobodan prolaz.