DRIESSEN: Čudesni obrat događaja

Nikad u svojim najluđim snovima nisam pomislio da ću doživjeti dan kad ću se u bilo čemu složiti s filmašem Michaelom Mooreom — a još manje da će se on složiti sa mnom. Ali mirabile dictu, njegov novi film, Planeta ljudi, jednako je pogubna optužnica energije vjetra, sunca i biogoriva kao i sve što sam ikada napisao.

Dokumentarac odražava Mooreovu spremnost preispitivanja environmentalističke doktrine. Ubrzo postaje očigledno zašto su oni fanatičniji zeleni pokušali zabraniti “opasan film”. Doista, Films for Action u početku je podlegao pritisku i uklonio Planetu sa svoje web stranice, ali nakon toga ga je vratio natrag. Film je također dostupan na YouTube-u.

Potencijalni cenzori uključivali su Josha Foxa, čiji su film Gasland irski novinari Phelim McAleer i Ann McElhinney sa svojim dokumentarcem FrackNation u potpunosti izmasakrirali; Michaela Manna, čiji su graf globalne temperature, poznatiji kao hokejska palica, uništili kanadski analitičari Ross McKitrick i Steve McIntyre te mnogi drugi; i profesora sa Stanforda Marka Jacobsona, koji se upravo suočava s potencijalnom kaznom (u pravnim troškovima) od milijun dolara zbog podnošenja SLAPP-a (strateške parnice protiv sudjelovanja javnosti) i tužbe za klevetu protiv matematičara koji je kritizirao Jacobsonove tvrdnje u vezi obnovljive energije.

Ovi kritičari i njihovi saveznici rijetko su voljni raspravljati o bilo kakvim klimatskim ili energetskim pitanjima koja smatraju “utvrđenom znanosti”, a kamoli se upustiti u otvorenu raspravu s “poricateljima” ili dopustiti bivšim kolegama bilo kakvo odstupanje od katekizma klimatske kataklizme i spasenja koje predstavljaju obnovljivi izvori energije. Oni preferiraju parnice. Ali smatraju da bi dokumentarac Planeta mogao biti Fort Sumter u zelenom građanskom ratu i stoga su prestravljeni.

Njihov glavni prigovor, da su neki snimci zastarjeli, je točan, ali nebitan. Ključna poanta filma je ista kao i moja: energija vjetra, sunca i biogoriva nije čista, zelena, obnovljiva ili održiva i ona je užasno destruktivna za vitalne ekološke vrijednosti. Cenzori smatraju da je to priznanje bogohulno.

Redatelj-pripovjedač Jeff Gibbs nikad ne razgovara sa zagovarateljima ugljena, nafte ili prirodnog plina — ili skepticima “obnovljive” energije i “klimatske krize uzrokovane ljudskim djelovanjem”. Umjesto toga, on intervjuira kolege environmentaliste koji su opravdano užasnuti onim što projekti vjetra, sunca ili biogoriva čine slikovitim područjima, staništima divljih životinja, rijetkim i zaštićenim vrstama i milijunima hektara šuma, pustinja i pašnjaka. On zaviruje iz kulisa kako bi izložio lažne tvrdnje da su solarni paneli zapravo osigurali struju na koncertu za promociju solarne energije.

Nakon razgovora sa zagovornicima “obnovljive” energije u Lansingu, državi Michigan, i nakon što je saznao da Chevy Volt, zbog kojeg su toliko uzbuđeni, zapravo puni postrojenje koje za pogon koristi ugljen, Gibbs je posjetio obližnju solarnu farmu veličine nogometnog igrališta. Ona može napajati 50 (!) kućanstva na vrhuncu solarnog intenziteta. Za napajanje čitavog Lansinga (ne uključujući kampus Sveučilišta Michigan State) bilo bi potrebno 15 četvornih milja (~40 km²) panela — plus vjetroturbine i ogromno polje baterija (ili elektrane na ugljen ili plin) za noći i oblačne dane.

Filmska ekipa snima jednu od tih turbina koja se postavlja izvan grada. Svaka od njih sastoji se od gotovo 2.300 tona betona, čelika, aluminija, bakra, plastike, kobalta, rijetkih zemnih metala, stakloplastike i drugih materijala. Svaki korak u rudarenju, preradi, proizvodnji, transportu, instalaciji, održavanju i (20 godina kasnije) uklanjanju zahtijeva fosilna goriva. Ovo je potrebno ponoviti: vjetar i sunce su obnovljivi i održivi; njihovo korištenje za energiju koja služi čovječanstvu apsolutno nije. (Idite na 36:50 za ubrzani tečaj rudarstva i pogledajte odakle sve te “čiste, zelene” tehnologije doista potječu.)

Potom odlaze u Vermont, gdje se uklanja šumoviti vrh planine kako bi se postavilo još vjetroturbina. Uklanjanje vrhova planina radi pristupa ugljenu, loše; radi podizanja ogromnih vjetroturbina koje ubijaju ptice, dobro?

Zračna snimka otkriva 350.000 ogledala veličine garažnih vrata koja se protežu na šest četvornih milja bivšeg staništa pustinje Mojave — s ogromnom “solarnom” elektranom Ivanpah u središtu. Sustav se svako jutro zagrijava grijačima na plin, kako bi mogao proizvesti malo električne energije do zalaska sunca.

Ovo “ekološki benigno” solarno postrojenje sad počiva na mjestu gdje su svojedobno rasle 500 godina stare juke i Jošuina stabla. “Zastarjeli” snimci pokazuju kako se ona kompletno uništavaju kako bi se uklonili svi dokazi da su ikad postojala.

Gibbs i Moore potom razgovaraju o etanolu — i kukuruzu, vodi, gnojivima i fosilnim gorivima potrebnim da se stvori ovaj “čisti, zeleni, obnovljivi” nadomjestak za benzin, koji prilikom sagorijevanja emitira mnogo ugljičnog dioksida.

Još je gora totalna devastacija čitavih šuma — u potpunosti posječene, isjeckane na komadiće, možda paletizirane i otpremljene stotinama ili čak tisućama milja … kako bi bile spaljene umjesto ugljena ili prirodnog plina i generirale energiju koja čini moderne domove, tvornice, bolnice, životne standarde i životne vjekove mogućima. Ekipa dobiva “pet sekundi” da napusti razgolićenu šumu i područje elektrane na “biomasu” u Vermontu — ili će biti uhićeni. Proganjajuće slike zbunjenih domorodaca u Brazilu i prestravljeni, blatom prekriveni orangutani u Indoneziji svjedoče o uništenju iskovanom u ime spašavanja Zemlje od klimatskih promjena.

Ostaje vam da se zapitate koliko je hektara kukuruza, šećerne trske ili uljane repice potrebno za jedan let mlažnjakom na biogorivo Richarda Bransona do Europe. Koliko bi bilo potrebno za proizvodnju 96 milijardi galona goriva na bazi nafte koliko je zrakoplovna industrija potrošila 2019. godine. Koliko će mnogo desetljeća trebati da se zamijene milijuni hektara sporo rastućih šuma koje se svake godine spale kao “ugljično neutralna” alternativa ugljenu.

“Je li moguće da nas mašine napravljene u industrijskoj civilizaciji spase od industrijske civilizacije?”, pitaju se producenti. “Obnovljivi” sustavi energije traju samo 15-20 godina, a nakon toga se moraju porušiti i zamijeniti, koristeći još ne-obnovljivih izvora, “ako vam ostane dovoljno planeta”, kažu. “U osnovi su nas hranili lažima.” Možda bi nam bilo “bolje da jednostavno izgaramo fosilna goriva”, nego da radimo ovo.

Doista. Ali imajte na umu, devastacija koja toliko duboko zabrinjava Moorea i Gibbsa događa se u svijetu koji je još uvijek nekih 85% ovisan o nafti, prirodnom plinu i ugljenu, 4% o nuklearnim izvorima i 7% o hidroelektričnim. Zamislite kako bi naš planet izgledao kad bismo koristili 100% (pseudo) obnovljive energije pod raznim Green New Dealovima: milijuni vjetroturbina, milijarde solarnih panela, milijarde baterija, tisuće plantaža biogoriva i razgolićenih šuma, na tisuće novih i proširenih rudnika i mnogo više.

No, tamo gdje neki vide devastaciju, drugi vide priliku. Ili, kao što Arnold Schwarzenegger kaže u filmu, tamo gdje neki u pustinji Mojave vide milje i milje praznine, on vidi ogroman “zlatni rudnik”. Al Gore vidi beskrajne milijune u profitima, lijepu vilu kraj mora i udoban privatni mlažnjak. Koch Industries vide carstva solarne i bio energije. Sierra Club i Savez zabrinutih znanstvenika predviđaju nakupljanje milijuna više od predviđanja klimatske apokalipske i obnovljivog spasenja, dok se osnivač 350.org Bill McKibben ne može naizgled sjetiti da su Rockefeller Brothers i ostale dobro potkožene fondacije također i njemu dale milijune dolara.

Ali Moore i Gibbs ne optužuju kapitalizam slobodnog tržišta. Oni optužuju vladin i subvencionirani ortačko-kapitalistički oportunizam. A solucija koju u konačnici nude nije priznanje da su klimatske promjene “stvarne” od samog postanka Zemlje; da ljudi i fosilna goriva igraju samo minimalnu ulogu usred moćnih prirodnih sila koje su nam dovele glacijalne epohe i međuglacijalna razdoblja, srednjovjekovna topla razdoblja i mala ledena doba; ili da moderne nuklearne elektrane proizvode obilnu električnu energiju bez CO₂.

Umjesto toga, oni predlažu da se mi ljudi “moramo dovesti pod kontrolu”. To znači ne samo smanjivanje naših životnih standarda (kad bismo barem svi imali “ugljične otiske” male poput onog Ala Gorea) i “de-razvoj” i “de-industrijalizaciju” Sjedinjenih Država i Europe, istodobno diktirajući još uvijek osiromašenim zemljama koliko će im biti “dopušten” razvoj, u skladu s totalitarnim instinktima bivšeg Obaminog savjetnika za znanost Johna Holdrena. To također znači mnogo manje ljudi na ovom veličanstvenom planetu. (Kako točno bi se to postiglo ne govore, iako nekoliko diktatora iz dvadesetog stoljeća nudi ideje.)

Ovo je mjesto na kojem Planeta ljudi uzima zabrinjavajući, nastrani, neomaltuzijanski zaokret. No, tih posljednjih nekoliko minuta treba gledati s pozornošću, kako bi se shvatilo što još uvijek motivira puno previše “environmentalista”, koji se puno prečesto obožavaju ili čak kanoniziraju radi svoje predanosti Majci Zemlji — čak i ako se cijena mjeri u milijardama ostavljenim u nezamislivom siromaštvu, pothranjenosti i nedostatku energije, a milijuni umiru prije nego što bi trebali.

Michael Moore i Jeff Gibbs učinili su nam veliku uslugu u razotkrivanju degradacije okoliša kao posljedica pseudo-obnovljive energije. Sad još samo trebaju preispitati neomaltuzijanske doktrine.

Paul Driessen je viši savjetnik za politiku Odbora Za konstruktivno sutra i autor mnogih knjiga, izvješća i članaka o energetskim, klimatskim i enviromentalističkim pitanjima.