IBRAHIM: Turska ponovno oživljava Armenski genocid

Kao što je to učinila i na drugim mjestima gdje “ekstremisti” napadaju umjerene ili kršćane — od Sirije do Libije i Nigerije — Turska predvodi još jedan džihad, ovaj put protiv kršćanske Armenije.

Kontekst: Nedavno su izbile borbe u regiji Nagorno-Karabah, koja graniči s Armenijom i Azerbejdžanom. Iako je etnički armenski, nakon raspada SSSR-a taj je teritorij dodijeljen muslimanskom Azerbejdžanu. Od tog su vremena izbijala povremena neprijateljstva i okršaji, iako ovaj trenutačni, u slučaju da se ne ugasi — azerbejdžanska bespilotna letjelica srušena je iznad armenskog glavnog grada i Azerbejdžan prijeti bombardiranjem nesigurne armenske nuklearne elektrane — može imati ozbiljne posljedice, uključujući na međunarodnom planu.

Radeći ono u čemu je najbolja — financiranje, sponzoriranje i transportiranje terorista u problematična područja — Turska je pogoršala, ako ne i izazvala ove napetosti. Nekoliko izvješća i svjedočenja, uključujući ono neovisnog francuskog novinara, potvrdilo je da Turska usmjerava džihadističke skupine koje su djelovale u Siriji i Libiji — uključujući Hamza diviziju, postrojbu pro-Muslimanskog bratstva koja je u zatvoru držala gole seksualne robinje — na ovo najnovije poprište sukoba.

O “kvaliteti” ovih nadolazećih “boraca za slobodu” — kao što su ih Zapadni mainstream mediji, osobito tijekom Obamine ere, običavali nazivati — svjedoče i njihovi pokušaji provođenja šerijata, islamskog zakona, na nekim od svojih sekulariziranijih domaćina u Azerbejdžanu.

Nakon pitanja “Zašto se Turska vratila na Južni Kavkaz 100 godina [nakon raspada Osmanskog Carstva]?”, Nikol Pašinjan, armenski premijer, odgovorio je u izjavi: “Kako bi nastavila Armenski genocid.” To je referenca na dobro poznati masakr otprilike 1,5 milijuna Armenaca, 750.000 Grka i 300.000 Asiraca — ukupno 2,5 milijuna kršćana — koje su Turci poklali u ime džihada.

Iako je Pašinjan u pravu kad karakterizira najnovija neprijateljstva kao odraz turskih pokušaja “nastavljanja Armenskog genocida” iz devetnaestog i dvadesetog stoljeća, kontinuitet turskih napada na Armeniju seže više od tisuću godina unatrag, kad su Turci prvi put očistili Armence iz njihove drevne domovine, također u skladu sa svojom džihadističkom ideologijom.

I onda i sad, u tome su sudjelovali Azerbejdžanci. Tijekom jednog od džihada na Armeniju u jedanaestom stoljeću, srušen je, ismijan i oskrnavljen veliki križ drevne crkve, da bi potom kao trofej bio poslan kako bi ukrasio džamiju u Azerbejdžanu; nedavno su pak, ovog prošlog ljeta, nakon izbijanja neprijateljstva Azerbejdžanci okružili armensko veleposlanstvo u Washington D.C.-u skandirajući o džihadu.

Armenski premijer nastavlja:

Drugim riječima, on govori da samo kršćanska Armenija (Gruzija bi također bila uključena) stoji između Turske i nekakve vrste ujedinjenja s mnogim muslimanskim nacijama na istoku (“Stanovima”, npr. Turkmenistan).

Svakako ne treba sumnjati u turske ambicije. Bilo da je to citiranje najsadističkijih džihadista u povijesti kao paragona vrline i imitacije ili pretvaranje Aja Sofije u džamiju ili pomaganje u destabilizaciji umjerenih muslimanskih vlada i klanje kršćana sa svojim džihadističkim militantima, turski imperijalistički snovi o ponovnom oživljavanju Osmanskog Carstva sve su češće izloženi.

Glavni urednik Yeni Safak, turskih novina, nedavno je upravo to tražio u članku djelomično naslovljenom “Turska je sad globalna sila. Vrijeme je za uzdizanje Azerbejdžana”. Nakon što je rekao da je Turska uzela “stoljetnu stanku” od svojih “geopolitičkih” ambicija i svog “uma graditelja regije koji je na zemlji osnovao vrlo moćna carstva”, turski je dnevnik tvrdio da “Naš cilj nije širenje sukoba, već nadoknaditi, ponovno vratiti ono što nam s pravom pripada”.

Usprkos svemu tome i kao što je to bilo tijekom Obamine uloge u “Arapskom proljeću”, SAD su se našle na strani džihada, čak i ako je to nenamjerno. “Međunarodna zajednica, osobito američko društvo”, upozorio je Pašinjan, “trebala bi biti svjesna da se za ubijanje Armenaca u ovom sukobu koriste F-16-ice proizvedene u SAD-u”. Budući da su i SAD i Turska NATO članice, Turska nabavlja i koristi protiv Armenaca oružje iz SAD-a.

I tako se povijest nastavlja ponavljati — na sve načine.