IBRAHIM: Ugnjetavani Palestinci ili ugnjetavački teroristi?

Zašto Palestinci, koji se predstavljaju žrtvama tlačiteljskih Izraelaca koji otimaju zemlju, veličaju i pronalaze inspiraciju u tlačiteljima iz povijesti koji su otimali zemlju?

Na dan 16. travnja 2021. godine, Al Jazeera je objavila članak ‘Adnana Abu Amara‘, “čelnika odjela za političku znanost na Sveučilištu Ummah u Gazi”, na temu džihada tijekom mjeseca ramazana. U njemu, on objašnjava kako Palestinci pronalaze “inspiraciju” u raznim džihadima tijekom islamske povijesti, “među kojima se ističu prepad na Badr, otvaranje Meke, otvaranje al-Andalusa i bitka na pločniku mučenika [Bitka kod Toursa]”.

Zanimljivo je da su u svim tim bitkama muslimani bili agresori. Oni su napadali nemuslimanske teritorije, klali i porobljavali njihove stanovnike i prisvajali njihove zemlje — iz niti jednog drugog razloga osim što su bili “nevjernici”, nemuslimani.

Bitka kod Badra (portretirana gore) bila je uzrokovana Muhamedovim prepadima na nemuslimanske karavane; “otvaranje” Meke — u muslimanskoj historiografiji, eufemistička riječ “otvaranje [svjetlu islama]” uvijek se koristi umjesto “osvajanja” — bilo je upravo to, osvajanje nemuslimanskog grada; otvaranje/osvajanje al-Andalusa se odnosi na godine 711.-716., kad su muslimani napali i poklali nebrojene tisuće kršćana u Španjolskoj i zapalili njihove crkve; a bitka kod Toursa je, naravno, mjesto gdje su muslimanske invazije u srce Europe napokon zaustavljene 732. godine.

Zapravo, palestinski elementi konstantno veličaju neopravdana osvajanja drugih. Na dan 29. svibnja, Hizb al-Tahrir — “Stranka oslobođenja” — često održava velike svečanosti na otvorenom u blizini džamije al-Aqsa u znak obilježavanja islamskog osvajanja Carigrada (29. svibnja 1453.). Tijekom jednog od tih obilježavanja, nakon što su se svi tekbiri (skandiranja “Allahu Akbar”) stišali, palestinski je svećenik Nidhal Siam rekao:

On i okupljena gomila nakon toga su opetovano skandirali: “Pomoću Kalifata i učvršćivanja vlasti, Mehmed Osvajač pobijedio je Carigrad!” i “Tvoje osvajanje, o Rime, sigurna je stvar!”

Ponovno se mora naglasiti pitanje: zašto Palestinci — koji se, kad razgovaraju i traže suosjećanje od međunarodne zajednice, predstavljaju kao potlačeni narod čija je zemlja nepravedno okupirana — pronalaze inspiraciju i nastoje oponašati one koji ugnjetavaju i kradu zemlju drugih?

Ne bi li zapravo Palestinci trebali suosjećati s, recimo, kršćanima Španjolske, čija je zemlja bila okupirana, a oni sami brutalizirani od strane okupatora, naime, muslimanskih osvajača iz Sjeverne Afrike?

Slično tome, ako su, kako tvrde, Palestinci potlačeni narod čija je zemlja ukradena, ne bi li trebali suosjećati s kršćanima Carigrada, a ne s Mehmedom Osvajačem, odvratnim pedofilom koji je napao i osvojio drevni kršćanski grad, podvrgnuvši njegovo autohtono stanovništvo svakojakim neizrecivim zvjerstvima?

Što se tiče Rima, kakve veze on ima s arapsko-izraelskim sukobom da također zaslužuje biti osvojen? Apsolutno ništa — osim što, još od osvajanja Carigrada, islam vidi Rim kao simboličku glavu kršćanskog svijeta i stoga ga hitno treba pokoriti; ili, da citiram Islamsku državu: “Mi ćemo osvojiti vaš Rim, slomiti vaše križeve i porobiti vaše žene, uz Allahovo dopuštenje… [mi ćemo utjerati] strah u srca obožavatelja križa.”

Možda je ipak najznakovitija tvrdnja palestinskog svećenika Siama (pozdravljena gromoglasnim aplauzom) “da će islam baciti svoje susjede na zemlju i da će se njegov utjecaj protezati diljem istoka i zapada ove Zemlje”. Drugim riječima, niti jedan nemusliman nije siguran od džihadskog mača — uključujući one koji žive udaljeni bezbroj liga i nemaju nikakve veze s arapsko-izraelskim sukobom.

Zasigurno sve ovo mora izgledati nadrealno kad se stavi u kontekst? Kako se Palestinci mogu predstavljati kao pokoreni i potlačeni narod čija zemlja je ukradena — dok, u istom dahu, veličaju bivša i nadaju se budućim osvajanjima, prepuna ugnjetavanja i krađe zemlje od drugih naroda, samo jer su nemuslimani?

I to je velika lekcija: na kraju krajeva, islamski pojmovi “pravde” temelje se na jednostavnoj dihotomiji: kad god muslimani osvajaju, kolju, ugnjetavaju i kradu zemlju, to je pravedno; kad god moraju živjeti pod vlašću “nevjernika”, to je neizdrživo nepravedno. Otuda virulentna mržnja prema Izraelu.