BAWER: Prekretnica u Švedskoj

Statistika možda neće impresionirati nekoga tko trenutačno živi u Chicagu ili Los Angelesu, ali razina nasilnog kriminala u svojedobno mirnoj Švedskoj tako je postojano rasla tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, s bombaškim napadima, paljenjem automobila i napadima mačetama koji su sad jednako poznati kao i mesne okruglice i brusnice, da je web stranica norveške državne televizije, koja obično duboko zakopava takve neugodnosti, nedavno objavila neuobičajeno podugačak članak o toj temi. Napominjući da su izbori u Švedskoj zakazani za 11. rujna, članak je izvijestio da se kriminal, koji je 2014. godine velikim problemom smatralo samo 4 posto birača, sad navodi glavnom zabrinutošću s više od deset puta većim postotkom.

Nije iznenađujuće da je NRK-ov članak uspio nastaviti izvješćivati o nasilnom zločinu u Švedskoj u 2.300 riječi, a da nije upotrijebio bilo koju od riječi ključnih za razumijevanje problema — među njima islam, imigracija i katastrofalno neuspjele politike integracije. Niti je spomenuto da će, kao što sam ovdje napisao prošlog mjeseca, 11. rujna obilježiti debi Stranke nijanse (Partiet Nyans), koja je posvećena promicanju svega islamskog — od izgradnje više džamija i dopuštanja nošenja nikaba posvuda pa sve do kriminalizacije kritiziranja islama i otvaranja zemlje još većoj muslimanskoj imigraciji.

Kao što sam također primijetio prošlog mjeseca, švedske elite, koje su prethodno bile savršeno optimistične u vezi tekuće islamizacije svoje zemlje i visokim razinama kriminala, što je do sad imalo relativno malog utjecaja na njihova otmjena susjedstva, panično su reagirale na pojavu Stranke nijanse, čiji je osnivač Mikail Yüksel povezan s turskim islamističkom pokretom pod nazivom Sivi vukovi. Pojava ove stranke na političkoj sceni označava veliku promjenu: muslimani su desetljećima činili glasački blok koji je pomagao u jačanju moći socijaldemokrata — što je bio jedan od apsurdno kratkovidnih razloga zašto su socijaldemokrati mrzili ograničavanje imigracije (slično taktici američkih demokrata — op. a.). Međutim, sad kad je muslimansko stanovništvo u zemlji toliko poraslo — i pretvorilo sve veći broj urbanih područja u prave muslimanske enklave sposobne birati članove svojih zajednica u lokalne vlasti — da uskoro više neće morati tražiti, ili čak zahtijevati, ono što žele: bit će u poziciji to i uzeti.

Što ne bi trebalo nikoga iznenaditi. Kritičari su dugo upozoravali — i bili demonizirani radi toga — da švedski neodgovorni pristup imigraciji, socijalnim službama i kontroli kriminala vodi niz put do katastrofe; kad bi Stranka nijanse stekla uporište 11. rujna, to bi moglo značiti da su prošli zadnji zavoj i da je cilj na vidiku.

Pa, brojke su tu, iako je trebalo neko vrijeme za brojanje. Tek je u srijedu navečer švedska premijerka Magdalena Andersson priznala da su lijeve stranke, uključujući i njezine vlastite Socijaldemokrate, osvojile tri glasa manje od tzv. “buržoaskih” (nesocijalističkih) stranaka. A prema Švedskoj televiziji, čini se da je Stranka nijanse ostvarila dobar rezultat na nekim ključnim izborima za gradska vijeća, osvojivši, na primjer, 30,9% glasova u okrugu Rosengård u Malmöu i 25,2% u okrugu Västra Hisingen u Göteborgu. Nije loše za novonastalu kabalu mrzitelja Židova i obožavatelja džihada.

A na nacionalnoj razini? Ovaj dio je također interesantan. Tijekom posljednjih desetak godina, čak i dok je muslimanski glasački blok demonstrirao svoju sve veću snagu, broj Šveđana koji su, opirući se službenoj propagandi, uspjeli prepoznati ovaj razvoj događaja kao alarmantan — i dali svoje glasove u skladu s tim — također je brzo rastao. Otuda dolazi i nevjerojatan uspjeh Švedskih demokrata (SD). Osnovana 1988., stranka se protivi masovnoj muslimanskoj imigraciji i otvoreno govori o muslimanskom zločinu, samosegregaciji, iskorištavanju socijalne pomoći i preziranju Zapadnih vrijednosti. SD je anti-EZ i pro-NATO, podržava Izrael i preseljenje švedskog veleposlanstva u Jeruzalem te se (zamislite da to uopće treba reći) protivi dječjim brakovima, prisilnim brakovima i poligamnim brakovima.

U svojim ranim godinama, SD je bio stalna meta klevetanja medija, koji su njihove članove nazivali rasistima, islamofobima, pa čak i nacistima. Velike stranke, koje su SD smatrale bandom izopćenika, koristile su se raznim makinacijama kako bi je održale izvan vlasti. No, SD je naposljetku postao preveliki da bi se isključio. Godine 2009., popustio je cordon sanitaire koji ga je držao podalje kluba insajdera kad je vođa Umjerenih Ulf Kristersson ušao u pregovore s čelnikom SD-a, Jimmiejem Åkessonom. Sljedeće godine, po prvi put, SD je osvojio 20 (od 349) mjesta u švedskom parlamentu Riksdagu, što ga je učinilo šestom najvećom strankom u zemlji.

Od tog vremena, dok je švedska muslimanska populacija rasla, a muslimansko ulično nasilje eksplodiralo, SD je postojano rastao. Na izborima 2014. godine osvojio je 49 mjesta, postavši treća najveća stranka u Švedskoj. Godine 2018., ostali su na trećem mjestu sa 62 mjesta. A nakon izbora prošle nedjelje imat će 73 mjesta, kao druga najveća stranka u zemlji nakon socijaldemokrata koji imaju 108 mjesta. Nakon što su počele pristizati brojke, čak su se i mainstream švedski mediji osjećali obveznima proglasiti da je SD — koji još uvijek preziru — veliki pobjednik dana. Na nekim mjestima brojke SD-a nisu bila ništa manje od spektakularnih, za zemlju u kojoj je osam stranaka zastupljeno u Riksdagu. U devetnaest od 290 općina, to je najveća stranka. Najveći postotak glasova — 42,7% — dobila je u Sjöbu, gradu od 20.000 stanovnika s nevjerojatno visokom stopom kriminala zbog blizine muslimanskog kriminalnog središta Malmöa.

Ova eksplozija podrške SD-u još je jedna stvar koja nikoga ne bi trebala iznenaditi. Ali ipak je. Baš kao što građani New Yorka, Los Angelesa i San Francisca još uvijek glasaju za demokrate koji su svoje gradove pretvorili u paklene rupčage pune kriminala, urbani Šveđani nastavljaju činiti pouzdanu biračku bazu za socijaldemokrate. Kako je u ponedjeljak napisalo uredništvo Expressena, Socijaldemokrati su izbore pokušali pretvoriti u referendum o SD-u, tvrdeći da za takvu stranku ne bi glasao niti jedan pristojni Šveđanin. Drugim riječima, ponovljena predizborna kampanja Hillary Clinton 2016. godine, kad je Trumpove pristaše nazivala “bijednicima”. Ili snobovi iz sjevernog Londona koji govore da bi samo bigotni “mali Englez” glasao za Brexit.

No, na dan izbora, umjesto poraza SD-a, švedske su ljevičarske stranke doživjele — bas kao i s Trumpom i Brexitom — ono što je Expressen nazvao “pravim šokom”. U uvodniku za Aftonbladet, Lovisa Arvidsson je iznijela ono što je već odavno trebalo biti zasljepljujuće očito: “Ako izađete autobusom iz grada, na seoske ceste i u manje gradove, glasovni obrasci ljudi se mijenjaju.” Ako je veliki grad vjerojatno “snažno socijaldemokratsko uporište” s džepovima potpore za tradicionalne “buržoaske” stranke, vani u zabitima proleteri podržavaju Švedske demokrate. Povukavši očiglednu usporedbu s Trumpom i Brexitom, Arvidsson je inzistirala (kao što se mediji osjećaju obaveznim učiniti) da je dio privlačnosti SD-a čisti rasizam, ali je također pozvala političke vođe da shvate zašto SD privlači birače “koji žive daleko od vlasti”, ali koji su oštećeni politikom formuliranom u nacionalnim centrima moći. Vrijeme je, ustvrdila je, da se prestane ignoriranje tih glasača i da se njihove pritužbe počnu shvaćati ozbiljno.

Ona je, naravno, u pravu. Svakako, Švedska nije jedina Zapadna zemlja čije su elite velikih gradova podupirale politike koje štete onim običnim građanima zemlje, dok koriste strancima. Ali Švedska je slučaj za sebe: njezino desetljeće dugo katastrofalno upravljanje imigracijom i integracijom, koje će gotovo sigurno srušiti Švedsku kakvu poznajemo, priča je upozorenja za čitavi svijet. U srijedu je AFP citirao iračkog imigranta koji je rekao da razumije veliku pobjedu SD-a. “Paljenje automobila, pucnjave… Ljudima je dosta toga. Imam mnogo prijatelja koji su imigranti i koji su svejedno glasali za SD.”

Izborni uspjeh SD-a dokazuje da sve više švedskih birača — u svakom slučaju ruralnih — može pročitati natpis na zidu. Ali švedski političari? Ne toliko. Pojavljujući se na televiziji nakon velikog poraza Socijaldemokrata, novinarski je veteran Willy Silberstein okrenuo stvarnost naglavačke tvrdnjom da je u SAD-u nakon Trumpove pobjede, kao i u Velikoj Britaniji nakon Brexita, “primjetno poraslo rasno motivirano nasilje” te da će pobjeda SD-a imati slične posljedice. Iako se čini da će nesocijalističke stranke završiti s blagom prednošću nad svojim socijalističkim kolegama, malo je vjerojatno da će dopustiti SD-u, koja je danas najveća stranka na njihovoj strani, sastavljanje vlade. Dapače, oni će gotovo sigurno pokušati sastaviti “buržoasku” vladu koja isključuje SD. Drugim riječima, čini se da su budale koje vode Švedsku odlučne ignorirati njezinu propast što je dulje moguće.